Ivan Mažuranić (1814-1890) upisao se u hrvatsku povijest na više načina - bio je istaknuti književnik i pjesnik, ali ono što je manje poznato - i pravnik, političar, borac za hrvatsku autonomiju unutar Austrougarske i možda najveći liberalni reformator u našoj povijesti.

Diplomirao je pravo i filozofiju. Radio je prvo kao gimnazijski profesor u Zagrebu, zatim odvjetnik u Karlovcu, a od 1850. obnaša razne političke dužnosti u Beču vezane za Hrvatsku.

Bio je istaknuti zastupnik poznatog intelektualnog Sabora iz 1861. godine, a zaslužan je i za osnivanje Stola sedmorice 1862. (vrhovni sud za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju). Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Bio je sklon oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti koju je obnašao od 1873. do 1880. godine. Kao prvi ban neplemićkog podrijetla prozvan je banom pučaninom.

Kao ban Mažuranić je unaprijedio Hrvatsku u upravnom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Na njegovu inicijativu uvedena je odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca. Godine 1874. uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzet je Crkvi te one postaju državne. Iste godine otvara se moderno zagrebačko sveučilište s tri fakulteta (pravni, filozofski i bogoslovni). Mažuranić je donio i Zakon o slobodi tiska, uredio odredbe o pravu na javno okupljanje te liberalizirao izborni postupak. Za njegova banovanja uvedeni su i zametci nekih javnih službi – statistička služba, javno zdravstvo i unaprjeđenje poljoprivrede.

Reformski zakoni donijeti u Hrvatskom saboru u razdoblju upravljanja bana Ivana Mažuranića 1873-1880. bili su vrhunac modernizacijskog procesa u Hrvatskoj. Najznačajniji od tih zakona odnosili su se na upravu i sudstvo, ustroj vlasti i građanska i politička prava te naobrazbe. Te su reforme po svojim osnovnim obilježjima bile dio europskih modernizacijskih procesa te, su uz određeno kašnjenje i ograničenja, konačno vezale proces izgradnje modernog vida hrvatske državnopravne subjektivnosti uz moderne europske vrijednosti dajući unutarnjem ustroju hrvatske autonomije moderni europski identitet. Mažuranićeve reforme moguće je promatrati kao svjesni i razmjerno sustavni projekt ubrzane modernizacije.

Mažuranićeve reforme po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918., ali su za vlasti bana Khuen-Héderváryja (1883. – 1903.) uglavnom bile stavljene izvan snage ili umrtvljene.

Mažuranić je svoj politički put počeo rano, još 1835. kada se učlanio u Ilirski pokret iako se u početku nije u njemu isticao. Kao ilirac, bio je dugo član i Narodne stranke, međutim skupa sa skupinom mladih vršnjaka pokušava osnovati novu stranku - "Napredovci" - jer su smatrali da se Narodna stranka previše vezala s konzervativnom mađarskom strujom i nije bila dovoljno privržena liberalizmu. Kasnije je Mažuranić osnovao vlastitu Samostalnu narodnu stranku s idejama koje je imao s "Napredovcima".

Godine 1845. Mažuranić ističe liberalni duh svoga djelovanja u osudi plemića, tj. "boljara" koji se "kao utopljenik objema rukama hvataju takozvanih boljarsko-ustavnih stupova, a u sljepilu svome ne vide, da su stupovi izgrađeni od leda, i kad ih proljetno sunašce devetnaestoga stoljeća malo pomalo otopi, da će ispod njih buknuti ugodno proljetno doba, milo zelje, nov život u domovini, nova stvarnost i sreća".

Misao postupnog uklanjanja zastarjelih oblika u društvu, tako značajna za liberala, poklonika osobne i nacionalne slobode, koju je u ovim riječima izrazio, Mažuranić je slijedio dosljedno u svakoj etapi svoje političke djelatnosti. Odatle i njegova postojana težnja za razvojnim kontinuitetom, za nadovezivanjem na prošlost - ali s pogledom prema naprijed.

Mažuranićev liberalizam, za razliku od tadašnjih liberala iz zapadne Europe, nije imao kozmopolitsko obilježje; kao ilirac morao je osobnu slobodu tijesno povezati s nacionalnom, prožeti ih jednu drugom. Takvo je shvaćanje zastupao i u svom pjesničkom radu. Kao svaki ilirac, zanosio se idejom slavenske uzajamnosti pa je tu ideju za revolucije 1848. prenio s književnog područja na političko.

