Dio Misesovog gostujućeg predavanja na Sveučilištu Princeton 1958. godine, kasnije objavljenog u eseju "Sloboda i vlasništvo"

Država je neophodna institucija, sredstvo za nesmetano funkcioniranje društvenog sustava suradnje bez ometanja nasilnih djela kriminalaca bilo domaćeg ili stranog podrijetla. Država nije, kako neki ljudi vole reći, nužno zlo; ona uopće nije zlo, već sredstvo, jedino dostupno sredstvo da se omogući miran ljudski suživot. Ali ona je suprotnost slobodi. Ona je batinanje, zatvaranje, vješanje. Što god država učinila, u konačnici je podržano akcijama naoružanih policajaca ili vojske. Ako država upravlja školom ili bolnicom, potrebna sredstva prikupljaju se porezima, tj. prisilnom naplatom od građana.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da, kakva je ljudska priroda, ne može biti ni civilizacije ni mira bez funkcioniranja državnog nasilnog aparata, državu možemo nazvati najkorisnijom ljudskom institucijom. Ali ostaje činjenica da je država represija, a ne sloboda. Sloboda se nalazi samo u sferi u koju se država ne miješa. Sloboda je uvijek sloboda od države. Ona je ograničenje državnog uplitanja u život građana. Sloboda prevladava samo u oblastima u kojima građani imaju mogućnost birati kako žele dalje. Građanska prava su zakoni koji precizno opisuju sferu u kojoj je ljudima koji vode državne poslove zabranjeno ograničiti slobodu pojedinca.

Konačni cilj kojemu ljudi teže uspostavom države jest omogućiti djelovanje određenog sustava društvene suradnje prema načelu podjele rada. Ako je društveni sustav koji ljudi žele imati socijalizam (komunizam), više nema sfere slobode. Svi su građani u svakom pogledu podložni naredbama vlade. Država postaje totalna; režim je totalitaran. Vlast sama planira i tjera sve da se ponašaju u skladu s njenim jedinstvenim planom.

U tržišnoj ekonomiji pojedinci su slobodni odabrati način na koji se žele integrirati u okvire društvene suradnje. Što se tiče sfere tržišne razmjene, postoji spontano djelovanje pojedinaca. Pod ovim sustavom koji se naziva laissez-faire, a koji je Ferdinand Lassalle nazvao državom noćnog čuvara, postoji sloboda jer postoji polje u kojem su pojedinci slobodni planirati za sebe.

Socijalisti moraju priznati da u socijalističkom sustavu ne može biti nikakve slobode. Ali oni pokušavaju izbrisati razliku između sluganske države i ekonomske slobode negirajući da postoji ikakva sloboda u međusobnoj razmjeni roba i usluga na tržištu. Svaka tržišna razmjena je, prema riječima škole prosocijalističkih pravnika, "prisila nad slobodom drugih ljudi". U njihovim očima nema razlike vrijedne spomena između toga da čovjek plati porez ili kaznu koju je izrekao sudac, ili da kupi novine ili uđe u kino. U svakom od ovih slučajeva čovjek je podložan vladajućoj moći. On nije slobodan, jer, kako kaže profesor Hale, čovjekova sloboda znači "nepostojanje bilo kakve prepreke u korištenju materijalnih dobara". To znači: nisam slobodan, jer mi žena koja je isplela džemper, možda kao rođendanski poklon svom mužu, ne da da ga koristim. I sam ograničavam slobodu drugih ljudi jer se protivim da koriste moju četkicu za zube. Čineći ovo, ja, prema ovoj doktrini, izvršavam privatnu moć upravljanja, koja je analogna moći državne vlade, ovlastima koje vlada koristi pri zatvaranju čovjeka u zatvor.

Oni koji tumače ovu nevjerojatnu doktrinu dosljedno zaključuju da slobode nema nigdje. Oni tvrde da se ono što nazivaju ekonomskim pritiscima bitno ne razlikuje od pritisaka koje gospodari vrše prema svojim robovima. Odbacuju ono što nazivaju privatnom državnom moći, ali se ne protive ograničenju slobode javnom državnom moći. Oni žele koncentrirati sve ono što nazivaju ograničenjima slobode u rukama vlade. Napadaju instituciju privatnog vlasništva i zakone koji su, kako kažu, "spremni nametnuti vlasnička prava - to jest, uskratiti slobodu svakome da djeluje na način koji ih krši."

