"Drugovi - hrvatski sunarodnjaci!" - tim je riječima Aleksandar Seitz, istaknuti sindikalist, član Ustaškog pokreta i ključni ideolog u NDH, započeo svoj govor pred županijskim povjerenicima Hrvatskog radničkog saveza 30. svibnja 1943. godine.

Seitz je imao važnu ulogu u NDH tijekom Drugog svjetskog rata. Sam Ante Pavelić ga je imenovao za predsjednika Hrvatskog radničkog saveza, koji je u toj državi bio jedini legitiman radnički sindikat na nacionalnoj razini. Pokušavao je usmjeriti politike Pavelićeve vlade prema onome što je nazivao "hrvatski socijalizam" - sustavu temeljenom na tada modernim režimima u Italiji, Njemačkoj i drugim zemljama s autoritarnom vladom i korporativnom ekonomijom u koji je Seitz htio "ugurati" i što više marksizma. Zbirka njegovih govora "Put do hrvatskog socijalizma", objavljena 1943. u Zagrebu, možda je najbolji pokazatelj toga kakvu je državu Ustaški pokret na čelu s Antom Pavelićem želio stvoriti.

Kao prvo, Seitz je jasno davao do znanja da se njihova NDH želi što više distancirati od klasičnog liberalizma i svega što je on donio, te da teži autoritarnoj vlasti koja bi odbacivala "interese stranih elita" i brinula o "svakom hrvatskom radniku":

"Unišli smo u vrijeme, koje znači potpuni prekid s oblicima iz liberalno-glavničarske prošlosti i koje uvjetuje izgradnju potpuno novih oblika, kakvi odgovaraju potrebama suvremene vodstvene države, koja je i nacionalna i društvovna. Liberalno-glavničarska država vršila je samo ulogu noćnog čuvara i njezin zadatak nije bio u djelotvornom zalaženju u odnose između svojih građana. Liberalno-glavničarska država, u onom vremenu materijalističkih gledanja nije bila vođena nikakvim višim ciljevima, ona nije imala potpunog čudorednog opravdanja, već je samo predstavljala okvir, u kojem se vršila bespoštedna borba pripadnika raznih klasa. Zadaća takve države i nije mogla biti određena nikakvim višim i daljnjim ciljevima.

Novi europski poredak, u kojem nalazi svoje mjesto i ustaška Hrvatska, očituje se u tome, što uspostavlja snažnu državu, koja je potpuni izraz probitaka zajednice - i u kojoj svi posebni probitci mogu doći do izraza ispunjenjem vrhovnog probitka zajednice. Osobita je značajka novog europskog poretka, što u njemu dolazi do nadmoćnog izraza misao nacionalizma, koji se ne smije shvaćati u starom šovinističkom smislu, već u skladu sa suvremenim shvaćanjem, koje uvjetuje jaku društvovnu usmjerenost.

Upravo u spoju između nacionalnog i društvovnog, dolazi do izraza ono, što je bitno za naše vrijeme. Danas ne možemo zamisliti nacionalnu državu, koja ne bi bila u isto vrijeme i društvovna. U tome upravo leži jamstvo, da je ovakav oblik države prikladan da zamijeni stare, dotrajale oblike iz liberalno-glavničarskog vremena. Novi poredak stavlja na mjesto države - koja je bila samo noćni čuvar - jaku nacionalnu i društvovnu državu, koja se temelji na načelu vodstva."

Izraz "noćni čuvar" Seitz je "posudio" od Ferdinanda Lesallea, istaknutog njemačkog novinara i lijevog aktivista iz 19. stoljeća koji je inicirao nastanak Socijaldemokrata u toj zemlji. Lasalle je koristio termin "noćni čuvar" za liberalnu državu s ograničenom vladom, što je po njemu bilo nedovoljno te je tražio drastično proširenje vladinih ovlasti.

Neke druge stvari su vrlo slične, možda i kopirane, iz eseja "Doktrina fašizma" koji je 1932. objavljen u Italiji, a potpisuju ga Benito Mussolini i Giovanni Gentile. Konkretno, Seitzova potreba isticanja da u novoj, "jakoj nacionalno-društvovnoj državi" svi "posebni probitci mogu doći do izraza ispunjenjem vrhovnog probitka zajednice" vrlo je sukladan principu da "pojedinac može biti sretan i ispunjen samo ako ispunjava interese države", kako su istaknuli ideolozi fašizma. Klasično pobijanje individualizma, koji je bio temelj liberalne države, u korist kolektivizma kao temelja "nove države".