Poslije neuspjeha na izborima za predstavnika grada Karlovca u hrvatskom saboru ujesen 1847, Mažuranić se nije odrekao želje da neposrednije sudjeluje u političkom životu, pogotovu kada je ožujska revolucija u Beču odjednom iz temelja promijenila društvenu i političku strukturu Monarhije. Ilirski pokret je tada napokon dobio svoj program i u trideset točaka Narodnih zahtijevanja velike skupštine od 25. ožujka 1848. postavio sebi za cilj ujedinjenje i političko osamostaljenje hrvatskih zemalja te ukidanje feudalnih odnosa na selu. Budući da je Ugarska u to vrijeme već osigurala sebi političku neovisnost o Austriji i Hrvatsku postavila pred gotov čin, smatrajući je samo dijelom svoga jedinstvenoga državnog teritorija, sukob se ovih dviju nacionalnih koncepcija nije mogao izbjeći. Gotovo u isto vrijeme kada se, na početku mjeseca travnja, prvi put pojavila misao o mogućnosti da se ovaj spor riješi oružjem, Mažuranić je, na vlastiti trošak, tiskao u Karlovcu brošuru Hěrvati Magjarom — svoj prvi izrazito politički spis, u kojem je opširnije razradio osnovne političke misli Narodnih zahtijevanja.

U duhu ideala velike Francuske revolucije, suprotstavio je odviše uopćenim, i zbog toga neodređenim, pozivima iz Pešte jedan vrlo konkretan plan za rješenje nagomilanih nacionalnih problema u Ugarskoj. Pritom je još uvijek polazio sa stanovišta političke zajednice s njome, uvjeren "da će dapače sgrada ona bit veličanstvenija stoput. a jedinstvo to čveršće i nerazdriješnije stoput", ako se načelo ravnopravnosti naroda, prema uzoru Švicarske, primijeni i na nju. Suprotno uvjeravanjima iz Pešte da su nacionalni problemi riješeni već postizanjem osobnih sloboda, Mažuranić konstatira da "istinite osobne slobode nema do one koja izvire iz slobode naroda, drugom riječju neovisnosti naroda". "Varate se, dakle - poručuje on — ako mislite da ste oslobodili narod ako ste oslobodili osobu, ili da ste oslobodili osobu ako ste oslobodili narod", jer narod nije samo "gomila osoba i pojedinih ljudi" nego "jedna jedina, u sebi omeđašena, samoznana, golema osobnost, prema kojoj su pojedini ljudi ono što su prema tijelu pojedini članci".

Upozorio je i da prijeti "budućnosti opstanka Mađara" ako oni ne priznaju teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja, jezičnu ravnopravnost i neovisnost o "vladanju ugarskom".

Međutim, na neko sporazumijevanje nije se tada u Pešti pomišljalo; štoviše, politika mađarske vlade kretala se i dalje u pravcu koji je bio određen Osnovom o mađarskom jeziku i narodnosti. Prekid odnosa s peštanskom vladom , koji je ban Jelačić objavio 19. travnja, i prepuštanje budućem hrvatskom saboru odluke o tom najvažnijem državnopravnom pitanju bili su, dakle, logična i neizbježna posljedica takva razvoja. U događajima koji su prethodili sastanku sabora na početku mjeseca lipnja, Mažuranić je mogao mnogo neposrednije sudjelovati već po tome što je 27. travnja pozvan u odsjek unutarnjih poslova novoustrojenoga Banskog vijeća, a 22. svibnja ga je ban Jelačić imenovao i članom komisije koja je imala zadaću osigurati "mir i poredak u cijelom Primorju protiv rovarenja mađarona".

Godine 1848. Mažuranić s 34 godine starosti postaje član Sabora kao zastupnik okolice Karlovca, no nije se isticao kao govornik. Njegovi suvremenici su isticali kako je bio iznimno šutljiv i suzdržljiv, što je upadljivo odudaralo od dinamičke prirode pravnog i političkog borca. Puno je jači bio u pisanju nego u govoru.

