Mises o kolapsu Weimarske republike i usponu nacista: Stranačke bande i kako je Hitler iskoristio kapitaliste

Objavljeno je masu literature i snimljeno pregršt dokumentaraca na temu kako je Hitler uslijed političkih previranja u međuratnom razdoblju uspio doći na vlast u Njemačkoj i onda preuzeti apsolutnu moć kojoj se velika većina Nijemaca nije usprotivila. Budući da su Hitlera u predizbornoj kampanji podržali i neki najveći kapitalisti, do danas živi taj mit kako su kapitalisti doveli Hitlera na vlast. Koliko u tome ima istine i kakva je zapravo veza bila između poduzetnika i nacista? Kako je uopće moguće da jedan europski narod padne pod "hipnozu" i prihvati jedan tako ekstreman režim?

Tim pitanjima, kao i propasti liberalizma početkom 20. stoljeća u Njemačkoj, bavio se liberalni ekonomist i teoretičar Ludwig von Mises u knjizi "Svemoguća vlada: Nastanak totalne države i totalnog rata", objavljenoj u jeku 2. svjetskog rata. Mises je ponudio posve drukčija objašnjenja od njegovih američkih kolega ekonomista i drugih znanstvenika, prvenstveno zato što je on došao iz Austrije, desetljećima je proučavao i pratio zbivanja u susjednoj Njemačkoj, proučavao je njemačku filozofiju i politiku kroz povijest i može se reći da se donekle čak specijalizirao za tematiku njemačke filozofije i politike. Imao je prednost pred drugim Amerikancima zbog jezika, ali i osobno je, kao dugogodišnji zaposlenik bečke gospodarske komore, sudjelovao na mnogim sastancima s njemačkim političarima, ekonomistima i diplomatima.

Možda ćete primijetiti da Mises nije smatrao Njemačku dijelom zapadne Europe. Zapravo, ni sami Nijemci nisu sebe smatrali dijelom Zapada do kraja Drugog svjetskog rata. "Zapadni kapitalizam" je bio u Njemačkoj popularan negativni opis ekonomskog sustava kakav je došao sa Zapada, a oni ga nikako nisu htjeli. Taj je izraz rado koristio Hitler u svojoj propagandi prije i tijekom rata, ali koristili su ga njemački socijalisti i prije njega.

Ovaj put donosimo odlomak u kojem je opisao atmosferu partijskog naoružavanja u Njemačkoj tijekom ekonomske krize i kasnije, u razdoblju od 1920. do 1933. godine.

Stranačke bande

Novembarska revolucija (Njemačka revolucija 1918-1919) donijela je ponovno oživljavanje fenomena koji je davno nestao iz njemačke povijesti. Vojni avanturisti formirali su oružane čete ili Freikorps koje su djelovale u njihovo vlastito ime. Komunistički revolucionari su inaugurirali ovu metodu, ali ubrzo su je nacionalisti usvojili i usavršili. Otpušteni časnici stare vojske pozvali su demobilizirane vojnike i mladiće da bi pružili zaštitu seljacima koje su ugrožavali napadi i pljačke izgladnjelog gradskog stanovništva, kao i stanovništvu na istoku koje je trpjelo sporadične gerilske invazije Poljaka i Litvanaca.

Zemljoposjednici i poljoprivrednici su im zauzvrat davali hranu i utočište. Ubrzo su te bande počele iznuđivati novac od zemljoposjednika i poljoprivrednika, biznismena i drugih imućnijih ljudi. Vlada se nije usudila stati im na put. Neke od tih bandi su se hrabro borile protiv komunista. Neke su uspješno obranile istočne provincije od Poljaka i Litvanaca. Banditi su se hvalili tim postignućima, a nacionalistička mladež nije krila svoju naklonost prema njima. Stari vođe konzervativne stranke bili su duboko neprijateljski raspoloženi prema tim upadljivim vođama bandi, koji su prkosili njihovim savjetima i tako su došli u sukob s njihovim političkim planovima. Iznuđivanja su značila veliko opterećenje za vlasnike zemljišta i seljake. Njima bande više nisu bile potrebne kao zaštita protiv komunističkog ustanka. Reichswehr, nova vojska reorganizirana u skladu s odredbama Versajskog ugovora, bila je sada dovoljno jaka za taj zadatak. Nacionalistički vođe su stoga osmislili pametnu shemu za njihovo suzbijanje.

Reichswehr ih je trebao prihvatiti u svoje redove i na taj način ih učiniti neštetnima. To je rješenje, međutim, kršenje Versajskog ugovora, koji je veličinu Reichswehrta ograničio na stotinu tisuća vojnika. Tako je došlo do sukoba s francuskim i britanskim diplomatima. Savezničke sile zahtijevale su potpuno raspuštanje takozvanog crnog Reichswehra. Kad je vlada, u skladu s tim, odlučila raspustiti najvažniju crnu trupu, vojnici Ehrhardtove brigade ubrzali su izbijanje pobune Kapp.

