Klub zastupnika SDP-a održao je 13. studenoga u Saboru okrugli stol o transparentnosti plaća. Marija Lugarić, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova i europarlamentarac Marko Vešligaj poručili su da je cilj da žene prestanu biti plaćene manje od muškaraca.

Brojke su bile spremne: jaz u plaćama iznosi 13 % "prema nekim podacima", 6,5 % "prema drugima", a Vešligaj je dodao da bi i 1 % bio previše. U zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi jaz navodno doseže 23 %, a mirovinski jaz prelazi 19 %.

Cilj zvuči plemenito i nitko razuman ne bi branio poslodavca koji ženi za isti posao plaća manje samo zato što je žena. Problem je u pretpostavci na kojoj cijela priča stoji: da je svaka razlika u prosječnoj zaradi dokaz diskriminacije.

Nije. A kad se ta pretpostavka pretvori u zakon, račun na kraju plaćaju upravo žene.

Što brojka zapravo mjeri?

Prva stvar koju treba primijetiti jest da SDP sam navodi dvije brojke koje se razlikuju dvostruko. To nije slučajnost nego posljedica toga što mjere različite stvari.

Eurostatov "neprilagođeni" jaz uspoređuje prosječnu bruto satnicu svih zaposlenih muškaraca s prosječnom satnicom svih zaposlenih žena. Sam Eurostat upozorava da taj pokazatelj mjeri nešto šire od jednake plaće za jednak rad. Za Hrvatsku on iznosi oko 6 %, što nas svrstava među zemlje s najmanjim jazom u Uniji.

Brojka od 13 do 14 % dolazi od Hine i s HRT-a, a oni su to našli u analizi portala MojPosao. Prema njihovoj anketi, muškarci su 2024. prosječno zarađivali 1.498 eura neto mjesečne plaće, a žene 1.289 eura. Mjesečna plaća, za razliku od satnice, ovisi i o tome koliko se sati radi: prekovremeni, noćni rad, dežurstva, vikendi.

Drugim riječima, čim se uzme u obzir samo broj odrađenih sati, jaz se prepolovi. A to je tek prvi korak. Ostaju još zanimanje, djelatnost, radni staž, rukovodeće pozicije i prekidi u karijeri.

Nijedna od SDP-ovih brojki ne mjeri ono što njihov klub tvrdi: da je žena plaćena manje za isti posao.

Što ostaje kad se usporedi usporedivo?

Najcitiraniji pregled istraživanja o ovoj temi napisali su Francine Blau i Lawrence Kahn, ekonomisti sa Sveučilišta Cornell, koje nitko ne može optužiti da umanjuju problem.

Na američkim podacima utvrdili su da su žene 2010. po satu zarađivale 79 % onoga što su zarađivali muškarci. Kad su uzeli u obzir mjerljive čimbenike, ostalo je oko 8 % razlike koju ti čimbenici ne objašnjavaju.

Najveći dio objašnjene razlike više ne dolazi od obrazovanja, gdje su žene muškarce već prestigle, nego od zanimanja i djelatnosti u kojima žene i muškarci rade.

Ni preostalih 8 % nije automatski diskriminacija. U njih ulazi sve što ankete ne mjere: spremnost na rizik i pregovaranje, sklonost poslovima s fleksibilnim radnim vremenom, odricanje od dijela plaće zbog ugodnijih uvjeta rada. Ekonomisti to zovu kompenzacijskim razlikama: tko bira sigurniji, mirniji ili fleksibilniji posao, u pravilu za to daje dio plaće.

Djeca, a ne poslodavci

Ako želimo znati odakle razlika zaista dolazi, najbolji odgovor dali su Henrik Kleven, Camille Landais i Jakob Søgaard. Na danskim administrativnim podacima od 1980. do 2013. pratili su zarade muškaraca i žena godinu po godinu, prije i poslije rođenja prvog djeteta.

