Često možemo čuti ili pročitati komentare da je neki rat pokrenut iz ekonomskih razloga, da je država htjela ostvariti neku ekonomsku korist. Ta je tvrdnja upola točna: netko zaista računa na korist. Ali taj netko nije nacija.

Ovaj se argument teško prihvaća jer se protivi onome što vidimo na prvi pogled. Zato molim za maksimalnu pažnju i pozorno čitanje argumentacije do kraja.

Odakle dolazi mit o isplativom ratu?

Ideja da je rat dobar za gospodarstvo stara je barem koliko i merkantilizam. Merkantilisti 16. i 17. stoljeća bogatstvo su izjednačavali sa zalihom zlata i srebra, a trgovinu su vidjeli kao igru nulte sume: što jedna država dobije, druga izgubi.

Iz toga logično slijedi da se bogatstvo najbrže steče otimanjem - kolonija, tržišta, rudnika i flota.

U 20. stoljeću ideju su oživjeli kejnezijanci. John Maynard Keynes u Općoj teoriji (1936.) piše da gradnja piramida, potresi, pa čak i ratovi mogu povećati bogatstvo ako državnicima klasična ekonomija priječi nešto bolje. U istoj knjizi Keynes otvoreno rehabilitira merkantiliste pa veza nije slučajna.

Mehanizam je multiplikator: država naruči oružje, uniforme i hranu, tvornice zaposle radnike, radnici troše, a potražnja se širi kroz gospodarstvo.

Argument nije muzejski eksponat. Lijevi ekonomist i nobelovac Paul Krugman je u kolovozu 2011. na CNN-u, zagovarajući veći fiskalni poticaj, rekao da bi lažna prijetnja invazijom vanzemaljaca okončala krizu za 18 mjeseci, jer bi pokrenula naoružavanje kao u Drugom svjetskom ratu. Uz to ide i školska predaja da je upravo Drugi svjetski rat izvukao SAD iz Velike depresije.

Na duge staze, dodaje se, osvajač profitira pljačkom i kasnijim iskorištavanjem prirodnih i ljudskih resursa osvojenih teritorija.

Staklar, liječnik i grobar

Odgovor je 1850. dao Francuz Frédéric Bastiat u Prispodobi o razbijenom prozoru, prvoj priči iz serijala Ono što se vidi i ono što se ne vidi. Dječak razbije prozor, staklar dobije posao od šest franaka, a netko zaključi da je šteta zapravo korisna jer pokreće ekonomiju.

Ono što se ne vidi: vlasnik bi tih šest franaka potrošio na cipele ili knjigu da prozor nije razbijen. Na kraju ima isti broj prozora kao prije i jedne cipele manje nego što bi ih imao. Staklar je dobio, postolar je izgubio, a društvo u cjelini siromašnije je za jedno razbijeno staklo.

Austrijski ekonomist Ludwig von Mises primijenio je kasnije istu logiku izravno na rat. U knjizi Nacija, država i gospodarstvo (1919.), napisanoj odmah nakon poraza Centralnih sila u Velikom ratu, piše da potres donosi posao građevinarima, a kolera liječnicima, ljekarnicima i grobarima - ali da ih zbog toga još nitko nije slavio kao poticaj gospodarstvu.

U Ljudskom djelovanju (1949.) to sažima u jednu rečenicu: ratni prosperitet sličan je prosperitetu koji donosi potres ili kuga. Takozvani ratni prosperitet, dodaje, jedne obogaćuje onime što oduzme drugima.

Zašto onda za rat prolazi argument koji bismo za potres ili epidemiju odbacili kao apsurd?

Zato što rat ima naručitelja i proizvodne pogone. Narudžba za tenkove vidi se u bilancama i na radnim mjestima. Kuće koje nisu izgrađene, tvornice koje nisu otvorene i poduzeća koja nisu pokrenuta jer je kapital otišao u porez i ratne obveznice - ne vide se nigdje.

Gore od nule: rat ne preraspoređuje nego uništava

Bastiatova je prispodoba zapravo blaga prema ratu. Razbijeno staklo zamijeni se novim pa na kraju barem opet imate prozor. Granata koja je eksplodirala ne ostavlja ništa. Tenk spaljen na bojištu, most srušen u bombardiranju, tvornica pogođena projektilom - to nije premještanje vrijednosti s jedne industrije na drugu nego njezino uništenje.

