Na današnji dan, 7. prosinca 2000. godine preminuo je Vlado Gotovac, hrvatski književnik, filozof i političar. Ostat će upamćen kao jedan od značajnijih hrvatskih intelektualaca liberalnog svjetonazora u 20. stoljeću, kao čovjek koji je dosljedno prkosio svakom kolektivizmu i vlasti.

Rođen je 18. rujna 1930. godine u Imotskom. Studij filozofije u Zagrebu upisuje 1951. godine i vrlo brzo dolazi na zub UDB-e (Uprva državne bezbednosti u Jugoslaviji). Već na prvoj godini faksa ga privode pod sumnjom da je omogućio širenje brošura "ustaškog sadržaja". Iako protiv njega u tom predmetu nije podignuta optužnica, UDBA ga je nastavila pratiti i prikupljati informacije. Zabilježili su da se "ističe kao anglofil, sklon raspiranju nacionalne mržnje".

Od 1955. radio je kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Početkom 1970-ih radi u Matici hrvatskoj i objavljuje tekstove u Hrvatskom tjedniku. Kao jedan od proljećara osuđen je za "napad na državu" na četiri godine zatvora, tri godine gubitka građanskih prava, prava zaposlenja u državnoj službi, objavljivanja i javnog nastupa. U kaznionici u Staroj Gradiški odbio je potpisati molbu za pomilovanjem jer je smatrao da bi time priznao svoju krivnju.

Godine 1977. daje kontroverzni intervju Švedskoj televiziji koja je radila dokumentarac o "pobunjenim" Hrvatima u SFRJ. U naslovu dokumentarca je postavljeno pitanje: "borci za slobodu ili teroristi?". Gotovac je bio jedan od glavnih sugovornika u emisiji, a tamo je, između ostalog, rekao ovo:

"U želji da se pacifizira hrvatski narod, tako da on nestane, stvaraju se nove, zapravo sve gadnije legende o Hrvatima. Sulude brbljarije o nama pričaju; ja zbilja ne mogu drukčije to nazvati, i da nas se difamira, da nas se pokušava ušutkati time što nam se govori da smo fašisti, da smo ustaše.

Svi narodi imaju u povijesti svoje crne točke i mi od toga ne bježimo. Ali smatramo da takve činjenice ne bi trebale imati nikakvu ulogu kad se raspravlja o socijalizmu i budućnosti hrvatskoga naroda unutar Jugoslavije."

Zbog te je izjave ponovno osuđen, ovaj put na dvije godine zatvorske kazne i još četiri godine gubitka građanskih prava.

Ono što je zanimljivo - to je, nažalost, jako dobro ostarjelo. I danas, gotovo 50 godina kasnije, Hrvati ponovno proživljavaju slične difamacije, ponovno slušamo kako smo fašisti i ustaše. Ista priča se ponavlja, a uskoro bi mogli opet početi i zatvarati one koji se pobune protiv takvog službenog narativa.

Na suđenju 1981. održao je čuveni govor protiv totalitarizma, iz kojeg je ostao najpoznatiji ovaj citat:

"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Gotovac je među prvima prepoznao trenutak da se treba aktivirati u stvaranju nove demokracije. U svibnju 1989. godine, skupa s Draženom Budišom i Slavkom Goldsteinom osniva HSLS, prvu političku stranku u modernoj Hrvatskoj. Sljedeće godine postaje predsjednik Matice hrvatske.

Iako ga ekonomska politika nije previše zanimala, Gotovac je razumio smisao poduzetništva upravo iz liberalne perspektive, što je jako lijepo objasnio na osnivačkoj skupštini HSLS-a:

"Naš program podrazumijeva sveobuhvatno nacionalno prosvjećivanje u politici, opću pedagogiju prakticiranja slobode, poučavanje poduzetnih ljudi što je zapravo poduzetništvo, što je njegova odgovornost i na koji način ono služi svima. Jer, pojedinac samo kada potpuno ispunjava svoju sudbinu, uistinu služi svima! U tome je paradoks koji su zaboravili svi kolektivisti: da samo uistinu slobodan i posve i do kraja ostvaren subjekt, da upravo i jedino on, radeći za sebe, uvijek radi i za druge."

