Argentinski predsjednik Javier Milei je 23. siječnja održao govor o izazovima zapadnoj civilizaciji na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Bio je dug, detaljan, odvažan i uvjerljiv.

Međutim, jednom dijelu govora nedostajala je jasnoća i koherentnost. Mislim na raspravu o teoriji neuspjeha tržišta. Njegov argument protiv navedene teorije počiva na tvrdnji da se često koristi za promicanje antitržišnih agendi i da je riječ o kontradikciji.

Doista je istina da se na teoriju tržišnog neuspjeha često neiskreno pozivaju oni koji traže pokriće za državni intervencionizam. Ali ciljevi za koje se stvari koriste često nam govore malo o njihovoj inherentnoj dobroti ili mudrosti. Malo je dobrih ili mudrih teorija koje nikada nisu poslužile kao oruđe nekom lošem ili glupom cilju.

Što se tiče puke kontradikcije u terminima, ništa ne može biti dalje od istine. U stvarnosti, teorija tržišnog neuspjeha moćan je alat za razumijevanje odgovarajućih ograničenja vlade i uvjeravanja drugih zašto ta ograničenja nisu proizvoljna.

Nadovezujući se na rad koji seže do "Bogatstva naroda" Adama Smitha, Vilfredo Pareto razradio je formalni dokaz prvog teorema blagostanja u ekonomiji 1909. To je bio prvi korak u demonstraciji zašto nas ekonomija slobodnog tržišta automatski vodi kamo želimo ići pod uvjetom da je zadovoljen niz pretpostavki.

Godine 1920. Arthur Pigou istraživao je što se događa kada te pretpostavke nisu ispunjene, kao i što bi se moglo učiniti da se tržišni sustav vrati na način da najbolje promiče opće dobro. To je pokrenulo korpus znanja koji danas nazivamo teorijom tržišnog neuspjeha. Čini se da je Mileijeva tvrdnja da je tržišni neuspjeh proturječnost nesvjesna ovog rada.

Da biste bolje procijenili moć teorije tržišnog neuspjeha, podijelite svu ljudsku aktivnost na dva područja: jedno u kojem se događa na potpuno dobrovoljan način i drugo u kojem se ne događa. Godine 1954. Kenneth Arrow, Gerard Debreu i u zasebnom radu Lionel McKenzie rigorozno su identificirali pretpostavke koje su morale biti ispunjene da bi se pretpostavilo da će "dobrovoljno carstvo" (društvo slobodnog tržišta) najbolje promicati opće dobro.

Nažalost, ponekad se ove pretpostavke ne ispune. Na primjer, određeno tržište možda nije konkurentno (monopol), potrošnja može biti neisključiva (nacionalna obrana) ili mogu postojati troškovi nametnuti društvu koje ne snose ni kupac ni prodavač u transakciji (zagađenje). U slučajevima poput ovih ne možemo sa sigurnošću reći da su dobrovoljne transakcije i potpuno delegirana imovinska prava dovoljni da iz resursa koje imamo izvučemo najveću moguću društvenu dobrobit.

Jedno posebno uvjerljivo obrazloženje za vladu jest to da ona postoji kako bi imala moć potrebnu za poboljšanje učinka u ovom drugom području. Zabavno je sanjati o društvima koja to odbijaju učiniti, ali u stvarnom svijetu društva se natječu jedno s drugim i vjerojatnije je da će ona koja mogu povećati svoju učinkovitost rješavanjem tržišnih neuspjeha pobijediti nego biti pobijeđena.

Razmislite o svakoj funkciji vlade za koju se gotovo svi slažu da je legitimna; stvari potrebne čak i za državu čistog noćnog čuvara koju je opisao Robert Nozick. Ove funkcije primjenjuju moć na način koji osigurava da se dogode društveno korisne stvari koje se inače ne bi dogodile u svijetu posve dobrovoljnih transakcija.

Milei je to pogrešno shvatio. Teorija tržišnog neuspjeha nije neprijateljska društvu slobodnog tržišta. Umjesto toga, stvara svijetlu i objektivnu crtu koja dijeli legitimno područje za vršenje vladine moći od svega ostalog: privatnog područja. Ali iz gore navedenog ne slijedi da svi dokazivi problemi tržišnog neuspjeha zahtijevaju korištenje vladinih ovlasti za njihovo rješavanje.

Postoji nekoliko razloga zašto je to istina. Najpoznatija je ideja neuspjeha vlade, koja se događa kada trošak korištenja vlade za rješavanje neuspjeha tržišta premašuje koristi od toga. Postoje i situacije u kojima je sloboda koja se mora žrtvovati da bi se riješio problem jednostavno previsoka cijena. Za mnoge bi dobar primjer za to bilo služenje vojnog roka tijekom mira. To znači da je demonstracija da je nešto podložno problemu stvarnog tržišnog neuspjeha nužan, a ne dovoljan uvjet za opravdanje uporabe vladine moći.

Ova razlika je veća nego što se na prvi pogled čini. To preokreće našu instinktivnu pretpostavku da trebamo nešto poput vlade da bismo kontrolirali većinu stvari. Zbog teorije tržišnog neuspjeha, stolovi su okrenuti onima koji žele obnašati državnu vlast. Više ne moramo demonstrirati zašto bismo nešto trebali prepustiti slobodnom tržištu. Teret je na onima koji žele upotrijebiti vladinu moć da objasne zašto je ono što je pred njima pravi tržišni neuspjeh. Teorija tržišnog neuspjeha daje objektivne kriterije za procjenu je li takav slučaj pravilno izveden. A čak i tada, oni su samo zadovoljili nužan uvjet za obnašanje državne vlasti.

U svakoj pravoj demokraciji birači mogu promijeniti bilo što. Iz toga slijedi da bi svaka demokracija slobodnog tržišta koja želi takvom ostati trebala voditi računa o tome da osigura da što više sadašnjih i budućih glasača poznaje dovoljno ekonomije da shvate zašto vršenje vladine moći izvan područja tržišnog neuspjeha priliči vladi koja radi na izgradnji utopije, a ne vladi koja radi na zaštiti slobode svojih građana.

----------------------

Članak je originalno objavljen na stranici The Daily Economy
Autor: David C. Rose, doktor ekonomije i stariji istraživač na institutu AIER
Prijevod: Mario Nakić