Za razumijevanje liberalizma, iznimno je bitno razumjeti razvoj liberalne ideje kroz povijest. Zato kroz ovaj blog volim predstaviti značajnije povijesne osobe koje su pridonijele razvoju ove ideologije, ali i samog modernog društva kakvo danas poznajemo.

18. i 19. stoljeće danas se s pravom naziva zlatnim dobom liberalizma jer je u to doba liberalna ideja o svijetu koji se povezuje kroz univerzalnu suradnju i trgovinu među ljudima i narodima, privlačila sve više velikih mislilaca koji su ju razrađivali, raspravljali i širili te značajno utjecali na političare koji su primjenjivali to u praksi.

U Europi liberalizam je u to "zlatno doba" pustio najjače korijene na Britanskom otočju i u Francuskoj. Shvatio sam da sam u tom smislu neopravdano dosad zapostavljao bogatu francusku školu liberalne misli i red je da to ispravimo.

Michel Chevalier bio je inženjer rudarstva, ekonomist i političar u 19. stoljeću. Bio je član Senata Francuske gdje se proslavio kao apsolutni šampion slobodne trgovine. Organizirao je i brojne infrastrukturne projekte, posebno na području željezničkog prometa, kako bi spojio ne samo različite regije u Francuskoj, već i Francusku s ostatkom Europe. Organizirao je izgradnju željezničkog tunela kroz kanal La Manche između Francuske i Engleske - našao je privatne investitore, pripremio je cijeli projekt, ali su ga u zadnji čas Englezi otkazali zbog straha da će ga Francuzi iskoristiti za vojni napad. Chevalierova želja o probijanju tunela ispod Atlanskog oceana realizirana je tek više od 100 godina kasnije.

Da bismo shvatili Chevalierov značaj, krenimo od početka. Rođen je 13. siječnja 1806. godine u obitelji srednje klase u Limogesu. Budući da je Francuska bila reformirana nakon revolucije, dobio je dobro obrazovanje unatoč tome što mu roditelji nisu bili bogati. Studirao je rudarstvo te je već tijekom studija bio proglašen najboljim studentom. Godine 1830. je diplomirao i postao inženjer, a odmah potom je počeo aktivno pisati o problemima infrastrukture.

Iste godine postaje dio romanističko-socijalističkog pokreta Saint-Simonians. Bio je to jedan od ranih socijalističkih pokreta prije pojave Karla Marxa. Predmarksistički socijalizam nije ni približno sličan modernom, marksističkom socijalizmu. To je bilo tek zalaganje za državne izdatke prema sirotinji i javne radove na infrastrukturi. Socijalizam je tada značio politike koje su danas praktički normalne, ali u to vrijeme nisu bile. Također, zalagali su se za internacionalizam i slobodnu trgovinu među državama. Izvan ekonomije, bili su proponenti ravnopravnosti spolova i "slobodne ljubavi" - u to vrijeme prilično provokativan pojam koji je zagovarao seks izvan braka te razne nekonvencionalne vrste seksualnosti.

Zbog ove zadnje komponente država ih je proglasila sektom koja radi "protiv javnog morala". Chevalier, kao jedan od članova pokreta, osuđen je na vrlo popularnom suđenju koje su pratile sve francuske i mnoge strane novine, na 6 mjeseci zatvora.

Dok je bio u zatvoru, čitao je djela engleskih klasičnih liberala te je odbacio socijalizam i javno se distancirao od Saint-Simoniansa. To mu je pomoglo u kasnijoj političkoj i intelektualnoj karijeri. Njegova preobrazba u liberala bila je uspješna, ali je zadržao neke stavove iz prethodnog razdoblja koje je smatrao ključnima za daljnji napredak društva. To je bilo, prije svega, potreba za javnim radovima na infrastrukturi. Dok je većina liberalnih mislilaca 19. stoljeća smatrala da izgradnja infrastrukture - poput željezničkih pruga i puteva - treba biti stvar privatnih investicija, Chevalier je smatrao da bi državna ulaganja u te poslove rezultirala višestrukim boljitkom za gospodarstvo i društvo jer bi se ubrzao transport robe i, samim time, smanjili troškovi za proizvođače i trgovce, a to bi, u konačnici, rezultiralo nižim cijenama za kupce.

Transport robe je bio glavni problem kojim se bavio u svome intelektualnom radu. Kako ga olakšati, ubrzati? Kako učiniti da dobra dođu što lakše, brže i povoljnije, preko granice, na drugi dio kontinenta?

Postao je suradnik Vlade Louis-Philippea u Parizu koja ga je 1832. poslala na stručno putovanje u SAD da prouči američku industriju, infrastrukturu i transport kako bi vidjeli kakva rješenja treba primijeniti u Francuskoj. Chevalier je u SAD-u boravio 3 godine i tijekom tog razdoblja je slao novinama članke u obliku pisama o američkom sistemu. Chevalier je bio oduševljen kako američka demokracija i gospodarstvo funkcioniraju, osjetio je značajan napredak koji je tada još nova država s druge strane Atlantika pokazivala i htio je da se takve politike primijene u Francuskoj, ali i cijeloj Europi. Europu je vidio u budućnosti kao SAD - gdje granice među državama postoje, ali se mogu slobodno prelaziti i među njima nema carina na uvoz robe. Može se reći da je bio među prvim, ako ne i prvi, vizionar sadašnje Europske unije.

Njegova pisma (bilo ih je ukupno 39) preuzimali su i prevodili razni izdavači i izvan Francuske - u Engleskoj, Švedskoj i drugdje, tako da je ubrzo postao popularan diljem Europe.