Do prije par generacija sve su kućanice pripremale juhu po receptima koje su dobile od svojih majki ili iz kuharice. Danas mnoge žene radije kupuju juhu iz konzerve, zagriju je i posluže svojoj obitelji. Ali, kažu naši učeni intelektualci, korporacija za konzerviranje je u poziciji ograničiti slobodu kućanice jer, tražeći cijenu za limenku, postavlja prepreku njenom korištenju. Ljudi koji nisu uživali privilegiju da ih podučavaju ovi eminentni intelektualci, rekli bi da je konzervirani proizvod proizveden u tvornici konzervi, a da je korporacija u njegovoj proizvodnji uklonila najveću prepreku potrošaču da dobije i koristi limenku. Sama suština proizvoda ne može zadovoljiti nikoga bez njegovog postojanja. Ali nisu u pravu, kažu intelektualci. Korporacija dominira kućanicom, uništava svojom pretjeranom koncentriranom moći njezinu osobnu slobodu, a dužnost je države spriječiti takav grubi prekršaj. Korporacije moraju biti podvrgnute kontroli vlade.

Zašto naša domaćica kupuje konzervirani proizvod umjesto da se drži metoda svoje majke i bake? Nema sumnje jer smatra da joj je ovakav način ponašanja bolji od tradicionalnog običaja. Nitko je nije tjerao. Bilo je ljudi - nazivaju ih zapošljavači, promotori, kapitalisti, špekulanti, burzovni kockari - koji su imali ideju zadovoljiti latentnu želju milijuna kućanica ulaganjem u industriju konzervi. A postoje i drugi jednako sebični kapitalisti koji, u mnogim stotinama drugih korporacija, potrošačima pružaju stotine drugih stvari. Što bolje korporacija služi javnosti, što više kupaca dobiva, to više raste. Uđite u dom prosječne američke obitelji i vidjet ćete za koga se okreću kotači strojeva.

U slobodnoj zemlji nitko nije spriječen da se obogati služeći potrošačima bolje nego što im se trenutno služi. Ono što mu treba je samo pamet i naporan rad. "Moderna civilizacija, gotovo sva civilizacija", rekao je Edwin Cannan, posljednji u dugom nizu eminentnih britanskih ekonomista, "temelji se na principu da stvari budu ugodne za one koji ugađaju tržištu, a neugodne za one koji to ne čine".

Sva ova priča o koncentraciji ekonomske moći je uzaludna. Što je korporacija veća, što više ljudi služi, to više ovisi o udovoljavanju potrošačima, mnogima, masama. Ekonomska moć, u tržišnoj ekonomiji, u rukama je potrošača.

Kapitalistički biznis nije ustrajnost u jednom dostignutom stanju proizvodnje. Riječ je zapravo o neprekidnoj inovaciji, svakodnevno ponavljanim pokušajima da se poboljša opskrba potrošača novim, boljim i jeftinijim proizvodima. Svako stvarno stanje proizvodnih aktivnosti samo je prolazno. Neprestano prevladava tendencija da se ono što je već postignuto zamijeni nečim što bolje služi potrošačima.

Kao posljedica toga, u tržišnoj ekonomiji postoji kontinuirana cirkulacija elita. Ono što karakterizira ljude koje nazivamo "glavama" industrije je sposobnost da pridonesu novim idejama i da ih provedu u djelo. Koliko god neka korporacija bila velika, osuđena je na propast čim se ne uspije svakodnevno iznova prilagođavati najboljim mogućim metodama služenja potrošačima. Ali političari i drugi potencijalni reformatori vide samo strukturu industrije kakva postoji danas. Misle da su dovoljno spretni da otmu poslovni nadzor nad pogonima kakvi su danas i da njima upravljaju držeći se već ustaljenih rutina. Dok ambiciozni pridošlica, sutrašnji tajkun, već sprema planove za dosad neviđene stvari, njima je na umu samo voditi poslove po već utabanim stazama.

Nema podataka o industrijskoj inovaciji koju su birokrati osmislili i proveli u praksi. Ako se ne želi uroniti u stagnaciju, moraju se ostaviti odrješene ruke onim danas nepoznatim ljudima koji imaju dovoljno domišljatosti da vode čovječanstvo naprijed na putu ka sve više zadovoljavajućim uvjetima. To je glavna zadaća ekonomske organizacije jednog naroda.

Privatno vlasništvo materijalnih čimbenika proizvodnje nije ograničavanje slobode svih drugih ljudi da izaberu ono što im najviše odgovara. Ono je, naprotiv, sredstvo koje običnom čovjeku, u svojstvu kupca, dodjeljuje nadmoć u svim ekonomskim poslovima. To je način da se potaknu najpoduzetniji pojedinci da daju sve od sebe u službi svih ljudi.