Budući da je mađarska vlada razmatrala silu kao način razbijanja nove hrvatske samostalnosti, rješenje ugarsko-hrvatskog pitanja tada se tražilo u austroslavizmu, u federalizaciji Monarhije na jezičnom načelu, s neophodnim zajedničkim poslovima i južnoslavenskom skupinom kao posebnom federalnom jedinicom. Kad je hrvatski sabor odobrio predloženu ideju, povjerio je Mažuraniću dužnost da sastavi tzv. reprezentaciju koju je svečano poslanstvo, predvođeno banom, trebalo predati vladaru. Tada je Mažuranić izradio svoj prvi oduži službeni tekst koji je sabor 12. lipnja bez promjene primio i u kojem je tadašnje hrvatsko stanovište dobilo svoju, doista klasičnu, formulaciju i tumačenje.

Sav taj rad na formuliranju i usklađivanju osnovnih državnopravnih pitanja, tako važnih za čitavu Monarhiju, učinio je Mažuranića prije sviju pozvanim da izradi novi temeljni dokument, u kojem je na kraju trebalo sažeti sve ono što je hrvatski sabor — a to je tada značilo: i Narodna stranka odnosno ilirski pokret uopće — smatrao tada po Hrvatsku i druge južnoslavenske oblasti unutar Monarhije poželjnim i ostvarivim. Tako je nastao »Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga«, kojim se sabor obratio europskoj javnosti.

U skladu sa svojim osnovnim stanovištem, koje je uvijek dosljedno zastupao, Mažuranić polazi, doduše, u Manifestu s gledišta prirodnog prava, ali ga potkrepljuje i opsežnom argumentacijom historijsko-pravnom. Osuđujući naročito težnju mađarskog plemstva, da tadašnji, ionako razdrobljeni, hrvatski etnički teritorij do kraja razbije, da bi nas tako - kako kaže — "sve komad po komad nezasitno mađarstvo progutalo", on izražava želju "da svi austrijski narodi, opredijelivši se po jeziku, slobodni i među sobom jednaki budu" i da južnoslavenske zemlje budu "kao jedno tijelo s ostalima na isti način sastavljenim narodima u savezu na temelju jednakosti osnovanom". Zajedničke poslove za sve zemlje u tako preuređenom Austrijskom carstvu ograničava na djela "izvanjska, vojena, financijalna i trgovačka", s jednim općim saborom i njemu odgovornim ministarstvom.

Državni udar koji je austrijska vlada izvršila 7. ožujka 1849. rastjerivanjem parlamenta učinio je kraj svim iluzijama, iako je Hrvatsku potpuno odvojio od Ugarske i uz to proklamirao načelo nacionalne ravnopravnosti. To je bio kraj prve Mažuranićeve političke etape. Od 1949. vraća se svome odvjetničkom poslu u Karlovac.

Nakon Oktobarske diplome 1860. u Hrvatskoj je ustavno stanje ponovno uspostavljeno i Mažuranić se ponovno našao u politici. Kao član Banske konferencije, opet ga je zapala dužnost da nađe prave riječi i oblike za najvažnije akte državnopravne prirode. No, ubrzo ga sele u Beč.

Umjesto Dvorskog ureda kao najviše izvršne vlasti, Hrvatska je privremeno dobila unutar tzv. državnog ministarstva samo Dvorski ured za poslove političke uprave, pravosuđa, bogoštovlja i nastave, ali je već i on bio potpuno neovisan o Ugarskoj. Njegovim predsjednikom imenovan je Ivan Mažuranić, usprkos tome što je ugarski kancelar, među ostalim razlozima svog otpora tom izboru, naveo i taj da Mažuranića smatraju u mađarskim krugovima "odviše hrvatskim". Hrvatska je javnost primila ovaj izbor s općenitim zadovoljstvom, ali Mažuranić nije bio zadovoljan ovim činovničkim radnim mjestom.

Nije prošlo ni mjesec dana od njegova imenovanja, kada se u pismima supruzi jadao na tešku materijalnu situaciju u koju je zapao i dao oduška svom uvjerenju da to breme "niti je za me, niti sam ja za njega". Nadajući se da će to možda ipak uskoro proći, sam je dao najtrjezniju ocjenu svoje "velike službe" ovim riječima: "U obće, treba Vam znati, da ja nisam sám i jedini, nego dapače da sam malne posliednji gospodar! Žalibože, ali tako jest!"

