2. rujna 1929. novinar je nazvao Evangeline Adams, astrologinju, kako bi je pitao za mišljenje o burzi. Izdavačica uspješnog biltena, dostojanstvena Adams s naočalama, često je davala investicijske savjete iz svog ureda u Carnegie Hallu. Među njezinim klijentima navodno su bile poznate osobe A-liste poput Mary Pickford i Charlieja Chaplina, kao i, prije njegove smrti, legendarni financijer J.P. Morgan.

"Dow Jones mogao se popeti u nebo", rekla je Adams novinaru.

Sljedećeg dana tržište je doseglo rekordnu razinu. Ali, kako Andrew Ross Sorkin kronološki opisuje u svojoj knjizi 1929.: Unutar najvećeg sloma u povijesti Wall Streeta - i kako je uništio naciju, manje od dva mjeseca kasnije, Dow Jones je pao u pakao, povlačeći sa sobom ostatak nacije.

Sorkinova knjiga je duboko istražen, vrlo čitljiv prikaz najpoznatije tržišne panike u povijesti. Prepuna je bogatih scena i živopisnih likova. Ali njena najveća snaga je skromnost. Sorkin je zainteresiran za pričanje priče, a ne za naknadnu analizu. A komentari kojima se upušta uvjerljiviji su zbog svoje suzdržanosti. Rezultat je zabavno štivo koje izbjegava korištenje sloma i kasnije Velike depresije za promicanje današnje političke agende.

Financijska tržišta dugo su privlačila velike egoiste. U djelu Williama Faulknera "Buka i bijes", objavljenom 1929. godine, zlikovac Jason ogorčen je zbog posla u trgovini željezarijom za koji smatra da je ispod njegove razine. Svoje radne dane provodi špekulirajući na tržištima pamuka ukradenim novcem, aktivnost u kojoj uglavnom ne uspijeva.

Na drugom kraju spektra uspjeha, stvarni špekulant Jesse Livermore uzdigao se iz siromaštva i postao jedan od vodećih čarobnjaka Wall Streeta 1920-ih. Kako Sorkin primjećuje, Livermore je "tanku papirnatu traku koja se hranila [burzovnim indeksom] držao kroz prste tijekom cijelog dana. ... Proučavao je brojeve intenzitetom znanstvenika, kao da pokušava riješiti vječni misterij."

Za razliku od dugoročnih investitora poput Warrena Buffetta, takvi špekulanti imali su suženo vidno polje. Brinulo ih je koliko će dionice vrijediti sljedeći tjedan, a ne sljedeće godine. I više ih je zanimala psihologija gomile nego procjena poslovanja. U frenezi 1920-ih nije nedostajalo takvih "operatora", da upotrijebimo izraz iz tog doba. Ulaganje u dionice nedavno je demokratizirano, a tržište je, prema Sorkinu, postalo "spektakl koji je privlačio Amerikance poput moljaca plamenu". Svi, od raznosača novina do Groucha Marxa, uključivali su se u akciju, očekujući brze dobitke.

Kada se takav optimizam spoji s labavim kreditima - mnogi investitori kupovali su dionice uz vrlo tanku maržu od 10 posto - sastojci za financijsku paniku postaju sve jači.

Kao što Sorkin primjećuje, neki prognostičari, poput Rogera Babsona, ekonomista i osnivača Babson Collegea, predvidjeli su dolazak sloma. Drugi, poput Irvinga Fishera, profesora ekonomije na Yaleu, nisu. Kad je 29. listopada, na Crni utorak, došlo do kraha, ljudi na Wall Streetu "hodali su okolo kao zombiji", prema riječima industrijalca i financijera Arthura A. Robertsona.

"Bilo je kao [predstava] Smrt uzima odmor", dodao je Robertson.

Winston Churchill bio je u New Yorku u to vrijeme. Te noći, s prozora svog hotela, primijetio je da je čovjek skočio sa zgrade i "razbijen u komadiće" na ulici ispod. Je li to bilo povezano s tržištem ili čak samoubojstvo, a ne nesreća, nije sigurno. Suprotno uvriježenom mišljenju, samoubojstva u mjesecima nakon Crnog utorka zapravo su opala u odnosu na prethodno ljeto. Ali kako su dubina i ozbiljnost Velike depresije postajale očite, to se promijenilo. Godine 1932. stopa samoubojstava na nacionalnoj razini dosegla je rekordnih 22,1 na 100.000 ljudi.

Pravi problem, koji Sorkinova knjiga pojašnjava, nije bio sam krah. Takve su se stvari događale i prije. Bila je to tvrdoglava nemogućnost nacije da se od njega oporavi, ono što Sorkin naziva "neumoljivim raspetljavanjem". Do kasnog proljeća 1930. godine, gotovo polovica tržišnih gubitaka iz prethodnog listopada bila je nadoknađena. Ipak, optimizam se nije oporavio, a krediti nisu popustili. Nezaposlenost se proširila, a banke su počele propadati poput domina.

