Po povratku iz Izraela trebalo mi je nekoliko dana da dođem k sebi, sumiram dojmove i iz nadrealnoga se prizemljim u realnost.

Dok stojimo na promatračnici u naselju Peduel, u Samariji (Zapadna obala), geografski se vidi slogan: From the river to the sea, globalno prihvaćen na prosvjedima za tzv. oslobađanje Palestine i Palestinaca iz izraelskog ropstva. Ovdje se on golim okom prevodi kao točka u Hamasovom osnivačkom aktu: nestanak Države Izrael i istrebljenje Židova. Između rijeke Jordan i Mediteranskog mora prostor je koji se može prepješačiti za nepuna dva sata.

Promatračnica imena The Balcony of the State slijeva otvara pogled na židovska naselja a zdesna na arapska. Simpatični mladi ortodoksni Židov, naš domaćin, priča nam o svom iskustvu življenja ovdje. Zaljubljen u ovo mjesto koje su on i supruga izabrali za zajednički život, mirno napominje da ovdje opuštanja nema. Obični odlazak u trgovinu može biti fatalan; i mi smo
do ovoga mjesta stigli blindiranim vozilom na kojem su oštećenja bila vidljiva. No Židovi vole svaki pedalj svoje zemlje. Njima je ona doslovno sveta. Ovdje se – od Jeruzalema do Tel Aviva, od Judeje do Samarije – slavi život jednostavnom filozofijom: preživjeti i izdržati neizvjesnost sadašnjeg i budućeg trenutka.

Naša mala delegacija novinara i blogera stigla je u Izrael samo tjedan dana nakon puštanja i razmjene živih talaca, koji su u stravičnim i nadrealnim uvjetima proveli dvije godine u Hamasovu zatočeništvu u tunelima, i mrtvih čijim zemnim ostacima teroristi trguju kao na bazaru. Ostatak tjedna proteći će u znaku posjeta visokih američkih dužnosnika, pregovora i krhke prve faze primirja.

19. je dan listopada, i naš prvi dan terenske „nastave” u Izraelu. Dan uoči dolaska J. D. Vancea Hamas je prekršio primirje, a IDF uzvratio zračnim udarima. Tog dana sastali smo se sa službenicama Ministarstva vanjskih poslova. Dok izraelska strana, bez obzira na autonomiju političkog odlučivanja, neprestano mora slušati i od saveznika i od onih koji to nisu, o potrebi za mirom, Hamasovu strategiju laži, propagande i odugovlačenja procesa - predaja talaca i polaganje oružja - nitko ne problematizira. Izrael se ukorava u svim pravcima – humanitarnog, vojnog i civilnog prava, a teroristima se umiljavaju zapadnoeuropske vlade i humanitarne organizacije.

U Ministarstvu razgovaramo o upravo vraćenim taocima. Užasi zatočenja i torture koje su proživjeli nezamislivi su. Najgori dio je bio psihološki rat: lažiranje egzekucija koje se ne bi dogodile, puštanje slika drugih obitelji koje se bore za svoje taoce uz tvrdnje da su njihove odustale od njih.

"Trebat će vremena i puno terapije da se prevladaju traume. Ljudi su nam najvažniji. Imamo jedinicu u vojsci koja traga samo za tijelima. To je i dio naše vjere, pokopati ih dostojanstveno, poštujući obrede. Iznenadila nas je šutnja ljudskopravaških i, posebno, ženskih organizacija nakon 7. listopada. Oteta su i ubijena djeca, sakaćene i silovane žene, a nitko o toj stravi nije pričao."

Na pitanje zašto druga strana dobiva propagandni rat, odvraćaju da je mnogo razloga. Hamas, kažu, civile koristi kao živi štiti i ne ustručavaju se prikazivati videa koja prikazuju najteže stanje žrtava. Izrael pak tome pristupa suprotno, zbog obitelji žrtava i preživjelih. Izrael je vrlo oprezan u prikazivanju horora svojih žrtava. Vidjeli smo i palestinska fejk videa, djecu s koje se isprala boje “krvi” i one koji imaju šest prstiju (tzv. Pallywood, op. a.).

Usto, nitko nema pojma otkud Hamas ispaljuje službene podatke o stradalima nakon borbi i koliko je među njima žena i djece (!?). Pitamo ih zašto nisu pustili međunarodne novinare kako bi vjerodostojno prenijeli stanje, i za ubijene palestinske novinare. Odvraćaju da IDF nikad namjerno ne cilja novinare.

