Jean-Baptiste Say (1767 - 1832) bio je francuski liberalni ekonomist i poduzetnik koji se zalagao za slobodnu konkurenciju, trgovinu i poduzetništvo. Za ekonomsku znanost, njegovo najvažnije djelo bio je esej "Rasprava o političkoj ekonomiji" (1803) u kojem je otkrio ekonomski princip koji će kasnije biti nazvan Sayev zakon ili zakon tržišta.

"Budući da svatko od nas može kupiti tuđe proizvode i usluge samo vlastitom proizvodnjom – odnosno da je vrijednost koju možemo kupiti jednaka vrijednosti koju možemo proizvesti, što više ljudi mogu proizvesti, to će više kupovati."

Sayev zakon je često bio (i još uvijek je) meta kritika od strane antitržišnih sociologa i ekonomista, ali isto tako je zaradio kroz povijest i svoje pobornike. Austrijska škola ekonomije, koja je nastala skoro stoljeće nakon Sayevog djela, ima svoje korijene djelomično i u njegovom radu.

O važnosti Sayevog zakona i zašto je on u principu nepobjediv, prenosim članak autora Russella Lambertija, ekonomista iz Južnoafričke Republike, objavljenog na stranicama Misesovog instituta.

Da bismo razumjeli načelo koje se naziva Sayev zakon, korisno je započeti razmišljanjem o tome što je nesmetana razmjena: uzajamna ponuda dobara i usluga između ljudi. Gledanje na razmjenu kao uzajamnu ponudu pokazuje da potražnja i ponuda nisu nerješiv problem kokoši ili jajeta. Ljudi proizvode ono što po svojoj najboljoj prosudbi misle da drugi žele, u očekivanju da drugi proizvode ili će proizvesti ono što oni žele. Drugim riječima, proizvodnja je uvijek špekulativna.

U malim društvenim sredinama, takvo nagađanje obično nije previše teško. Dvoje ljudi koji su napušteni na tropskom otoku, na primjer, mogu unaprijed razgovarati o tome što će svaki napraviti i ponuditi drugome. U većim društvenim okruženjima ova je spekulacija teža pa se razvija novčani sustav koji pomaže ljudima da prosude što drugi žele koristeći tržišne cijene kao signal preferencija potrošača.

Ali bit se ne mijenja: ljudi proizvode ono što procjenjuju da drugi žele u očekivanju da će drugi pružiti ono što oni žele.

Sayev se zakon, dakle, može opisati na sljedeći način: vrijednost dobara i usluga koje svatko može kupiti jednaka je tržišnoj vrijednosti onoga što isporučuje. Ili u agregatnom, makroekonomskom smislu, vrijednost dobara i usluga koje bilo koja skupina ljudi može kupiti u agregatu jednaka je tržišnoj vrijednosti onoga što oni isporučuju u agregatu.

Ekonomist Paul Cwik korisnije objašnjava da je Sayev zakon jednostavno stvarnost koja kaže "proizvodimo da bismo konzumirali".

Sayev zakon je uvijek točan jer se odnosi na subjektivno poimanje vrijednosti. Ponuda na tržištu uvijek pruža sredstva dobavljaču za kupnju drugih dobara i usluga, ali samo do mjere subjektivne vrijednosti koju drugi pridaju toj ponudi u bilo kojem trenutku. Čak i ako opskrba nije uspjela stvoriti nikakvu kupovnu moć za dobavljača jer se na tržištu smatra potpuno bezvrijednom - poput, recimo, stvaranja rupa usred ničega - to ne bi bila suprotnost Sayevom zakonu, već samo još jedna njegova manifestacija.

Također treba razlikovati Sayev zakon od marksističke radne teorije vrijednosti u prepoznavanju ključne činjenice da sam čin proizvodnje nije dovoljan za stvaranje kupovne moći, već čin proizvodnje nečega što je cijenjeno od strane nekoga drugoga tko je također proizveo nešto cijenjeno na tržištu. Ukratko, nije važna proizvodnja sama po sebi, već što se proizvodi i za koga.

Sada možemo razumjeti zašto je David Ricardo rekao:

"Ljudi griješe kod proizvodnje. Nema nedostatka potražnje."

Ricardo je komentirao tijekom velike rasprave o "općoj prezasićenosti" koja je nastala u 19. stoljeću između njega i Thomasa Malthusa o uzroku i liječenju ekonomskih padova. Malthus je zastupao gledište koje je kasnije postalo bit kenezijanizma i modernog mainstreama. Previše štednje i premalo potrošnje, tvrde oni, uzrokuju opću prezasićenost ili opću hiperprodukciju. Proizvođači sjede s neprodanim zalihama i sve manjim prihodima te moraju otpuštati radnike. Nastaje recesija. Malthus i kasnije, još naglašenije, John Maynard Keynes, zagovarali su manju štednju i veću potrošnju za oporavak od recesije.

Ali valjanost Sayeva zakona čini maltuzijansko-kejnzijansko gledište netočnim. Budući da je sama potražnja određena samo proizvodima i uslugama koji su cijenjeni na tržištu, široko rasprostranjene poslovne pogreške otkrivene u recesiji moraju biti rezultat široko rasprostranjenih pogrešaka u nagađanju koju bi vrijednost tržište pridalo isporučenoj robi i uslugama.

Ako ljudi griješe u svojoj proizvodnji, tada napori oporavka moraju biti usmjereni na preuređivanje proizvodnih napora kako bi se bolje procijenile i zadovoljile potrebe potrošača. Ova je dijagnoza vrlo različita od kejnzijanske koja naglašava manjak potražnje zbog tajanstvenih fluktuacija u "životinjskom raspoloženju" koje treba ispraviti trošenjem duga države, kućanstava i tiskanjem novca. U dijagnozi Sayevog zakona, poduzetnicima je potrebno što manje prepreka da otkriju koje proizvode i usluge tržište želi. Budući da je mehanizam cijena primarni informacijski signal poduzetnicima, fleksibilnost tržišnih cijena ključna je za pravilan oporavak. Također, nakon što su resursi pogrešno raspoređeni i dio kapitala potpuno protraćen, potrebno je više, a ne manje štednje kako bi se radnici i poduzetnici okupili i akumuliralo dovoljno sredstava za preraspodjelu u novim nastojanjima.

Ako priznamo zabludu da čestito djelovanje pojedinca poput veće uštede može dovesti do kaotičnih društvenih ishoda bez državne intervencije, tada se svako centralno planiranje može opravdati ne samo kao javno dobro, već kao temeljno neophodno za civilizaciju. No, upravo je to put u civilizacijsku propast, o čemu svjedoči zgarište povijesti.

Sayev zakon stoji kao čuvar ekonomske slobode, prosperiteta, pa čak i same civilizacije.