Uslijedila su još dva bitna, velika rada: "Materijalni interesi u Francuskoj: javni radovi, ceste, kanali, željeznice" (1837) i "Povijest i opis komunikacijskih putova u Sjedinjenim Državama i dobra koja o njima ovise" (1840). U njima je Chevalier zaronio dublje u problematiku ekonomske politike, zagovarajući državu kao investitora u bitnu javnu infrastrukturu, ali ovaj put argumentirajući ih liberalnim, a ne više socijalističkim argumentima. Obje knjige ostvarile su velik uspjeh među europskim akademicima te su naišle na opće odobravanje. Ovo je bilo veliko jer je značajno utjecalo na sam razvoj liberalne ideje. Chevalier je na taj način postao reformator liberalizma - dokazujući da država može i treba u slobodnom društvu imati ulogu investitora u one radove koji će doprinijeti općem javnom dobru.

Kao rezultat velikog uspjeha njegovih knjiga, Chevalier je 1840. pozvan da predaje političku ekonomiju na koledžu u Parizu. Suradnja s Vladom Francuske također je nastavljena, tražili su njegovu pomoć kao stručnog savjetnika kod svakog međunarodnog trgovinskog ugovora. Među ostalima, on je sastavio i slavni ugovor o "pravednoj" trgovini između Francuske i Vel. Britanije 1860. godine.

Po pitanju trgovine Chevalier je bio veliki zagovornik slobodnog tržišta i bescarinskog trgovanja među narodima, ali opet, za razliku od većine njegovih suvremenika liberalne misli, on nije bio pobornik potpunog izostanka regulacija. Smatrao je da u mnogim slučajevima moraju postojati posebni zakoni koji će "ispraviti nepravde" koje uzrokuje priroda posla. Čak je smatrao da slobodna trgovina bez regulacija u više slučajeva čini štetu nego korist, što su mu mnogi kasniji teoretičari (uključujući Ludwiga von Misesa) zamjerili i dokazivali da je pogriješio.

Ima još stvari koje mu kritičari mogu predbaciti. Iz današnje perspektive vjerojatno najgora je ta da je branio kolonijalizam. To je bilo prilično rašireno stajalište među intelektualcima 19. stoljeća, čak i onim liberalnima (na primjer, engleski teoretičar John Stuart Mill je također odobravao kolonijalizam).

Čini se dosta kontradiktorno, s obzirom da je Chevalier bio gorljivi pacifist. Kao zastupnik u Senatu, jedini je glasao protiv rata s Prusima 1870. godine. Napisao je hrpu antiratnih članaka, ali svi su se odnosili na ratove među europskim narodima. Kad je riječ o europskim osvajanjima i izrabljivanjima zemalja ostalih kontinenata, tu je zastupao "dužnost Europljana da, ako treba i silom, pomognu narodima koji nemaju talent da iskoriste svoje potencijale na najbolji mogući način". Ova doktrina je, naravno, pogrešna i nije u duhu liberalizma (što je Mises kasnije dobro uočio i objasnio). Međutim, to je bilo u kontekstu toga vremena možda ne opće mišljenje, ali sigurno mišljenje većine europskih intelektualaca.

Chevalierov glavni životni projekt započeo je 1875. godine - kampanja za izgradnju velikog tunela kroz kanal La Manche. Da je u tome uspio, bio bi zapamćen kao jedan od najvećih velikana 19. stoljeća. On je to dobro znao i zato je uložio svu svoju energiju, znanje i vrijeme posljednjih godina života u taj projekt. Pronašao je privatne investitore s obje strane kanala, dakle novac je bio osiguran. Napravio je projektni plan i nacrt. Trebalo je samo još dobiti dozvole obje vlade, a to je u to vrijeme (vjerojatno bi isto bilo i danas) bio najteži dio posla. Francuska je pristala, ali Britanija je oklijevala. Od početka je Britancima bilo sumnjivo što je to u biti francuski projekt, a odnosi između ta dva naroda uvijek su bili u najbolju ruku natjecateljski, ali češće neprijateljski. Međutim, svi bi profitirali od željezničke pruge kojom bi ljudi i roba mogli doći lakše i brže iz jedne države u drugu. Britancima bi to čak trebalo biti važnije nego Francuzima, s obzirom da je njima to trebala postati jedina željeznička veza s kontinentalnom Europom.

Ipak, prevladala je sumnja. Britanska vojska je uspjela uvjeriti svoju Vladu da bi taj kanal mogao poslužiti Francuzima za invaziju pa je Velika Britanija 1883. konačno odbila dati svoju suglasnost i tako je projekt propao. Chevalier nije doživio odbijenicu, umro je 1879. godine. Njegov san o cestovnoj i željezničkoj poveznici između Francuske i Engleske ostvario se tek 1994. godine, znači više od 100 godina kasnije.

Osim u Senatu, Chevalier je neko vrijeme radio i u Vladinom odjelu za trgovinu. Njegov intelektualni rad je bio međunarodno priznat pa je postao član akademske zajednice - radio je na Institutu Francuske, u Odjelu za političke znanosti, a dobio je i nagrade nekih stranih akademskih institucija. Za nas najvažnije je ono kako je sudjelovao u reformi liberalizma, u smislu odobravanja javnih radova na infrastrukturi od opće koristi. Također, bitno je znati da je bio veliki vizionar koji je prilično točno predvidio buduću Europsku uniju.