"Kad je slučajno pogođena i poginula Shireen Abu Akleh, osim što nam je žao zbog njezine pogibije, to nam je nanijelo i užasno puno štete. Jako je puno naših vojnika poginulo da bi se spriječila pogibelj civila, a s novinarima na terenu bili bi još ugroženiji jer bi se izlagali dodatno da ih zaštite."

No, najavljuju da će Izrael novinarima otvoriti granice i omogućiti im da rade svoj posao, čim bude sigurno. Zasad je to, kažu, jako teško. Pitamo bi li išta bilo drukčije da je umjesto Netanyahua tko drugi na čelu vlade.

"Mislimo da bi svaki lider u Izraelu napravio isto što i on. Hipotetski, ne znamo što bi bilo da je netko drugi. Ali znamo da nitko drugi ne bi mogao postići ono što je on uspio s Trumpom. Na toj poziciji i u ovakvim okolnostima potreban je netko odlučan i snažan. Da su 10 posto pritiska kakav su priuštili Izraelu stavili na Hamas da pusti taoce, bilo bi sve drukčije", ističu naše sugovornice kritički argumentirajući političko ponašanje Zapada.

Ali pritisak je bio uglavnom na Izraelu, ne na strani koja je sve počela. Bez obzira na traumatske posljedice rata na izraelsko društvo i ožiljke koje neće biti lako zaliječiti, naši sugovornici teže k postizanju mira. Diplomate, političare i tzv. obične ljude povezuje inzistiranje na istini i dijalogu. Izrael je zrela demokracija, u kojoj ima mjesta i sluha za različita, čak i posvađana, mišljenja. Jedino čega, zasigurno, više neće biti – jest opuštanje. Iznenadni listopadski napad tragični je podsjetnik na to, kao i da se džihadističkom teroru mora stati na kraj.

Dan prije našeg povratka u Hrvatsku u jednom hotelu u Tel Avivu dočekat će nas Bar Kuperstein, talac razmijenjen nakon dvije godine užasa u Hamasovim kandžama. Koju godinu stariji od mojih maturanata, sitne građe, nježni plavokosi Bar smireno daje izjavu kolegi Petru Vlahovu za HRT:

"Zapravo, jako je teško kad pomislim na obitelj, a ne znam što je s njima. Trenuci blagdana... ti trenuci su najteži, mislim, kad si tamo sam. Još uvijek to ne shvaćam, još uvijek mi je kao da sam u nekom filmu. Tek nedavno su nam dopustili da gledamo vijesti, i tamo smo zapravo saznali da se vraćamo kući. Obećao sam svom Stvoritelju da ću, ako uspijem, čuvati prvi šabat, i truditi se ojačati koliko god mogu u vjeri."

Strahote koje je Bar preživio, s druge je strane proživljavala i njegova obitelj. Hamasov način ratovanja dobrim se dijelom temelji na psihološkoj torturi, pa su tako nazvali njegovu majku Juliju rekavši joj da je ne vide na prosvjedima gdje obitelji otetih talaca, živih i mrtvih, traže razmjenu palestinskih zatvorenika za izraelske, i da mora prosvjedovati.

Iako Julija u tom trenutku nije znala je li njezin sin živ, odgovorila je teroristima: "Ništa ja ne moram. Svi ćemo mi gore položiti račune, pa i vi!"

Zadnji dan Barova zatočeništva, pošto je razmjena jednog dijela talaca dogovorena, Julija je na mobitelu vidjela propuštene pozive. Nazvala je povratno i javila joj se Hamasova jedinica koja je držala njezina sina. Razgovarajući s Julijom, ortodoksnom Židovkom, teroristi su dogovorili kontakt s ostalim roditeljima živih talaca. Možemo li na trenutak zamisliti ovaj kadar iz psihološkog horora i osjećaje majke koja dvije godine nije znala ništa o sudbini svoga sina?

Bar je otet na Nova glazbenom festivalu, gdje nije došao plesati i zabavljati se, nego raditi kao čuvar, hranitelj obitelji, nakon što je otac Tal teško stradao u prometnoj nesreći. Na naš susret u hotelu pojavili su se svi. Teško je opisati energiju koja je strujala između njih – članova obitelji – i nas. Meni je u jednom trenutku postalo preteško. Izišla sam i zapalila cigaretu.

Vjera je održala ovu obitelj i njezinu nadu u Barov povratak, unatoč svim strahotama s kojima su se susreli od onoga jutra, 7. listopada, gledajući kako ga teroristi odvode u nepoznato.

Između posjeta mjestima koja su simbol izraelskog znanstvenog i društvenog progresa, kozmopolitizma i humanizma, oduševili su me: Hadassah Medical Center i Shalva Center. U bolnici Hadassa, gdje smo čak nakratko prisustvovali operaciji raka gušterače, pacijenti su Arapi i Židovi. Na ulasku u bolnicu zamalo sam se sudarila sa ženom pod burkom.

