Na sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nekolicina studenata je došla s bubnjevima kojima su ometali sjednicu. Studenti su zaradili suspenziju, što je razljutilo neke lijeve medije, novinare i političke stranke koje smatraju da je riječ o kršenju slobode izražavanja mišljenja.

Problem je samo u tome što bubnjanje teško može biti "izražavanje mišljenja". Čak i ako netko vjeruje da se na taj način iskazuje mišljenje (na primjer nezadovoljstvo), u ovom konkretnom slučaju to je bilo klasično sprječavanje provedbe legitimne i zakonske demokratske procedure.

Ako onemogućavate demokratske institucije da mirno djeluju onako kako su zakonom predviđene, onda ste vi taj antidemokratski element. Onda je vaše djelovanje protupravno i neustavno. Onda to nije "sloboda izražavanja" nego sprječavanje slobode izražavanja drugih.

Vrlo slična stvar je i kod presude Prekršajnog suda protiv osoba koje su svojim tijelima pokušale spriječiti vojni mimohod. Lijeve organizacije i novinari se žale da je kazna nepravedna jer nije riječ o kršenju javnog reda i mira nego o "prosvjedu".

Ljudi su se doslovno bacili na cestu pred borbena vozila koja su njome prolazila. Što da ih je neko vozilo pregazilo? Netko bi mogao reći "Pa oni su se bacili, ugrozili su samo svoju sigurnost", ali to nije točno. Vozila su se tako mogla oštetiti, a i netko sa strane, tko bi im pokušao pomoći, mogao je također stradati zbog njih.

Neću puno ulaziti u tvrdnje ekstremnih ljevičara da je vojni mimohod "militarizacija javnih površina" i da se oni na taj način "protive ratu". Takve tvrdnje nemaju previše smisla, pogotovo ideja da se promicanjem vojne snage neke države nekako promiče rat. Upravo suprotno. Imamo takve susjede koji bi jedva dočekali trenutak kad je Hrvatska slaba da izvrše agresiju. Kako možemo to zaključiti? Jednostavno, već su pokušali. Prikaz vojne moći je stoga potreban radi odvraćanja, to je najefikasnija politika mirotvorstva koja u ovakvom svijetu postoji.

No, čak i ako znamo da su njihovi prosvjedi besmisleni ili štetni za društvo, to ne znači da bi trebali biti zabranjeni i da oni nemaju pravo izreći svoje protivljenje bilo čemu. Imaju to pravo i neka to slobodno rade - dok ne ugrožavaju sigurnost drugih.

To je bilo klasično ugrožavanje javne sigurnosti u prometu. Ne možete se namjerno baciti pred vozilo na cesti i očekivati da ćete proći bez posljedica.

Sloboda svakog pojedinca je ograničena slobodom drugih. Zakoni postoje upravo radi toga da bi očuvali taj princip. Sloboda mora ići uz odgovornost. Ljevičari to nikako ne razumiju.

Sve te lijeve organizacije, koje žive na račun poštenih građana RH i posredno ih financira vladajući HDZ preko državnog proračuna i agencija, smatraju da je za njih i njihove istomišljenike sloboda da rade doslovno što hoće, bez obzira na sve druge članove društva i njihova prava. S druge strane, za one koji nisu "njihovi", trebaju vrijediti posve druga pravila. Za takve traže oštre kazne, "stroge mjere" i sankcije samo ako otvore usta i kažu nešto što se njima ne sviđa.

Dovoljno je prisjetiti se njihovih reakcija na prosvjede tijekom pandemije novinarske gripe. Tada se nisu pozivali na slobodu. Tada su tražili strogo kažnjavanje prosvjednika i izmišljali najgnjusnije laži o svakome tko se usudio samo reći nešto kontra vladajućem narativu. Tada su tražili zabranu prosvjeda. Tada su tražili da policija intervenira i spriječi slobodu izražavanja. Njihov glavni argument za zabranu prosvjeda tada je bio - pazite sad ovo - ugrožavanje javne sigurnosti.

Ne treba puno objašnjavati koliko je takva dvoličnost na ljevici toksična i kako oni na taj način udaljavaju sve više ljudi od svojih ciljeva. To je dobro jer njihova definicija ljudskih prava glasi ovako: Nama sloboda, vama odgovornost.

Po tko zna koji put, jasno su i javno pokazali tko su i kakvi su.

Međutim, tu treba istaknuti još jednu stvar - njihovu promidžbu tako perverzne vizije ljudskih prava, po kojoj samo oni i njihovi mišljenici imaju pravo na bezgraničnu slobodu, dok sve ostale treba strpati u zatvor, financira ova država. Članak na portalu H-alter, koji jasno i bez uvijanja traži od države da bude dvolična i prihvati takvu pravnu kvalifikaciju ljudskih prava, financiran je novcem Agencije za elektroničke medije odnosno Ministarstva kulture.

Drugim riječima, država financira one koji potiču pravnu neravnopravnost građana i kršenje zakona. Bilo bi komično da nije tragično.