Povijest politički organiziranog liberalizma u Hrvatskoj potječe iz vremena osnivanja prvih političkih stranaka sredinom 19. stoljeća. Iako je hrvatska politička scena tada sličila svojim uzorima na Zapadu, bilo je i nekoliko bitnih razlika koje će ostati snažne sve do danas. Politička situacija na hrvatskim prostorima se djelomično razlikovala od ostatka Zapada prvenstveno zbog toga što je Hrvatska bila politički rascjepkana te je glavni cilj većine političkih opcija bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i borba protiv tuđih vlasti.

Drugi bitni razlog je slabost institucija koje su bile uglavnom ograničene autonomije, poprilično zastarjele za tadašnje uvjete i uglavnom pod kontrolom stranih službenika. Stoga se glavne političke stranke nisu dijelile na liberalne i konzervativne, koje bi trebale po pravilu predstavljati interese različitih grupa u društvu, nego stranke koje su se prvenstveno razlikovale po stavovima o državnopravnom položaju Hrvatske spram Austrije i Ugarske. Također su i kroz druga povijesna razdoblja najjače hrvatske političke stranke bile one koje su smatrane najaktivnijim u borbi protiv tuđinske centralne vlasti. Današnja politička konfiguracija Hrvatske je dobrim dijelom formirana u odnosu glavnih stranaka prema Jugoslaviji. No, u svim tim razdobljima su uvijek postojale stranke koje su imale jake liberalne utjecaje. Počevši od dva najveća antipoda hrvatske politike, Starčevića i Strossmayera, pa do Stjepana Radića i bliže kroz povijest.

No, glavni problem koji je imao tadašnji liberalizam je problem koji je ostao prisutan do današnjih dana. Nedostatak društvene baze za liberalne ideje koji se uglavnom očitavao u nedostatku većih gradova, maloj trgovačkoj i građanskoj klasi, geografskim i povijesnim razlozima. Jedan od glavnih razloga slabijem širenju liberalnih ideja je i taj što su vodeće liberalne stranke u ostatku Monarhije uglavnom prigrlile velikonjemačke i velikomađarske ideje, što je dovelo do toga da i liberalnije opcije u Hrvatskoj moraju surađivati s konzervativnijim snagama u borbi za svoje interese. Sličan problem je postojao i na početku prve Jugoslavije.

Problemi za liberalne ideje su se nastavili i u 20. stoljeću kad je uz standardno nepovoljne povijesne i društvene okolnosti, došlo i do stvaranja nove države za koju se nemali broj liberalnih političara aktivno zalagao prije stvaranja. Stvaranje nove države je do ogromnog širenja glasačkog prava, što je uz seljačku većinu među biračkim tijelom, kundačkom politikom novog režima i ekonomskom krizom i poticajima iz Rusije uzrokovalo veliku razočaranost seljačkih masa naspram građanskih političara i njihove kompromisne politike s novim režimom. Liberalizam je već tada bio u silaznoj putanji, a najvažniji sukob u povijesti početkom 1940-ih liberalna scena u Hrvatskoj je dočekala praktički bez ijednog bitnijeg političara i pokreta. Negativan niz je samo produžen i pogoršan u novoj Jugoslaviji, kad je u početku likvidirana sva građanska opozicija, a prvih dvadesetak godina nije ni postojalo uvjeta za ikakav organizirani liberalizam. Liberalizam je uz nacionalizam bio glavni neprijatelj režimu.

Hrvatsko proljeće je donijelo prve znakove buđenja alternativnog političkog života. Isto tako je došlo i do određenog revivala liberalizma u Hrvatskoj, ali u ostalim republikama Jugoslavije (Latinka Perović, Marko Nikezić, Stane Kavčič). Poticaj liberalizmu su bile povoljnije geopolitičke okolnosti koje su tjerale režim na politiku blažu od one koju je provodio lager socijalističkih zemalja, privredne reforme, ekonomski kontakti sa Zapadom (turizam pogotovo), preuzimanje republičkih vlasti od strane mlađih generacija. Republičko vodstvo u Hrvatskoj su preuzeli mlađi i reformatorski nastrojeni kadrovi, no pitanje je u kojoj mjeri se radi o liberalizmu. Također je situacija i slična u tadašnjim različitim organizacijama van Partije poput Sveučilišta i Matice hrvatske. Novo snage su bile sklone određenim tržišnim reformama i političkom pluralizmu te manje represivnom režimu, no uglavnom se radilo o konglomeratu različitih političkih i ideoloških opcija koje nikad i nisu bile jasno definirane. Počesto se i gubila razlika između nacionalizma, socijaldemokracije, populizma i liberalizma.