Izuzetnu uspješnost pokazuje statistika unutar koje bih izdvojila da ustanova godišnje ima 320 tisuća posjeta, 50 tisuća operacija, i gotovo isti broj potpomognutih oplodnji. Osnivačica HMC-a je Henrietta Szold, kći europskog rabina, rođena u SAD-u. Ova humanitarka i cionistica 1912. godine osnovala je žensku volontersku organizaciju Hadassah i narednih desetljeća uspješno proširila medicinsku i humanitarnu skrb pomažući svojim sunarodnjacima po vjeri sve do godine svoje smrti 1945., spašavajući židovsku djecu uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata.

Shalva National Center neprofitna je organizacija za potporu osobama s invaliditetom. Prekrasno dizajniran kampus već na prvi pogled otkriva nam tajnu svog uspjeha: otvorenost i šarenilo prostora ukrašenoga vedrim bojama, citatima, muralima i radovima štićenika. Welness centar, igraonice, sportske dvorane, kafeterija, trgovina predmeta koje izrađuju djeca i odrasli dok borave terapijski na ovom nevjerovatnom mjestu, koje vraća nadu u ljude i inkluzijom briše granice između bolesnih i zdravih. Mladi volonteri posebno su posvećeni djeci, s kojom postižu sjajne rezultate upornošću i ljubavlju.

Naprednost društva i države ogleda se upravo u brizi koja se iskazuje za one kojima je najpotrebnija. Slike i osjećaje iz Shalve rado bih preslikala na našu državu, no bojim se da tu senzaciju nećemo još dugo doživjeti.

Dan nakon posjeta Yad Vashemu, krenuli smo od Jeruzalema prema jugu, cestom 232, koja je 7. listopada 2023. pala pod kontrolu Hamasa. Odavde, od grada Sderota, Gaza se može nazrijeti u daljini. Teroristi su napali policijsku stanicu u Sderotu, postavili zasjede i bjesomučno pucali po svemu što se kretalo. Čudan je osjećaj vratiti se u taj dan slušajući našeg vodiča Marka i stajati na mjestu odakle su teroristi započeli napad. Malo dalje je mala vojna baza Nahal Oz, iz koje su hamasovci oteli 7 mladih djevojaka čija je dužnost bila motriti ogradu i dojaviti sve primijećene sumnjive radnje. Jedna je ubijena, jedna ubrzo oslobođena, a 5 ih je vraćeno idućih mjeseci. Djevojka koju su ubili tog je vikenda trebala završiti služenje vojnog ruka.

Na putu do našeg odredišta, kibuca Niz Or, je kibuc Alumim. U godini napada na nj imao je oko 500 žitelja. Osim Židova ovdje su živjeli i radnici iz Nepala i Tajlanda. Dvojicu su teroristi oteli, a ubijena su 22. Dolazak u kibuc Nir Oz, gdje je među 400 stanovnika živjela idiličnim životom, u ljubavi, obitelj Bibas, slomio me je.

Obilazak počinjemo penjući se na povišenje s kojega se vidi ograda koju su teroristi uništili eksplozivom i krenuli u krvavo orgijanje. Osjetila sam mučninu. Na nekoliko kilometara udaljenosti su gradovi Khan Yunis, Rafah i Gaza.

Ograda je duga 40-ak kilometara. Presjekli su je na 114 mjesta i grupirali su se na 31 poziciju. Hamasov napad pojačali su svojom podrškom Hezbollah, Huti, šiitske milicije iz Sirije i Iraka, koordinirane vlastima u Iranu. Hamas je dvije godine planirao ovaj napad, koristeći unutarnje podjele u Izraelu. Nesvjestan što mu se sprema, Izrael je nekoliko dana prije napada izdao 20-ak tisuća radnih dozvola za stanovnike Gaze. Desetci tisuća drugih godinama su radili ovdje i špijunirali za Hamas. Teroristi su stoga znali točan raspored svih objekata u kibucu, uključujući sigurne sobe.

Staza nas uvodi u naselje, koje unatoč strašnom razaranju izgleda kao mali raj. Dominira cvijeće i zelenilo, oko nogu nam se motaju velike bucmaste mačke, bajkovito je kao u Tolkienovoj prozi. No spaljeni domovi u koje ulazimo tiho i obazrivo, preko skromnih terasica sa stolovima na kojima su igračke ubijene i otete djece, menore, boce domaćih napitaka, vraćaju nas u poraznu stvarnost koja je 7. listopada uništila ovu idilu.