Sljedeće godine je promaknut na mjesto hrvatskog kancelara s pravom sudjelovanja sjednicama austrijske vlade kad se na njima raspravlja o pitanjima koja se tiču Hrvatske i Slavonije. Na toj je funkciji bio četiri godine.

Na izborima 1865. Mažuranić je doživio svoj najteži poraz; hrvatski su birači, u golemoj većini, osudili njegov politički rad u Beču. Mržnja prema Austriji, koja je hrvatski narod obdarila Bachovim apsolutizmom, bila je tada jača od Mažuranićeve dalekovidnosti i vizije o većoj samostalnosti Hrvatske unutar Austrougarske.

Trajne tekovine Mažuranićeva rada iz Beča postale su očigledne tek u času sklapanja hrvatsko-ugarske nagodbe. Poglavito njegovim osobnim zalaganjem, hrvatski jezik je iz javnog života istisnuo njemački; osnutkom Stola sedmorice (1862), kojim je okrunio svoj rad na modernizaciji sudstva poslije revolucije, učinio je hrvatsko sudstvo potpuno neovisnim o ugarskom; djelokrugom svoga ureda osigurao je Hrvatskoj onaj minimum autonomije, koji je ona uspjela sačuvati u nagodbi, a za kojim su uzalud čeznuli toliki drugi narodi u Habsburškoj Monarhiji.

Kada je Mažuranić 20. rujna 1873. imenovan banom, Hrvatska je, doduše uživala stanovitu autonomiju koja je, s obzirom na vlastito školstvo, imala znatno značenje u nacionalnom pogledu, ali se ono nalazilo pod neograničenim nadzorom crkve, a na svakom je drugom području, osobito upravnom, bila opterećena brojnim ostacima nedavne feudalne prošlosti. Njena teritorijalna osnova, s nešto više od milijun stanovnika, bila je, u odnosu prema Ugarskoj, još uvijek vrlo tijesna, iako je 1871. bila uvećana jednim ovećim dijelom Vojne Krajine, a razvojačenje preostalog dijela otvaralo je izglede na skoro pripajanje i tog ostatka. Pitanje Dalmacije potisnuto je učvršćenjem dualističkog sistema sasvim u pozadinu, premda je Narodna stranka upravo u to vrijeme dobila većinu na zemaljskom saboru, pa je tako uklonjena jedna od glavnih smetnji ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Mogućnosti ekonom skog razvoja, kojim a je Hrvatska tada raspolagala, nisu same po sebi bile neznatne. Prema podacima F. Račkog iz 1870, njeni ukupni prihodi bili su, štoviše, veći od tadašnjih prihoda Kneževine Srbije, ali je ona - kako je Rački konstatirao — postala nagodbom "pars adnexa Ugarske ne samo u političkom nego i u narodno-gospodarskom smislu", a Ugarska je već tada smišljeno provodila "centralizaciju obrta i trgovine, te svih promicala njihovih u Budim-Pešti". U doba Mažuranićeva dolaska na vlast osjetile su se uz to posljedice "bečkoga kraha" od g. 1873. pa je gospodarski život uopće pokazivao različite simptome dugotrajnije krize, od stalnog porasta cijena i opadanja obrta do dubljih strukturalnih promjena na selu, koje je, osim toga, bilo teško pogođeno naglim porastom poreznog pritiska. Ono se još u koječem nije sasvim oslobodilo feudalne prošlosti pa su pitanja vlasništva kao i plemićkog monopola krčmarenja bila još uvijek otvorena.

Mažuranić je — kako to pokazuje sav njegov daljnji rad - odlučio da do kraja iskoristi mogućnosti koje okvir nagodbe pruža i da prije svega postavi autonomiju Hrvatske na čvrste temelje. On je odmah u početku zasnovao različite reforme kojima je javni život zemlje trebalo učiniti suvremenijim i u kratko vrijeme, s mnogo osobitog zalaganja, razvio takvu zakonodavnu djelatnost kakve hrvatski sabor kasnije nije više poznavao. U jednom povjerljivom razgovoru s Račkim na početku 1874. osobito je istakao značenje reorganizacije uprave koju priprema i izrazio uvjerenje "da će se polagano riješiti svih elemenata madžaronskih i zemlju pripraviti za misiju veću".