Gotovo da nema osobe koja je proživjela početak Domovinskog rata, a koja ne zna za njegov čuven govor pred Komandom Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu, u trenutku velikih napetosti kad se tražila predaja vojarne.

"Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji."

Godine 1992. ulazi u Hrvatski sabor u kojem je služio tri mandata i ističe se kao kritičar HDZ-ove vlasti i predsjednika Franje Tuđmana.

Gotovac je Tuđmanu zamjerao autoritarnost, izostanak transparentnosti, lošu provedbu privatizacije koju je nazivao pljačkom te često retoriku i načine nove hrvatske vlasti koje su Gotovca podsjećali na bivši režim. Tako je u Saboru prosvjedovao protiv progona HSP-ovaca 1992. godine, spočitavši HDZ-u da koristi "isti rječnik kakav se koristio" u optužnici protiv njega nakon Hrvatskog proljeća.

U intervjuu za Globus izjavio je sljedeće:

"Bio sam od početka protiv naziva 'Domovinski rat' jer ima jednu ružnu sovjetsku konotaciju koja je možda slučajna, ali ne bi me začudilo i da nije, s obzirom da dolazi od dr. Tuđmana i kruga ljudi koji su bili oko njega."

Ova izjava mi je baš vrh jer Gotovac je tu suptilno optužio Tuđmana i njegove najbliže suradnike da kradu terminologiju od Staljina. Gotovac je bio pravi protivnik totalitarizama i njegovo uho je znalo prepoznati totalitaristički rječnik. Zaista, SSSR je od početka rat s Hitlerom nazivao "Domovinski rat" što je ostalo i u sadašnjoj Rusiji.

Godine 1996. na vrhuncu političkog sukoba s HDZ-om Gotovac prosvjedno napušta Maticu hrvatsku i postaje predsjednik HSLS-a. Sljedeće godine se kandidira na predsjedničkim izborima. Tijekom predizborne kampanje, na skupu u Puli, fizički ga je napao satnik Hrvatske vojske i pripadnik Tuđmanove osobne garde u civilu te ga teško ozlijedio. Napadač je pritom vikao: "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša i sve ću vas pobiti!".

Napadač na Gotovca dobio je tek uvjetnu kaznu. HSLS-ovac Zlatko Kramarić je kasnije izjavio da je vjerojatni motiv napada bila Gotovčeva izjava da Hrvatska "ne bi trebala biti stranačka država" i da se vojni časnici "ne bi trebali kandidirati na izborima".

Na tim izborima 1997. Gotovac je završio treći, iza Tuđmana koji je pobijedio u prvom krugu i SDP-ovog Zdravka Tomca. Toga se dobro sjećam jer to su bili prvi izbori na kojima sam mogao glasati (tek sam navršio 18) i pogađate - bio sam među onih 9 posto Hrvata koji su glasali za Gotovca.

Sljedeće godine na stranačkoj konvenciji HSLS-a dolazi do ružnog verbalnog sukoba između Budiše i Gotovca, Budiša postaje novi predsjednik stranke, a Gotovac napušta HSLS i osniva novu - Liberalnu stranku (LS).

Pred izbore 2000. godine Gotovac se zalagao za široku koaliciju centra koja ne bi uključivala HDZ ni SDP, ali Budiša je već imao dogovor s Ivicom Račanom, koji će postati novi premijer u zajedničkoj vladi SDP-a i HSLS-a. Ta ljubav neće dugo trajati.

Vlado Gotovac je preminuo u Rimu 7. prosinca 2000. godine. Do kraja života borio se za pristojnu Hrvatsku koja će gledati naprijed i biti bolja nego prije. Njegova dosljednost u borbi za bolju Hrvatsku mora ostati zauvijek zapamćena.

"Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan."