1. Homoseksualnost je odvratna

Ono čime svake godine započnem predavanje na predmetu o zakonu i normama je da podvučem važnost umjetnosti razdvajanja vlastitih osjećanja i sklonosti od argumentacije koju gradimo. Tako, na primjer, činjenica da meni sama pomisao na to da pomirišem domaći pčelinji med pobuđuje refleks povraćanja nema nikakvog utjecaja na to mislim li ja da drugim ljudima treba ili ne treba biti dozvoljeno da jedu med ili da promiču jedenje meda.

Slično je i sa seksualnim odnosom između dva muškarca ili dvije žene. Naši osobni osjećaji i sklonosti su nebitni kad određujemo treba li drugima biti dozvoljeno da upražnjavaju ili promiču upražnjavanje takvih odnosa.

Kada bismo se vodili svojim sklonostima kao osnovom za postavljanje moralnih normi, postali bismo tirani svima oko nas. Želite li stvarno biti tiranin koji će svoje osobne, subjektivne sklonosti nametati drugima kao moralnu normu? Kako bi bilo da zabranimo promicanje meda samo zato što se zakonodavcima povraća od pomisli na med?

2. To nije normalno

Čak i da se složimo da je homoseksualnost nešto nenormalno, opet to ne znači da treba zabraniti njenu afirmaciju. Na primjer, natprosječno inteligentni ljudi su nenormalni. Normalno je da čovjek ima koeficijent inteligencije, recimo, između 70 i 130. Otprilike 95% ljudske populacije je u tom intervalu. Tesla je, po ovom kriteriju, bio nenormalan. Njegova inteligencija je bila uvjerljivo iznad koeficijenta od 130. On nije bio kao većina ostalih ljudi pa su opet svima puna usta Tesle. Svi se za njega otimaju, a bio je nenormalan da nenormalniji ne može biti.

Dakle, normalnost, kao statistički koncept je potpuno neutralna što se tiče moralne ocjene bilo koje devijacije od norme. S druge strane, ako koristimo normalnost kao sinonim za ono što nam se estetski sviđa, vraćamo se na točku 1.

3. Homoseksualnost je bolest i zato homoseksualce treba liječiti

Čak i da se složimo da je homoseksualnost bolest ili poremećaj, iz toga ne slijedi zaključak da mi možemo odrediti treba li homoseksualce liječiti. Ako je istina da je homoseksualnost bolest, onda je na oboljelome da odluči treba li se liječiti ili ne. Ja imam ravna stopala pa sam ipak odlučio da taj moj poremećaj ne treba liječiti.

Oni koji tvrde da je homoseksualnost poremećaj, gejeve bi slali na psihijatrijsko liječenje. Ali, oni koji bi slali gejeve na psihijatrijsko liječenje upuštaju se u jednu od klasičnih matrica diskvalifikacije neistomišljenika korištenu kroz povijest. Inkvizicija je "istjerivala đavola" iz onih koji se nisu slagali s ondašnjim crkvenim dogmama. U bivšem SSSR-u su ljudi koji nisu vjerovali u komunizam slani na "psihijatrijsko liječenje". U bivšoj Jugoslaviji su politički neistomišljenici slani na Goli otok na društevno-političko "osvješćivanje."

4. Homoseksualci ne mogu imati djecu i zato su društveno štetni

Čak i kada bismo se složili da je stvaranje potomstva potencijalno društveno korisno, može se pokazati da je često društveno korisnije nemati potomstvo. Ako, recimo, to potomstvo nanese čovječanstvu više bola nego koristi, ona bi bolje bilo da potomstva nije ni bilo, bar sa stajališta društvene korisnosti kao normativnog principa.

Mi se svi nadamo da će naša djeca biti dobri ljudi, ali tko nam garantira da baš to naše, uz svu brigu i ljubav koju mu pružimo, neće postati neki budući tiranin i krvnik, neki budući Staljin, Mengele ili Jack Trbosjek? Eto, tu nas gejevi koji su ostali dosljedni principu nemanja potomstva mogu poklopiti i reći da oni, iako na svijet nisu donijeli niti jednog novog Gandija, bar nisu iznjedrili ni jednog novog Hitlera.

5. Oni znaju da ih ljudi ne vole i zato su sami krivi ako ih netko napadne kad "paradiraju"

Tko god kaže da su gejevi krivi ako ih netko napadne jer su svojom pojavom isprovocirali napad, taj tvrdi da su napadači strojevi ili životinje koje nemaju slobodu izbora. Ovaj argument, u stvari, više ljudskosti daje gejevima nego njihovim napadačima. Prema logici ovog argumenta, gejevi imaju moć slobodne volje; oni imaju sposobnost izbora između izlaženja na ulicu i neizlaženja. S druge strane, njihovi napadači su kao neživa materija koja nema slobodnu volju i sposobnost da se suzdrži od reakcije. Oni su kao stroj koji je programiran samo za određenu reakciju. Ako gej izađe na ulicu, napadač mora reagirati; on nema izbora. Po toj logici, gejevi kontroliraju i svoje postupke i postupke svojih napadača. Gejevi su ljudi, a napadači su samo automatska, refleksna, nesvjesna reakcija.

Ovo je mentalitet pokoravanja fizičkoj sili. A što ako se sutra nekome ne svidi vaša frizura, način na koji govorite, način na koji se oblačite, način na koji bilo što radite? Možda se nekome ne svidi uopće vaše prisustvo na licu Zemlje. Znači li to da trebate prestati postojati samo zato da biste izbjegli batine?