Veliki rat, građanski rat pa i revolucionarni mentalitet marksista i nacionalista stvorili su takav duh brutalnosti da su političke stranke svojim organizacijama dale vojni karakter. I nacionalistička desnica i marksistička ljevica imali su svaka svoju naoružanu silu. Te su se partijske trupe, naravno, potpuno razlikovale od onih slobodnih bandi koje su formirali nacionalistički i komunistički radikali. Njihovi članovi bili su ljudi koji su imali redovne poslove i bili su zauzeti od ponedjeljka do subote u podne. Vikendom bi obukli svoje stranačke uniforme i paradirali s ostatkom paravojske, partijskim zastavama i vatrenim oružjem.

Ponosni su bili na svoje članstvo u ovim udrugama, ali nisu bili željni borbe; oni nisu animirani duhom agresije. Njihovo postojanje, njihove povorke, njihovo hvalisanje i izazovni govori njihovih poglavara bili su smetnja, ali ne ozbiljna prijetnja domaćem miru.

Nakon neuspjeha revolucionarnog puča u ožujku 1920., onog Hitlera i Ludendorffa u studenom 1923. i još raznih neuspjelih ustanaka komunista, od kojih je najvažnija bila pobuna u Holzu u ožujku 1921., Njemačka se vraćala normalnim uvjetima života. Slobodne paravojske i komunističke bande su počele polako nestajati s političke pozornice. Još uvijek ratuju gerilski međusobno i protiv policije. Ali ove borbe se sve više i više degeneriraju u gangsterizam i svađu.

Takvi nemiri i zavjere nekolicine avanturista nisu mogle ugroziti stabilnost društvenog poretka. Ali socijaldemokratska stranka i tisak napravili su grešku uporno osuđujući nekoliko još uvijek djelujućih nacionalističkih slobodnih korpusa i žestoko inzistirajući na njihovom raspuštanju. Njihovo ponašanje bilo je izazov konzervativnim strankama koje nisu voljele avanturiste ni manje ni više nego što su ih voljeli socijaldemokrati, ali se nisu usudile otvoreno ih i javno osuditi. Uzvratili su pozivom na raspuštanje komunističke formacije. Ali socijaldemokrati su bili u sličnom položaju u odnosu na komunističke bande. I oni su ih mrzili, ali nisu se usudili otvoreno boriti protiv njih.

Kao u Bismarckovom rajhu, tako je i u Weimarskoj republici glavne ovlasti civilne uprave nisu bile dodijeljene vladi Reicha, već vladama država članica. Prusija je bila najveća i najbogatija država članica; njezino stanovništvo bilo je najbrojnije; bilo je središte gravitacije Reicha, ili, ispravno govoreći, Reich. Činjenicom da je konzervativna stranka dominirala Prusijom u vrijeme carske Njemačke, konzervativcima je dodijeljena hegemonija carske Njemačke. Činjenica da su socijaldemokrati vladali Prusijom pod Weimarskom republikom učinia je njih najvažnijom strankom u republičkom Reichu. Kad je kancelar Papen državnim udarom u srpnju 1932. skinuo socijalistički režim u Prusiji, borba za Reich je bila gotovo odlučena.

Bavarska vlada nije bila voljna zabraniti nacionalističke oružane skupine na svom teritoriju. Nije to bilo zbog simpatije prema nacionalistima, već zbog provincijskog inata. Vodeći princip za njih je bila neposlušnost prema centralnom autoritetu. Vlada Reicha bila je bespomoćna jer je imala samo jedno sredstvo nametanja svoje volje neposlušnoj državi članici, naime, građanski rat. U tom je stanju socijaldemokratska pruska vlada ponovno poduzela kobne mjere. U veljači 1924. u Magdeburgu osnovan je Reissbanner Schwarz-Rot-Gold. To nije bila privatna postrojba poput ostalih oružanih stranačkih snaga. Bila je to vojska pruske vladajuće stranke i imala je potpunu podršku pruske vlade. Izvanredni pruski funkcioner, guverner provincije iz Saksonije, postavljen je za njenog vođu. Reichsbanner je trebao biti nestranačko udruživanje svih ljudi odanih republičkom sustavu vlade i ustavu Weimara. Međutim, zapravo je to bila socijaldemokratska institucija.

Čelnici su inzistirali da u njihove redove budu dobodošli članovi ostalih odanih stranaka. Ali ogromna većina članova bili su socijaldemokrati koji su do tada bili članovi raznih lokalnih i provincijskih socijaldemokratskih oružanih stranačkih snaga. Osnivanje Reichsbannera, međutim, nije ojačao vojne snage socijaldemokrata; samo im je dalo novu, centraliziranu organizaciju i patronat pruske države. Pripadnici katoličke Stranke centra nikad nisu bili mnogobrojni u Reichsbanneru i ubrzo su potpuno nestali iz njegovih redova. Treća odana strana, demokrati, bili su samo beznačajni koalicijski partneri Socijaldemokrata.