U prve dvije godine svoga banovanja, do ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. koji je obilježio početak dosta uočljive promjene, hrvatski je sabor zakonom o ustroju političke uprave dokrajčio administrativnu anarhiju iz feudalnih vremena i Mažuranić je samo zbog otpora ugarske vlade bio primoran da i dalje zadrži zastarjelu ustanovu velikih župana, iako im je oduzeo svaku stvarnu vlast. Dovršio je, nadalje, reformu sudstva, odijelivši ga potpuno od uprave i osiguravši mu neovisnost. Pitanje zemlje u posjedu seljaka, čije je vlasništvo bilo često sporno, najzad je uređeno zakonom kojim je njihovo "rasterećenje" učinjeno obvezatnim, ali je pitanje krčmarenja i dalje ostalo neriješeno. Zakonom o zadrugama uklonjene su dotadašnje pravne smetnje njihovoj diobi, što je odgovaralo razvojnim tendencijama unutar samoga seljaštva, ubrzavajući tako jedan neizbježan proces njegove materijalne diferencijacije.

Sabor je donio i više izrazito liberalnih zakona: o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika, o različitim građanskim pravima i slobodi tiska, Zakonom o pučkom školstvu, kojega je osnova izrađena od komisije pod predsjedanjem samoga bana, škola je - po riječima naprednog predstavnika hrvatskog učiteljstva I. Filipovića - "prilično emancipirana", tj. oslobođena onih crkvenih stega koje su joj bile nametnute još u vrijeme Bachova apsolutizma. Tako je pučko školstvo — prema Strossmayerovu ponešto pretjeranom mišljenju iz 1877. — "zastrujilo strujom, crkvi katoličkoj protivnom". Usporedo s ovom živom zakonodavnom djelatnošću otvarane su mnoge važne ustanove, kao sveučilište, muzej, statistički ured, bolnica za mentalno oboljele, zdravstveno i kulturno vijeće itd.

Međutim, već od nastupa svoje nove dužnosti, Mažuranić je nailazio na zapreke koje su s vremenom postajale sve brojnije i koje su postupno gasile njegov prvobitni radni elan i slabile mu pouzdanje. Birokratski aparat, koji je preuzeo, nije mogao lako i brzo zamijeniti boljim. Već je je Rački 1874. konstatirao da se njegova dobra volja lomi na otporu organa koji ga okružuju i koji "kano da rade, da ga kompromitiraju", a on sam "kano da se boji uvesti radikalne promjene i istrijebiti Rauchovu baštinu".

Osim toga, on se od početka sukobio s neuporedivo težim problemom: sve češćim kršenjem nagodbe od strane ugarske vlade, osobito u pitanju kom petencija i službenog jezika. Suprotno izričitim odredbama nagodbe, ministarstvo prometa je 1873. i ponovo 1874, s naknadno produženim rokom, odredilo da svi radnici na željeznici i brodovima moraju naučiti mađarski jezik barem toliko da ga znaju koristiti u razgovoru s putnicima, i to pod prijetnjom otkaza. Premda su ministru upućena dva pisma o tome, on nije na njih uopće odgovorio. Iz tih dana potječe i poduži elaborat (31 str.) na njemačkom jeziku, sačuvan u Mažuranićevoj ostavštini, u kojem su izneseni svi slučajevi povrede nagodbe s mađarske strane.

Kasnije, 1876, pridružila im se još jedna, politički i financijski naročito osjetljiva povreda. Protivno jasnom slovu nagodbe, ugarska je vlada prebacila obavezu skupljanja poreza u Hrvatskoj na općine, koje su od 1879. imale da svojim sredstvima jamče za cijelu predviđenu svotu. Ljutnja koja je zbog takvih postupaka sve više zahvaćala zemlju nije se okrenula samo protiv Budimpešte nego i protiv bana Mažuranića. Sve više je prevladavalo i postajalo najzad općenitim mišljenje da u njega nema dovoljno otporne snage, iako je on poduzimao što je mogao pa je zbog toga i nailazio na sve veći otpor kod ugarske vlade, koja ionako nije imala u njega povjerenje.