Koga možemo okriviti? Komunisti, čiji je broj porastao tijekom Velike depresije, tvrdili su da je to sustav slobodnog tržišta. Neumoljiv ciklus financijskih kolapsa postajao bi sve gori sve dok se siromašni ne bi ujedinili u nasilnoj revoluciji kako bi uzurpirali sredstva za proizvodnju. Naknadna ekonomska povijest sigurno je opovrgnula ovu tvrdnju. Tržišna gospodarstva su samo progresivno postajala bogatija tijekom oscilacija poslovnog ciklusa.

Britanski ekonomist John Maynard Keynes, s druge strane, tvrdio je da je kapitalistički sustav zdrav, ali da mu je potrebno državno upravljanje u obliku ekspanzivne potrošnje tijekom recesija. Čini se da se to potvrdilo kada je Drugi svjetski rat konačno stavio Veliku depresiju u retrovizor svijeta. I dok su neuspjesi kejnzijanske ekonomske misli 1970-ih naštetili njezinom teorijskom ugledu, opće uvjerenje ostaje uobičajeno i danas. U dvadeset i prvom stoljeću, i republikanske i demokratske administracije pokušale su potaknuti gospodarstvo ekspanzivnom fiskalnom politikom, s mješovitim rezultatima.

Pišući tri desetljeća nakon Velike depresije, Milton Friedman i Anna Schwartz krivnju su svalili na mramorne stepenice Federalnih rezervi, koje su smanjile ponudu novca između 1929. i 1933. godine. I njihovi argumenti ostaju jaki kao i uvijek. U govoru 2002. na Sveučilištu u Chicagu povodom Friedmanovog 90. rođendana, guverner Federalnih rezervi Ben Bernanke priznao je u ime institucije:

"Želio bih reći Miltonu i Anni: Što se tiče Velike depresije, u pravu ste, učinili smo to. Jako nam je žao. Ali zahvaljujući vama, nećemo to ponoviti."

A što je sa Zakonom o carinama Smoot-Hawley, koji je povećao američke carine u prosjeku za 59,1 posto? Predsjednik Herbert Hoover, pod jakim političkim pritiskom, potpisao ga je u ljeto 1930. Uslijedile su uzvratne carine drugih zemalja. Do 1933. globalni izvoz pao je za 64 posto u odnosu na razinu iz 1929.

Sorkin ne troši puno tinte analizirajući ove uzročne čimbenike. On ostaje usredotočen na priču. Ali u godinama nakon sloma, američka javnost je bila povrijeđena i tražila je ljudske negativce. Glavni među njima, u popularnom mišljenju, bio je Charles Mitchell, predsjednik National City banke (današnje Citibank). Poznat kao "Sunshine Charlie" zbog svog okorjelog optimizma, u vrijeme sloma bio je jedan od najvećih promotora burze.

Na kraju je savezna vlada podigla protiv Mitchella kaznenu prijavu. Oslobođen je optužbi; porota nije mogla utvrditi da je prekršio bilo koji zakon. Međutim, njegovi postupci kao predsjednika National Cityja pomogli su postaviti temelje za Glass-Steagall zakon iz 1933., koji je prisilio banke da odvoje komercijalno i investicijsko bankarstvo.

Danas se slom iz 1929. pamti kao povijesni izazov tržišnoj ekonomiji. Ali financijske korekcije vjerojatno su značajka sustava, a ne greška. Za razliku od diktatorskih i kolektivnih ekonomija, slobodna tržišta ostaju vezana za stvarnost. Kada stvari izađu iz ravnoteže, tržišne sile pokreću obračun iz kojeg se može ponovno pokrenuti zdrav rast.

Winston Churchill je to shvatio. Ubrzo nakon sloma pisao je o "snazi ​​američkog spekulativnog stroja. Nije izgrađen da sprječava krize, već da ih preživi."

"Nitko nije mogao sumnjati", nastavio je, "da je ova financijska katastrofa, ogromna kakva jest, okrutna kakva jest prema tisućama, samo prolazna epizoda u maršu hrabrog i uslužnog naroda koji žestokim eksperimentiranjem krči nove puteve za čovječanstvo i pokazuje svim narodima mnogo toga što bi trebali pokušati i mnogo toga što bi trebali izbjegavati."

Godine 1945. Sjedinjene Američke Države izašle su iz Drugog svjetskog rata kao najjače gospodarstvo na svijetu, pozicija koju još nisu napustile. Slom 1929. bio je prepreka na putu, a ne zid od opeke.

Sorkinov prikaz je pravedan i uravnotežen dodatak literaturi.