Na vratima svake kuće su posteri s fotografijama obitelji koje su ovdje živjele. O njima sam čitala, znajući svaki detalj njihova stradanja. Neke od njih sam sanjala u ciklusu noćnih mora koje su me mučile otkad sam počela istraživati sve događaje povezane s terorističkim napadima tog Crnog listopada 2023. Ušavši u dom Yardena Bibasa, jedinoga preživjelog člana obitelji, noćna mora postala je stvarnost. Taj dan ostat će arhiviran u mom srcu. Dok pišem, osjećaj je isti. Ne mogu opisati...

Mimoilazimo se s brojnim posjetiteljima. Neki od njih su rodbina ubijenih, a neki prijatelji Izraela koji su došli izraziti podršku suosjećajući s užasom koji je pogodio ovo mjesto. Kibuci su autentične skladne zajednice gdje se radi, dogovara i odlučuje zajednički. Poput utopije koja je ostvariva. Ovdje nema klasnih razlika niti političarenja. Zajedništvo u skromnosti, radišnosti i vjeri povezivalo je ove dobre ljude koje su Hamasovi zločinci surovo ubili, ne ostavljajući na životu ni pse.

Nastavljamo vožnju u tišini. Uskoro se pojavljuje tabla s natpisom Re'im. Je li tko od vas gledao snimku koja traje oko 40 minuta?, pita nas u jednom trenutku Mazal, mlada majka koja je preživjela masakr na muzičkom festivalu Nova. Kimnula sam glavom, prisjećajući se slika koje nitko ne bi trebao pamtiti. Mazal ih je doživjela, i preživjela.

Magičnu noć ispunjenu plesom, svjetlima, ljubavlju, koja je okupila prekrasne mlade ljude iz cijeloga svijeta, u rano jutro 7. listopada prekinuli su rafali. U prvi mah nitko nije razumio što se događa, no pokošena tijela i krv, zapaljeno drveće i pokušaj bijega u svim pravcima brzo su je osvijestili. S prijateljima se sakrila u niskom raslinju, udišući pustinjski pijesak. Osjetila je udarac puške u glavu koji ju je onesvijestio. Probudivši se, čula je kako teroristi hodaju uokolo, provjeravajući je li tko možda živ. Prekrivena krvlju i granjem pravila se da je mrtva. Smogla je snage da dotrči do napuštenog automobila i sakrije se. Prijatelji nisu preživjeli. Pronađeni su tjedan dana poslije, spaljeni u polju.

Kibuc Re'im u neposredenoj je blizini lokacije održavanja muzičkog festivala, u blizini Gaze. To je danas mjesto komemoriranja stradale mladosti, pretvoreno u vizualni memorijal. Brojni posjetitelji zaustavljaju se ispred ploča sa slikama ubijenih mladića i djevojaka, ostavljajući cvijeće, u tišini. Čitamo posljednje poruke obiteljima koje su mladi ljudi odaslali kada su shvatili da je stigla smrt. Osobno mi se to pričinilo kao utjeha – njima, roditeljima, i nama koji smo ovdje došli ispričati njihovu priču.

"Ono što mi pomaže da preživim je moj sin. On mi daje tu volju za životom", govori Mazal. "Teško je nastaviti sa životom, ali u meni je i prkos prema smrti."

Mazal i njezin najbolji prijatelj, musliman, zajedno putuju i svjedoče njezinu priču o preživljavanju. Ono što joj je šokantno i ne može razumjeti je masovna podrška Hamasu "propalestinski" orijentiranih organizacija i medija. To joj je iracionalno, bolesno i protuprirodno. Ona se bori za istinu i za život, no mnogi mladi ljudi koji su preživjeli poput nje, počinili su suicid. Neki zbog osjećaja krivnje jer su preživjeli, drugi zbog neopisivih grozota kojima su svjedočili skriveni u grmlju. Najgori prizori su masovna silovanja djevojaka koja su hamasovci činili i nakon što bi ubili žrtvu. Neke su djevojke silovali jedan za drugim i istovremeno im odsijecali dojke, rezali grkljan...

Organizacije koje se navodno bave zaštitom ženskih prava odšutjele su ove strašne zločine. Istovremeno, njihov se aktivizam ne gasi kada je riječ o palestinskim ženama i djeci. Usred New Yorka i europskih metropola i sada se mogu vidjeti plakati: "Rape is resistance".

I hrvatske udruge za ženska prava mutavo su popratile patnju i stradanja židovskih djevojaka, žena i majki. Moram priznati da otad prema svima njima osjećam samo goli prezir i gađenje. To je jedino što mogu – ispričati istinu u pokušaju da pobijedimo laži.