Rezultat je jasan. Do rođenja djeteta zarade muškaraca i žena kreću se gotovo jednako. Nakon rođenja zarade žena padnu i više se ne oporave: dugoročno zaostaju oko 20 %, a muškarcima se zarada ne mijenja. Pad dolazi otprilike podjednako iz tri izvora: dijela majki koje prestanu raditi, majki koje rade manje sati i nižih satnica jer biraju drukčija radna mjesta, rjeđe napreduju u rukovodstvo i češće prelaze k poslodavcima koji su skloniji obiteljima.

Najvažniji je ovaj podatak: udio jaza koji se može pripisati djeci porastao je s oko 40 % 1980. na oko 80 % 2013. Razlika među spolovima koja nema veze s djecom gotovo je nestala. Ostala je razlika koja nastaje kad se u obitelji pojavi dijete.

I to u Danskoj, zemlji izdašnih rodiljnih naknada, dostupnih vrtića i dugogodišnje politike ravnopravnosti. Ne radi se, dakle, o nedostatku javnih usluga.

U praksi to izgleda ovako: majke češće biraju slobodan dan, kraće radno vrijeme i posao bliže kući. Očevi češće biraju prekovremene, vikende i dežurstva, da bi obitelj imala više novca.

To je dogovor odraslih ljudi unutar obitelji. Možemo raspravljati odakle te sklonosti dolaze, ali za liberala to nije presudno pitanje. Bilo da su urođene ili naučene, riječ je o izboru ljudi o vlastitom životu, a država nema pravo ispravljati izbore koji joj se ne sviđaju.

23 % tamo gdje plaće određuje država

Posebno je zanimljiva SDP-ova tvrdnja da je jaz najveći, 23 %, u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi.

U Hrvatskoj su to pretežno javne ili državne djelatnosti. Plaće se u njima ne dogovaraju između poduzetnika i radnice nego ih određuju propisi i koeficijenti koje donosi Vlada, jednako za muškarce i žene.

Liječnica i liječnik na istom radnom mjestu imaju isti koeficijent. Učiteljica i učitelj također. Socijalni radnik i socijalna radnica također.

Ako jaz od 23 % postoji ondje gdje nijedan poslodavac ne može ženi samovoljno odrediti nižu plaću, onda on očito ne nastaje zbog toga što je netko plaćen manje za isti posao. Nastaje zbog toga tko radi koji posao i koliko radi: tko je specijalist, a tko medicinska sestra ili tehničar, tko je ravnatelj, a tko nastavnik, tko uzima dežurstva i prekovremene, a tko ne.

Upravo SDP-ov najjači primjer najbolje pokazuje da priča o diskriminaciji poslodavaca ne drži vodu.

A ako SDP ipak vjeruje da se ondje radi o diskriminaciji, onda je poslodavac koji diskriminira država kojom je ta stranka godinama upravljala.

I mirovinski jaz govori isto

Mirovinski jaz u Hrvatskoj 2024. iznosio je 19,3 %, ispod prosjeka Unije od 24,5 %. Od 2020. smanjio se za 11 postotnih bodova, najviše u EU-u, a Vlada to pripisuje ponajprije priznavanju mirovinskog staža roditeljima za vrijeme provedeno s djecom.

Drugim riječima: mirovinski jaz se smanjio kad je država počela vrednovati godine koje su majke provele s djecom, a ne kad je poslodavce natjerala da ispunjavaju obrasce. Uzrok razlike opet su djeca i vrijeme, a ne zla volja poslodavca.

Koja bi budala zaposlila muškarca?

Postoji i jednostavna provjera zdravim razumom. Ako bi žena za potpuno isti posao zaista bila plaćena 13 % manje, zašto bi ijedan poduzetnik zapošljavao muškarce? Mogao bi zaposliti samo žene i odmah uštedjeti osminu troška rada. Konkurent koji to ne bi učinio izgubio bi tržište.

To je pokazao Gary Becker još 1957. u knjizi The Economics of Discrimination: diskriminacija na konkurentnom tržištu je skupa, a poslodavac koji je ne prakticira zarađuje više od onoga koji je prakticira.

Diskriminacija može dugo preživjeti samo ondje gdje tržište ne kažnjava predrasude: u monopolima, zaštićenim djelatnostima i javnom sektoru. Lijek za nju je konkurencija, a ne nova birokracija.