Rat nije igra s nultom sumom nego s minusom.

Ratna se roba ni ne troši na način koji ikome podiže životni standard. Kruh pojeden kod kuće hrani obitelj; ispaljena granata ne hrani nikoga.

Najveći trošak pritom nije materijalni: mrtvi i ranjeni radnici, inženjeri i poduzetnici, generacije izvučene iz škola i radionica, iseljavanje onih koji mogu otići. Ljudski se kapital gradi desetljećima, a gubi u nekoliko godina.

Rat se plaća na tri načina i svi su skriveni od pogleda: porezima, dugom koji će otplaćivati iduće generacije i inflacijom - najpodmuklijim porezom jer ga nitko ne izglasava.

Statistika to često ne pokazuje jer BDP mjeri potrošnju, a ne korisnost. Ekonomski povjesničar Robert Higgs u radu Wartime Prosperity? (1992.) pokazao je da je priča o ratu koji je završio Veliku depresiju proizvod pogrešnog čitanja brojki.

SAD je tijekom rata imao zapovjedno gospodarstvo s kontrolom cijena i racioniranjem. Nezaposlenost je pala jer su milijuni mladih muškaraca mobilizirani, a BDP je rastao jer se oružje uračunavalo po cijenama koje je država sama određivala.

Prema Higgsu, ratno je gospodarstvo bilo golemi arsenal u kojem se blagostanje potrošača pogoršalo, a pravi prosperitet došao je tek nakon rata, kad su resursi vraćeni u civilnu proizvodnju.

Isti obrazac gledamo i danas. Rusija je nakon 2022. dvije godine bilježila rast potaknut ratnom potrošnjom, a komentatori su pisali o "vojnom kejnezijanizmu". Zatim je stigao račun: inflacija, ključna kamatna stopa središnje banke na rekordnih 21 %, manjak radne snage zbog regrutacije i rast koji se do kraja 2025. spustio blizu nule.

U svibnju 2026. vlada je prognozu rasta za ovu godinu srezala s 1,3 % na 0,4 %, a finski BOFIT u listopadu bilježi da su ratni sektori brzo rasli dok je ostatak gospodarstva ostao slab. Nezaposlenost je na rekordno niskih 2,4 % - ne zato što gospodarstvo cvjeta nego zato što radnika nema. Tenkovi su proizvedeni; civilno gospodarstvo platilo je za njih.

Osvajanje: ono što se vidi i ono što se ne vidi

Ostaje argument o osvajanju. Ljudi obično vide samo jednu stranu priče: osvajač dolazi, pokorava stanovništvo, pljačka i odvozi plijen kući. Čista dobit, zaključuju.

Ono što ne vide jest narod koji ostaje i koji nije poslušan po defaultu. Pokoreno stanovništvo s vremenom postaje sve veći problem: buni se, sabotira, izbjegava porez i ne radi više nego što mora.

Osvajač mora držati garnizone, plaćati upravu, policiju i doušnike, gušiti ustanke. Ti troškovi rastu s vremenom, a prihod od pljačke je jednokratan - što je jednom odneseno, ne može se odnijeti ponovno. Tako su završavali imperiji koji su počivali na kontroli silom: najprije iscrpljeni troškom vlastite kontrole, a zatim srušeni pobunom.

Povijest daje i preciznije dokaze.

Španjolska je u 16. stoljeću dobila najveći plijen u povijesti: srebro i zlato iz Amerike, iskopano gotovo bez troška. Rezultat je bila revolucija cijena, niz državnih bankrota krune do kraja stoljeća i propadanje domaće proizvodnje.

Ekonomisti Charotti, Palma i Pereira dos Santos usporedili su Španjolsku sa scenarijem bez američkog srebra: oko 1600. njezin je BDP po stanovniku bio gotovo 40 % viši, ali do 1750. oko 40 % niži nego što bi bio bez plijena.

Zemlja koja je oko 1500. bila među najbogatijima u Europi dva stoljeća kasnije postala je periferija.

Britansko Carstvo, najveće u povijesti, prošlo je strogu računovodstvenu provjeru u knjizi Lancea Davisa i Roberta Huttenbacka Mammon and the Pursuit of Empire (1986.). Prinosi od ulaganja u kolonije nisu bili viši od prinosa u samoj Britaniji ni u drugim stranim zemljama, a dokaza o trajnom izrabljivačkom profitu nema.