Ima dosta teoretičara koji su tijekom posljednjih 30-ak godina pokušavali dokazati kako NDH i ustaški pokret nisu sami po sebi bili antisemitski nastrojeni, nego im je antisemitizam nametnula Njemačka. Međutim, sam Seitz u svojim govorima nije nimalo krio svoje antisemitske osjećaje, redovito spajajući kapitalizam s riječju "židovski", kao da je taj kapitalizam - koji za njega ima isključivo negativno i pogrdno značenje - trebalo još više posramiti pridjevom "židovski".

"Hrvatski je narod proživio teške dane. Kroz desetljeća tuđinske vlasti nad nama, dok je tuđin raspolagao imetkom i naširn životima, hrvatski je narod naučio i osjetio, da je svakome od nas najbliži njegov hrvatski sunarodnjak bez obzira na društveni položaj i imovno stanje. I hrvatski posloprimac i poslodavac, i seljak i građanin, i intelektualac i tjelesni radnik imali su istoga neprijatelja, poznavali su istoga izrabljivača, pa bio on tuđinska država ili tuđinski, najčešće židovski kapitalista...

...Sasvim je u skladu s ovim nazorima, da suvremeni nacionalistički pokreti, pa prema tome i ustaški pokret, ne idu u prvom redu za tim, da bez ikakva izbora okupe što veću gomilu, nego nastoje birati najbolje sunarodnjake i njima dati određenu ulogu. Ako se to načelo pravilno shvati i tako zaista provodi, ono je samo u korist najširih slojeva, jer funkcija vodstva, koja pripada eliti, u sebi uključuje samo dužnosti prema narodu.

Misao narodne zajednice primijenjena na društvenom području traži dalekosežne reforme, koje su sušta opreka starim shvaćanjima, po kojima je ljudski rad bio smatran trgovačkim artiklom, kojega se vrijednost ravna po zakonima potražnje i ponude na tržištima. Misao se narodne zajednice na području društvene politike odražava u čitavom nizu mjera u korist najširih narodnih slojeva, koji samo u istinskoj narodnoj zajednici mogu naći ostvarenje svojih prava, a ne u protuprirodnim međunarodnim okvirima, kako to naučava marksizam.

Isto tako plodovi rada svakoga od nas imadu služiti jačanju hrvatskog naroda, a ne probitcima nenarodnog, međunarodnog, većinom židovskog kapitala, kako je to u djelo provodio kapitalistički društveno-gospodarski sustav. Takva shvaćanja uz odnosnu organizaciju isključuju pojavu nezaposlenosti, jer svatko ima uz dužnost i pravo na rad. Svatko je dužan raditi, jer je to način, kako će se izbjeći nedruštvena i nametnička ljenčarenja na jednoj, a okrutno izrabljivanje radne snage na drugoj strani."

Seitzova kritika tržišne ekonomije proizlazi iz marksističke teorije o klasnom sukobu (sukob rada i kapitala) te stoga poziva državu na borbu protiv tržišnih zakona ponude i potražnje, što naziva nužnim mjerama, ali u isto vrijeme odbacuje marksizam zbog njegovog međunarodnog karaktera. Ono što Seitz otvoreno zahtijeva, to je nacionalsocijalizam, samo što to naziva "hrvatski socijalizam".

U svome govoru za 1. svibnja, Dan rada 1943., Seitz je primijetio da unutar NDH postoje i oni koji bi htjeli zadržati "stari" sustav liberalne države i tržišne ekonomije. Za takve je imao nimalo lijepe riječi:

"Nađe se u svijetu, pa i među nama, ljudi, koji su mislili ili još misle, da je dovoljno imati državu i riješiti unutarnju upravu, čuvati državne granice i da je time sve učinjeno. Takvima je zazorno, kad se ističe, da je potrebno hrvatsku državu tako izgraditi, da u njoj bude provedena društvena pravda. Tako govore ljudi, kojima je uvijek dobro išlo i kojima ide i danas previše dobro. Ukratko, to su ljudi, koji su svoj imovinski položaj povoljno uredili te bi htjeli, da i Nezavisna Država Hrvatska ostane kod kapitalistički usmjerene politike, prema kojoj bi država, naša narodna država, bila svedena isključivo na vršenje uloge noćnog čuvara.