Protuargument koji treba uzeti ozbiljno

Pošteno je reći i što bi odgovorili zagovornici teorije o rodnoj diskriminaciji. Blau i Kahn sami pišu da eksperimentalna istraživanja upućuju na to da se diskriminacija ne može isključiti.

Kleven i suradnici pokazali su i da se obrazac prenosi s majki na kćeri: kćeri majki koje su manje radile i same nakon djeteta češće rade manje. To znači da "osobni izbor" nastaje pod utjecajem odgoja i društvenih normi pa nije posve slobodan u smislu u kojem bismo ga htjeli opisati.

Oba prigovora vrijede, ali ne opravdavaju ono što se predlaže.

Prvo, neobjašnjeni ostatak je mali, nekoliko posto, a nitko ne zna koliki se dio tog malog ostatka odnosi na diskriminaciju - ako je uopće ima. Drugo, norme unutar obitelji, ako ih se uopće smatra problemom, ne mijenjaju se obrascima o plaćama u poduzeću.

Nikakav pravilnik o kategorijama "jednake vrijednosti" neće odlučiti tko će u obitelji uzeti bolovanje kad dijete dobije temperaturu.

Treće, svaki izbor u životu oblikovan je odgojem i okolinom. Kad bi to bio razlog da država ispravlja izbore odraslih ljudi, ne bi ostao nijedan izbor koji ne bi smjela ispravljati.

Kako se ženama pomaže, a kako odmaže

Najveći problem s politikom koja razliku u zaradi tretira kao zločin poslodavaca nije u tome što se temelji na krivoj dijagnozi. Problem je u tome što lijek pogađa upravo one kojima se želi pomoći.

Jonathan Gruber s MIT-a proučio je što se dogodilo kad su američke savezne države poslodavcima propisale obvezu koja je povećala trošak zapošljavanja žena u reproduktivnoj dobi. Trošak se gotovo u potpunosti prelio na niže plaće upravo te skupine žena, a njihova je zaposlenost pala.

Blau i Kahn upozoravaju na isto: politike koje su u nekim zemljama smanjile jaz u plaćama ujedno su smanjile zaposlenost žena i povećale njihovu nezaposlenost u odnosu na muškarce. Isti autori napominju i da dugi dopusti u dijelu europskih zemalja znače duge izostanke s tržišta rada koji ženama kvare karijeru.

Poslodavac ne zapošljava apstraktnu kategoriju nego procjenjuje očekivani trošak i rizik. Ako svaka nova radnica znači dodatno izvještavanje, potencijalni spor o "neopravdanoj razlici" i zajedničku procjenu plaća kad statistika prijeđe zadani prag, racionalan poslodavac počet će zapošljavati malo opreznije. Ne zato što ne voli žene, nego zato što mu je zakon zapošljavanje žene učinio skupljim i rizičnijim.

Pravilo koje zapošljavanje žene čini rizičnijim nije pravilo u korist žena.

Ono što ženama, posebno majkama, zaista pomaže je obrnuto od onoga što se predlaže: niži porezi i doprinosi na rad, tako da obitelji ne moraju birati između vremena i novca; fleksibilniji ugovori o radu, uključujući pošteno plaćen nepuni radni dan; konkurentno tržište rada na kojem poslodavac koji podcjenjuje dobru radnicu ostane bez nje. I sloboda radnika da otvoreno razgovaraju o plaćama, koja samovolju čini vidljivom bez ijednog obrasca.

Ništa što bi država trebala ispraviti

Rečenica "žene su plaćene manje od muškaraca" politički je korisna jer je kratka i izaziva ogorčenje. Ali ona sažima nešto bitno drukčije: da muškarci i žene, a osobito očevi i majke, u prosjeku drukčije biraju između zarade i vremena. Kad se usporede muškarci i žene bez djece na usporedivim poslovima, razlika nestaje.

Kad dođu djeca, majke češće biraju vrijeme, a očevi zaradu. U tome nema ničeg što bi država trebala ispraviti. A političari koji obećavaju da će zakonom izbrisati razliku koja nastaje u dnevnim boravcima, a ne u kadrovskim službama, ne mogu je izbrisati. Mogu samo učiniti da žena teže nađe posao.