Kad uđete u trgovinu i vidite da je litra mlijeka ili kilogram kruha ponovno poskupio, mainstream mediji i političari odmah će vam ponuditi dežurnog krivca: pohlepne trgovce, proizvođače, rat u Ukrajini, klimatske promjene ili nešto peto. No, iz perspektive klasične liberalne ekonomije, sve su to dimne zavjese.

Nobelovac Milton Friedman to je sažeo u jednu od najpoznatijih rečenica u ekonomskoj povijesti: "Inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen." Drugim riječima, inflacija nije tek opći rast cijena, rast cijena je samo simptom.

Inflacija je pad kupovne moći novca uzrokovan njegovim nekontroliranim tiskanjem od strane države i središnjih banaka. Kada država stvori milijarde novih eura ili dolara ni iz čega (kako bi financirala svoje deficite, socijalne transfere ili "mjere pomoći" uslijed krize koju je vjerojatno sama izazvala), u optjecaju je više novca koji lovi istu količinu dobara.

Rezultat je matematički neizbježan: svaka pojedina novčanica vrijedi manje. Inflacija je, dakle, najpodmukliji i najnepravedniji porez, tiha pljačka štediša i radnika za koju u parlamentu nitko nije morao dignuti ruku.

Tko ju je prvi zapazio i razotkrio?

Iako su vladari još od antičkog Rima smanjivali udio srebra u kovanicama kako bi financirali ratove i rasipništvo, prvi koji je znanstveno povezao količinu novca s razinom cijena bio je slavni astronom i matematičar Nikola Kopernik još 1526. godine u svom traktatu Monetae cudendae ratio (O kovanju novca). On je jasno zapisao da novac gubi na vrijednosti kada ga se previše umnoži.

Nedugo nakon njega, u 16. stoljeću, španjolski teolozi i ekonomisti iz Salamankanske škole (poput Martína de Azpilicuete) promatrali su golemi priljev zlata i srebra iz Novog svijeta u Španjolsku. Primijetili su da zemlja nije postala bogatija, nego su cijene eksplodirale - čime su postavili temelje kvantitativne teorije novca, koju je kasnije u 18. stoljeću u potpunosti razradio škotski filozof i ekonomist David Hume, a u 20. stoljeću popularizirao spomenuti Milton Friedman.

Najgori primjeri u povijesti: Kad novac vrijedi manje od papira na kojem je tiskan

Kada političari izgube svaku mjeru i počnu tretirati tiskaru novca kao čarobni štapić, nastaje hiperinflacija, trenutak u kojem se valuta potpuno raspada.

Mađarska (1946.): Apsolutni svjetski rekorder. Nakon Drugog svjetskog rata cijene su se udvostručavale svakih 15 sati. Vrhunac je bila novčanica od 100 trilijuna penga (broj 100 iza kojeg slijedi 18 nula), koja je na ulici vrijedila tek nekoliko američkih centi. Ljudi su doslovno meli novčanice s ulica jer ih nitko nije htio pokupiti.

Weimarska Njemačka (1923.): Kako bi otplatila ratne reparacije i financirala štrajkove, njemačka vlada upalila je tiskare na maksimum. Radnici su plaću dobivali dva puta dnevno i trčali u trgovine prije nego što cijene ponovno skoče. Za jednu štrucu kruha trebalo je platiti 200 milijardi maraka, a građani su novčanicama ložili peći jer su bile jeftinije od drva.

Francuska revolucija (1789-1796): Uglavnom je posljedica masovnog izdavanja papirnatog novca zvanog assignati (assignats), što je dovelo do jedne od prvih velikih hiperinflacija u modernoj Europi. Revolucionari su vjerovali da će tiskanjem novca umiriti socijalne nemire i postići jednakost. Rezultat je bio suprotan, a najgora (hiperinflacijska) faza došla je tek 1795. kad je sama revolucija već bila praktički gotova, a kupovna moć Francuza pala je za 99 posto u odnosu na 1789. godinu. To je zato što rast cijena ne dolazi odmah po tiskanju novog novca, to je lančani proces s vremenskim odmakom.