Politička pluralizacija je početkom 1990-ih dovela do stvaranja velikog broja političkih opcija, od kojih se rijetko koja nazivala liberalnom. Postojala je čak i velika zbunjenost s terminima i svjetonazorskim određenjima. Tako su se stranke često osnivane, a da se u početku nisu znale ni svjetonazorski odrediti. Koalicija narodnog sporazuma je početkom 90-ih bila sastavljena od nacionalista, demokršćana, socijaldemokrata, liberala itd. Također su i neki političari poput Savke Dabčević Kučar koketirali i sa socijaldemokracijom i liberalizmom, da bi na kraju pristupili narodnjačkoj opciji. Jedina utjecajna stranka koja se u početku smatrala liberalnom je bio HSLS dok je liberala bilo i u dosta drugih opcija. Poslije se HNS približio liberalizmu, kao i IDS, a osnovan je i LS od strane Vlade Gotovca i njegovih simpatizera nakon razlaza s Draženom Budišom. HSLS je godinama bio najjača oporbena i liberalna stranka u zemlji. Svojevrsni paradoks predstavlja činjenica da su liberalne opcije bile jače u Hrvatskoj u vrijeme rata nego tijekom zadnjih 10 godina. Tako je sredinom 1990-ih HSLS redovno dobivao na izborima u Splitu, Zagrebu i Osijeku, kao i mnogim drugim gradovima, manji dio HDZ-a je čak i vodio liberalniju ekonomsku politiku nego zadnjih 10-ak godina, a nezavisni mediji su bili utjecajniji nego danas.

No, problemi koji su postojali u prošlosti, nastavili su se i do današnjih dana. Baza liberalnih glasača je izrazito manja od birača desnih i lijevih opcija, uglavnom se nalazi u gradovima i sklonija je znatno više kritički gledati na politiku nego birači ljevice i desnice. Liberalni birači su skloniji očekivati od svojih političkih favorita znatno više nego birači HDZ-a i SDP-a, pa su tako i skloniji kažnjavati svoje opcije. Iako je takav pristup pozitivan za društvo u cjelini, nažalost je kod nas doveo do pomora liberalnih opcija i jačanja dviju najjačih stranaka. Aktualni raspad HNS-a također dokazuje da su birači liberalnijih opcija znatno osjetljivi na to s kim njihovi politički predstavnici koaliraju od ostatka političkog spektra.

Sadašnje stanje liberalnih političkih opcija u Hrvatskoj nije obećavajuće. HNS se raspao, HSLS je u pokušaju vraćanja svoje nekadašnje političke snage, Pametno koje pokušava preuzeti lijevoliberalne razočarane birače je za sada još lokalna opcija, a drugih liberalnijih opcija ima samo u nezavisnim lokalnim inicijativama i dijelu Mosta. Problem liberalizma je u već standardnom problemu slabosti baze, problem političke rascjepkanosti, nejasnom definiranju liberalizma i nepridržavanju liberalnih politika od strane dijela samoproglašenih liberala. Jedina mogućnost da se liberalizam vrati na velika vrata na političku scenu je povezivanje raznih liberalnih opcija u bitnim javnim pitanjima, povezivanje sa nezavisnim opcijama u lokalnim sredinama, jasno protivljenju neprincipijelnim koalicijama sa lokalnim šerifima, borba protiv vođenja klijentelističke ekonomske politike, preuzimanje društvenog aktivizma od ljevice i desnice te okretanje mlađim ljudima u svojim redovima.

Liberalnoj sceni su također potrebni karizmatici poput nekadašnjih lidera iz 90-ih. Najbolji primjer i nada za moguće snažno jačanje liberalizma u Hrvatskoj je Emmanuel Macron. U Francuskoj koja je dugo imala sličan problem biranja nacionalističkih i socijalističkih opcija, vođenja slične ekonomske politike, pobjeda relativno novog lica na političkoj sceni koji obećava potpunu promjenu ekonomske paradigme i konstruktivni pristup unutarnjoj i vanjskoj politici je vjerojatno najveće iznenađenje zadnjih desetljeća. Njegov veliki uspjeh u relativno kratkom roku i potpuna pobjeda na predsjedničkim i parlamentarnim izborima je i putokaz za naše liberalne opcije. Liberalnim opcijama u Hrvatskoj na ruku ide i što se već formirala snažna liberalna društvena scena na društvenim medijima, u nevladinim organizacijama koja joj pruža sjajnu infrastrukturu za iskorak. Ako su Francuzi mogli, onda mogu svi.