Prema njihovom mišljenju država je pozvana samo na to, da im zajamči život i imetak, kako bi oni mogli mirno i u sigurnosti uživati i umnažati zemaljska dobra, koja su možda stekli na štetu svojih sunarodnjaka. Oni misle, da država nije dužna na sebe preuzeti brigu za pravedno uređenje radnih odnosa, brigu za provedbu društvene pravednosti, brigu za što pravedniju podjelu plodova narodnoga rada.

Oni zaziru od ustaškog programa. Takvi ljudi doduše hvale hrvatske borce, koji zadahnuti ustaškim duhom, prolijevaju svoju krv u borbi protiv hrvatskih državnih, narodnih i društvenih neprijatelja, u prvom redu boljševika. Ali kad ti isti borci u želji, da bi čitav narod osjetio blagodati hrvatske slobode u vlastitoj državi, razvijaju svoj program društvene pravde, tada se ovakvi ljudi ne ustručavaju kazati, da je ustaški rad na tome području suvišan, preuranjen, pače i štetan.

Međutim, njih nije bilo na djelu kad se trebalo izvrgavati opasnostima svake vrste u nejednakoj borbi hrvatskoga naroda protiv tuđinaca, a nema ih ni danas na poprištima, gdje se lije krv najboljih sinova hrvatskoga naroda. Radi toga je i razumljivo, da oni nisu mogli shvatiti, da se hrvatski ustaški borci žrtvuju ne samo za hrvatsku narodnu slobodu, nego i zato, da hrvatski narod osjeti blagodati društvene pravde, koju može osigurati jedino suvremena autoritarna nacionalistička vladavina, jer su se svi dosadašnji sustavi pokazali nemoćnima i nesposobnima, da narodima osiguraju društvenu pravicu.

To je moguće postići jedino pomoću jake državne vlasti, kojoj daje životnu snagu snažan narodni pokret.

Činjenice pokazuju, da nekadašnja liberalnodemokratska država nije bila kadra osigurati minimum društvene pravednosti. Ona je bila nemoćna pred međunarodnim, a u prvom redu židovskim kapitalizmom. Veliki i moćni europski narodi su doživjeli, da je sveti ljudski rad bio smatran običnim sredstvom bogaćenja nomadskog i anonimnog kapitala, koji je, kad mu je to trebalo, bacio u bijedu i besposlicu milijune radnika, desetke milijuna radnika sa stotinu milijuna pripadnika njihovih obitelji. Događalo se to ne samo u malim i gospodarski slabo razvijenim državama, nego još češće u velikim državama s jakim priradom, a često i s velikim kolonijalnim carstvom.

Eto, zato je autoritativna država povijesna i društvena, tj. država s jakom izvršnom vlašću, koja je slobodna od tamnih utjecaja preko kupljenog novinstva, a nije zarobljena u služenju probitcima stranaka, koje se međusobno pobijaju, te je oslobođena od ovisnosti o kapitalističkoj moći.

Malo je Hrvata, kojima ovo nije jasno i koji ne usvajaju ovo naše gledanje. No nađe se 'mudraca', koji priznaju potrebu zahvata državne vlasti u gospodarsko-društvene odnose; koji su spremni istaknuti zasluge našeg Poglavnika oko izgradnje jakog državnog stroja, ali u isto vrijeme, dok slave Poglaonika Nezavisne Države Hrvatske, koji je isto tako i ustaški Poglavnik, rado slušaju neumjesne i neopravdane kritike o ustaškom pokretu. Pa ako nadu sklone slušatelje, spremni su dokazivati, da je ustaški pokret nepotreban i zastupati mišljenje, da bi bilo najbolje, da svi ustaše odu na ratište i da s puškom u ruci čuvaju njihov imetak, te da se ne upliću u pitanja društvene izgradnje hrvatske države: one iste države, za koju je Poglavnik kazao, da je bez ustaškog pokreta uopće ne bi bilo.

Židovski kapitalizam i azijatski boljševizam digli su se protiv europskih naroda, koji žele ostati vjerni sebi, koji žele ostati vjerni zapadnjačkom kulturnom krugu. Prošla je godina bila godina velikih borba. Ulazimo u razdoblje, koje nas sve bliže vodi pobjedi koja će biti izvojevana u znaku najvećeg ulaganja svih narodnih snaga. Rat postaje totalitaran u punom značenju te riječi. O pobjedi se odlučuje ne samo na ratištima, nego i u pozadini. Svaki napor se polaže na vagu, i što bude veća težina tih napora, to prije će se vaga pobjede prikloniti na našu stranu."