Zimbabve (2008.): Nakon što je režim Roberta Mugabea uništio poljoprivredu otimanjem zemlje i počeo tiskati novac za pokrivanje rupa u proračunu, inflacija je dosegla nevjerojatnih 79,6 milijardi posto mjesečno. Izdana je poznata novčanica od 100 bilijuna zimbabveanskih dolara kojom jedva da ste mogli kupiti autobusnu kartu.

Venezuela (2013 - danas): Klasičan primjer socijalističkog uništenja jedne od naftom najbogatijih zemalja svijeta. Državna kontrola cijena i masovno tiskanje bolivara doveli su do toga da su novčanice postale toliko bezvrijedne da su ih lokalni obrtnici pleli u torbice i suvenire kako bi ih prodali turistima za prave dolare.

Domaće iskustvo: Kad su naši prostori bili u monetarnom paklu

Ne moramo ići u Južnu Ameriku ili Afriku da bismo vidjeli kako izgleda državni monetarni kaos. Naši su prostori u 20. stoljeću prošli kroz neke od najgorih inflacija u Europi.

Kasne 1980-e u SFRJ (period prije Markovićevih reformi): Socijalistička planska ekonomija desetljećima se održavala na stranim kreditima, a kada su oni presušili, režim je počeo tiskati dinare bez pokrića kako bi isplaćivao plaće u gubitaškim državnim poduzećima. Godine 1989. godišnja inflacija u Jugoslaviji premašila je 1.200 posto, a krajem godine na mjesečnoj razini jurila je prema 2.700 posto). Plaća bi ujutro vrijedila za televizor, a navečer jedva za cipele.

Hrvatski dinar (1991. – 1993.): U jeku Domovinskog rata, uz goleme troškove obrane i zbrinjavanja prognanika te naslijeđeni raspadnuti monetarni sustav, Hrvatska je također prolazila kroz tešku inflaciju. Tijekom 1992. i 1993. godine mjesečna inflacija redovito je iznosila 25 do 35 posto (što na godišnjoj razini prelazi 1.000 do 1.500 posto).

Sve je stalo tek u listopadu 1993. godine provođenjem oštrog antiinflacijskog programa i kasnijim uvođenjem kune 1994., kada je napokon zaustavljeno tiskanje novca za pokrivanje proračunskih rupa. (Istovremeno, u susjednoj SR Jugoslaviji 1993./1994. zabilježena je druga najgora hiperinflacija u povijesti svijeta, s novčanicom od 500 milijardi dinara).

Kakvo je stanje danas?

Nakon velikog inflacijskog vala 2021-2023., koji je bio rezultat kvantitativnog popuštanja ECB-a zbog odgovora na pandemiju 2020-2021., inflacija u Hrvatskoj i Eurozoni ponovno raste. Trenutno je u Hrvatskoj oko 5, a u Eurozoni oko 4 posto na godišnjoj razini.

Niža stopa inflacije ne znači da su cijene pale, to samo znači da cijene sada rastu nešto sporije nego prije tri godine. Ono što je Europska središnja banka (ECB) napravila tijekom pandemije, kada je u sustav upumpala bilijune svježe tiskanih eura dok su države zaključavale ekonomije i dijelile novac šakom i kapom, ostavilo je trajne posljedice. Kupovna moć eura nepovratno je uništena za 25 do 30 posto u odnosu na 2019. godinu, a kod osnovnih životnih namirnica i usluga u Hrvatskoj taj je udar i znatno veći.

Što je još gore, umjesto da puste tržište da se samo očisti i stabilizira, europske i domaće vlade nastavile su potpirivati vatru golemom javnom potrošnjom, dizanjem plaća u javnom sektoru i subvencijama koje umjetno održavaju potražnju. Zato danas, iako nas uvjeravaju da je kriza prošla, svaki odlazak u trgovinu, kod frizera ili automehaničara jasno pokazuje istu ekonomsku istinu: kad država glumi Djeda Božićnjaka s tiskarom novca, račun na kraju uvijek plaćaju građani.