Socijaldemokrati su pokušali opravdati utemeljenje Reichsbannera pozivajući se na nacionalističku pristranost Reichswehra, sto tisuća vojnika koji su činili vojsku Reicha. Ali pokazalo se u prijašnjim oružanim ustancima da socijalisti imaju vrlo učinkovito oružje dostupno za poraz nacionalista u konačnoj borbi. Jedina ozbiljna prijetnja za Weimarsku Republiku bile su nacionalističke simpatije u redovima sindikata. Socijaldemokratski šefovi nisu mogli uspješno raditi protiv ove tendencije; mnogi su potajno suosjećali s njima.

Zlokobna gradnja Reichsbannera je ta koja je kasnije Hitleru pružila dobar početak. Njegov minhenski puč u studenom 1923. rezultirao je potpunim neuspjehom. Kad je izašao iz zatvora u prosincu 1924., njegovi politički izgledi bili su crni. Međutim, temelj Reichsbannera bio je upravo ono što je želio. Svi nemarksisti, tj. većina stanovništva, bili su prestrašeni prkosnim govorima njegovih vođa i činjenicom da na kraju prve godine postojanja članstvo je brojalo tri milijuna - više nego čanstvo svih ostalih oružanih formacija zajedno. Poput socijaldemokrata, oni su precijenili snagu Reichsbannera i njegovu spremnost na borbu. Zato su mnogi uplašeni ljudi bili spremni pomoći izgradnji nacističkih paravojnih formacija.

Ali ova nacistička "Olujna vojska" se u mnogočemu razlikovala od ostalih stranačkih oružanih formacija s lijeva i s desna. Njihovi članovi nisu bili stariji muškarci koji su se borili u Velikom ratu (Prvom svjetskom ratu) i koji su sada željeli zadržati svoje poslove kako bi prehranili obitelji. Nacističke olujne trupe bile su, kao i slobodne bande s početka priče, momci bez posla koji su tako zarađivali za život. Bili su dostupni u svako doba svakog dana, a ne samo vikendom i praznikom. Protiv bilo koga - bilo ljevice ili desnice - bili bi spremni na borbu. Hitlerove trupe bile su zagonetne; profesionalni banditi. Oni bi se borili za svoga Führera u krvavom građanskom ratu da se protivnici nacizma nisu predali bez otpora 1933.

Hitler je u prvom razdoblju primao subvencije od velikih biznisa. Iznuđivao je od istih mnogo veće svote u drugom razdoblju njegove borbe za nadmoć. Thyssen i ostali su ga plaćali, ali nisu ga podmićivali. Hitler je uzimao njihov novac kao što kralj uzima svoj danak od svojih podanika. Da su mu odbili dati što traži, sabotirao bi njihove tvornice ili bi ih čak ubio. Takve drastične mjere, međutim, nisu bile potrebne. Nacisti su radije pretvorili poduzetnike u voditelje trgovina nego da ih jednostavno likvidiraju na ruski način. Kakvi su uvjeti bili u Njemačkoj, za poduzetnike nije postojala treća opcija.

I sila i novac nemoćni su protiv ideja. Nacisti nisu osvojili Njemačku zahvaljujući tih nekoliko milijuna maraka koje su dobili od kapitalista niti zato što su bili nekakvi posebni borci. Velika većina njemačke nacije bila je već godinama navučena i na socijalizam i nacionalizam, desetljećima. Socijaldemokratski članovi sindikata suosjećali su s nacionalističkim radikalizmom isto kao i seljaci, katolici i trgovci. Komunisti su svoje glasove dugovali velikim dijelom ideji da je komunizam bio najbolje sredstvo za uspostavu njemačke hegemonije u Europi i poraz zapadnog kapitalizma. Njemački poduzetnici su dali svoj udio u pobjedi nacizma, ali jednako kao i svi drugi slojevi društva. Čak i obje crkve - katolička i protestantska - nisu bile iznimke.

Velike ideološke promjene ne mogu se objasniti govoreći da je nečiji novac potrošen u njihovo ime. I rast popularnosti komunizma u današnjoj Americi, ili što god to bilo, nije rezultat raskošnih subvencija ruske vlade ili činjenice da neki milijunaši subvencioniraju novine i periodične publikacije ljevice. I premda je istina da su neki židovski bankari, uplašeni nacističkim antisemitizmom, pridonijeli socijalističkim stranačkim fondovima, njemački marksizam ipak nije bio, kako nacisti tvrde, proizvod židovskih lobista.

Slogan "narodna solidarnost" (Volksgemeinschaft) - takvo držanje njemačkog mentaliteta kojem se nitko nije usudio suprotstaviti, time su nacisti zadali svoj kobni udarac. Srušili su nade mnogih grupa koje su ih nekad podržavale. Zemljoposjednici, poljoprivrednici, obrtnici i trgovci, crkve, svi su bili razočarani. Ali prestiž glavnih predmeta nacističke tvorevine - nacionalizam i socijalizam - bio je toliko ideološki neodoljiv da to nezadovoljstvo nije imalo veće posljedice.