U isto vrijeme izbio je na površinu javnog života u Hrvatskoj problem koji je otada presudno utjecao na sav njegov daljnji razvoj. Emancipacija pučkog školstva od nadzora i vlasti svećenstva, te zamjena konfesionalne škole jedinstvenom državnom, odnosno narodnom školom, nisu izazvale ogorčen otpor samo na strani katoličke crkve. Odupro im se i pravoslavni kler, povezujući ovo školsko pitanje s nacionalnim i dajući svom otporu nacionalno, srpsko obilježje, iako srpstvo, kao takovo, nije ovom reformom bilo nimalo ugroženo. Zakon je, među ostalim, u dodatku § 193. određivao: "Gdje se u ovom zakonu spominje hrvatski jezik kao nastavni, razumije se pod tim imenom u srpskim školskim općinama istovjetni jezik srpski. Na javnim školama ima se učiti ćirilica."

Pjesnik Smrti Smail-age Čengića bio je zbog te svoje napredne školske politike još dugo, pa i poslije svoje smrti, napadan teškim riječima i osudama. Na sličan ga je način anonimni "Odbor hrvatskih rodoljuba" još 24. ožujka 1862. optužio da kao kancelar izdaje hrvatstvo uvodeći ćirilicu u hrvatske škole, favorizirajući "pitanje nesrećne Vojvodine" i okružujući se »bjesnimi Srbomani«. Taj se problem pogotovu zaoštrio kada je 1875. buknuo ustanak u Bosni i Hercegovini, koji je snažno odjeknuo naročito među srpskim pučanstvom u Trojeđnici. Državna vlast nije isprva priječila pomoć koja se na različite načine pružala ustanicima — kako bjeguncima tako i borcima, ali je svoje neutralno stanovište kasnije napustila. Mažuranić je, kao i sva hrvatska javnost — s izuzetkom A. Starčevića, koji je ustanak osudio - bio svojim osjećajem uz ustanike. Sam je izjavio Račkom ljeti 1876. da je boraveći u Pešti "rekao vladinim ljudima, da u Hrvatskoj, počevši od bana pa do posljednjega seljaka, svi žele uspjeh ustanika". Što je držanje Beča prema ustanku bilo nesklonije, to je Mažuranić više dolazio u sukob s vlastitim osjećajima.

Zbog svih tih sukoba, vanjskih i unutrašnjih, Mažuranić je, razočaran i ojađen, sve češće pomišljao na ostavku. Već na početku 1878. je Strossmayer smatrao njegov odstup gotovom stvari, a grofa Ladislava Pejačevića označio njegovim nasljednikom. Želje bana i peštanske vlade u tom su se pogledu podudarale, ali je do njihova ostvarenja došlo tek dvije godine kasnije kada je Mažuranić, protestirajući protiv otezanja s obnovom financijske nagodbe i s priključenjem Vojne Krajine, predao na početku 1880. ostavku, koju je vladar bez ikakva priznanja uvažio.

"Mažuranić je odstupio s rezignacijom« — konstatira M. Nehajev u svom poučnom eseju o njemu kao kancelaru i banu. "Oni, koji su ga slavili kao čovjeka promisli, nazivali su ga u čas odstupa suvišnim. Njegov je odlazak sa političkog bojišta bio definitivan i to jednostavno zbog razloga, što Mažuranić po čitavom ustrojstvu svoje naravi i svojega duha, nije nikad bio borac."

Još jednom je doduše, pri kraju života, g. 1886, ušao kao član oporbe u hrvatski sabor, ali je to bio samo častan završetak 40-godišnje političke djelatnosti, koja je Ivanu Mažuraniću — kao umnom i nesebičnom radniku, u koga je, prema riječima A . Šenoe, "srce skroz i skroz patriotično bilo" — usprkos tome što su mu nedostajale osobine pravog političara-borca, osigurala trajan spomen u povijesti hrvatskog naroda.

-------------------

Izvori:

Kolo - naučno zasjedanje o Ivanu Mažuraniću (1965)
Jaroslav Šidak: Ivan Mažuranić kao političar
(Matica hrvatska)

Ivan Mažuranić - liberalne reforme Hrvatskog sabora 1873-1880 i srpska elita u Hrvatskoj (D. Čepulo)

Ivan Mažuranić - ban pučanin (Povijest.hr)