Carstvo je, prema autorima, bilo mehanizam prijenosa dohotka od srednje klase koja plaća porez prema eliti u čijim su rukama bila imperijalna poduzeća. Drugim riječima, točno ono što tvrdi ovaj članak: nacija je platila, uski krug je naplatio.

Norman Angell je 1909. u knjizi The Great Illusion tvrdio da se između industrijskih država osvajanje ne isplati, jer se bogatstvo modernog gospodarstva ne može odnijeti vojskom. Ismijavali su ga kad je 1914. izbio rat, ali rat ga je potvrdio: i pobjednička Britanija iz njega je izašla prezadužena. Italija, koja se našla na pobjedničkoj strani, platila je to kroz ekonomsku i političku krizu koja je završila Mussolinijevom diktaturom i fašizmom.

Danas to vrijedi još više. Bogatstvo nije u rudnicima nego u znanju, ugovorima, institucijama i povjerenju. Osvojite tvornicu čipova i dobit ćete zgradu; inženjeri, dobavljači i kupci neće doći s njom.

Najjači protuargumenti

Navest ćemo i neke protuargumente koje bi na ovaj tekst mogli dati oni koji smatraju da rat može biti ekonomski koristan za naciju, i odmah ćemo na njih odgovoriti.

Neka osvajanja jesu donijela neto korist. Rim je stoljećima živio od provincija, a nacistička Njemačka iz okupirane je Francuske izvlačila goleme resurse.

Točno - ali to dokazuje preraspodjelu, a ne stvaranje vrijednosti. Ukupno bogatstvo se smanjilo; osvajač je samo prisvojio veći komad manjeg kolača. A račun treba gledati do kraja: Njemačka 1945. nije završila u dobitku. Kratkoročni plijen nije dugoročni probitak.

Obrambeni rat. Kad netko napadne vašu zemlju, otpor može biti jedina razumna opcija. I to je točno - ali obrambeni rat nije profit nego izbor manjeg gubitka.

Hrvatska je 1991. imala sve razloge braniti se, ali nitko ozbiljan ne tvrdi da ju je rat obogatio. Opravdan rat i isplativ rat nisu isto: prvo je moralno pitanje, drugo ekonomsko.

Vojne inovacije. Internet, GPS, mlazni motor i radar nastali su uz vojne proračune. No to je opet Bastiat: vidimo što je izumljeno vojnim novcem, a ne vidimo što bi bilo izumljeno da su ti resursi ostali u civilnim rukama.

Izumi su uostalom plod istraživanja, ne razaranja - isti bi novac financirao istraživanje i bez bombardiranja gradova.

SAD je iz Drugog svjetskog rata izašao kao najbogatija zemlja svijeta. Jest, ali zato što njegove tvornice nisu bombardirane, a konkurentske jesu.

Relativna prednost na ruševinama drugih nije stvaranje vrijednosti. A pravi rast, kako pokazuje Higgs, došao je kad je rat završio, ne dok je trajao.

Tko onda profitira?

Ako nacija u ratu gubi, tko dobiva? Odgovor daje teorija javnog izbora: koncentrirane koristi, raspršeni troškovi.

Proizvođači oružja, tvrtke s državnim ugovorima i politički povezani posrednici dobivaju velike i opipljive iznose. Trošak se dijeli na milijune poreznih obveznika, štediša kojima inflacija jede ušteđevinu i vojnika - raspoređen tako da ga nitko ne osjeti dovoljno snažno da se organizira protiv njega.

Najveći dobitnik često je sama država. Higgs je u knjizi Crisis and Leviathan opisao efekt zapinjača: u krizi, a rat je najveća kriza, država širi ovlasti, poreze i nadzor, a kad kriza prođe, nikad se ne vrati na staru razinu.

Političar koji vodi rat dobiva moć, birokracija koja ga provodi dobiva proračun. Nacija dobiva račun za platiti.

Zato je liberalni odgovor jednostavan. Do tuđih resursa možete doći na dva načina: razmjenom ili otimačinom. Razmjena stvara vrijednost za obje strane, otimačina je uništava za obje. Mises je to rekao kraće:

"Mir, a ne rat, otac je svega. Mir gradi, rat razara."

Kad sljedeći put pročitate da je neki rat pokrenut "zbog ekonomije", postavite samo jedno pitanje: čije ekonomije? Odgovor nikad nije - naše.