U suradnji s Media scenom, Liberal je pokrenuo seriju edukativnih skečeva za koje se nadamo da će pomoći u promidžbi ideje klasičnog liberalizma i boljeg, pravednijeg društva za koje se zalažemo. Snimljen je prvi skeč na temu ekonomske nejednakosti. Autorica je Ena Rajić, psihologinja i producentica, koja je u dvije minute prikazala jednu tipičnu raspravu s osobama koje zbog nedovoljnog znanja ili neinformiranosti, vjeruju kako bi država trebala učiniti više u sprječavanju nejednakosti.

S obzirom da je u dvominutnom skeču nemoguće objasniti cijelu kompleksnu problematiku ekonomske nejednakosti, mislim da bi bilo dobro dodatno pojasniti.

Ekonomska nejednakost je prirodna i normalna pojava u slobodnom društvu. Kad ljudi imaju jednake ili slične prilike, kad su jednaki pred zakonom, oni će donositi različite životne odluke koje će imati različit utjecaj. To je uvjetovano ljudskom prirodom - svatko od nas je na neki način drukčiji, svatko je poseban na neki način. Nekoga će odmalena zanimati informatika i programiranje, nekoga umjetnost, nekoga medicina; netko će više cijeniti slobodno vrijeme koje provede s obitelji ili prijateljima, a netko drugi će više raditi na svojoj poslovnoj karijeri. Sve to, i još mnoge druge okolnosti koje nisu sve u dometu naših vlastitih odluka i želja, ali većina sigurno jest - one će utjecati na našu ekonomsku situaciju. Zato ne bi bilo ni pravedno da svi zarađujemo jednako ili da imamo sve isto - jer se nismo jednako zalagali, nismo jednako radili i doprinosili društvu.

Tako da ekonomska nejednakost, sama po sebi, ne bi trebala biti problem. Ono što nas treba zabrinjavati, kao empatične ljude koji brinu o svojim sugrađanima, to je siromaštvo. Umjesto o nejednakosti, trebalo bi se raspravljati o siromaštvu i koji bi bio najefikasniji način da se što više ljudi izvuče iz lošeg ekonomskog stanja. Jer nije problem taj što netko ima više od mene - problem je što netko jedva preživljava.

Što je siromaštvo? Prema ekonomistu Thomasu Sowellu, siromaštvo je prirodno, početno stanje. U početku su svi ljudi bili siromašni. Kako se od početnog siromašnog stanja dolazi do obilja? Radom i poduzetništvom.

Godine 1820., na početku industrijske revolucije, 80 posto svjetskog stanovništva živjelo je u ekstremnom siromaštvu. Do 2020. taj se udio smanjio na 9 posto.

Radom i poduzetništvom - to je i danas način na koji se treba poticati ljude da pošteno steknu više i poboljšaju svoj životni standard. A za to je potrebno da žive u državi koja efikasno štiti njihova prava, u ovom slučaju jako je bitna zaštita prava na privatno vlasništvo i poštivanje ugovora. Država koja omogućuje ljudima da što lakše pokrenu vlastiti posao i počnu samostalno zarađivati, da što lakše mogu zapošljavati druge i tako pomoći drugima da se također izvuku iz ekonomski teške situacije, to je država koja radi najbolji posao u suzbijanju siromaštva.

Preraspodjela

Kao što je u skeču dobro prikazano, mnogi će pitati zašto država ne bi učinila više putem progresivnog oporezivanja, odnosno da više uzima od onih koji imaju i daje onima koji nemaju. Na prvi pogled to se čini kao logično rješenje. Zašto ne?

Međutim, po malo dubljoj analizi mora postati jasno zašto to ne može tako funkcionirati. Prvo, država koja jako oporezuje ne pruža poticaj ljudima da rade više i zarade više kako bi se izvukli iz siromaštva. Upravo suprotno, čovjek se onda pita zašto da se trudim kad će mi država na kraju sve uzeti. Umjesto toga, logičnije mu bude ne raditi ništa i primati socijalnu pomoć - odnosno novac koji će država uzeti od onih koji se trude. U konačnici, to dovodi do toga da će se sve manje ljudi truditi, a sve više biti onih na državnoj pomoći. Budući da država ne stvara novu vrijednost, već samo preraspodjeljuje ono što su stvorili ljudi, sve manje će biti novca za preraspodjelu i tako će se cijelo društvo osiromašiti.

Konkretan primjer je Švedska 1970-ih, kad je oporezivala visoki dohodak stopom do 100 posto pa su neki najbolji sportaši i najveći poduzetnici (npr. osnivač Ikee) napustili zemlju jer su shvatili da država izrabljuje njihov trud. Autorica "Pipi duge čarape" je tada napisala članak za švedske novine u kojem je u obliku dječje pripovijetke ukazala na problem previsokog oporezivanja. Bogati ljudi imaju mogućnost lakšeg odlaska u drugu zemlju i tako država ostaje bez onih koji su najviše punili proračun.

Drugi primjer iz SAD-a 1950-ih, kad je također najviša stopa oporezivanja dohotka bila preko 90 posto, pokazuje kako se bogati također mogu snaći da legalno izbjegnu plaćanje tolikog poreza jer ta stopa je postojala na papiru, ali u praksi ju nije plaćao nitko.

Možda još veći problem kod teorije preraspodjele je taj što ona neće smanjiti siromaštvo nego će ga povećati. Čovjek se neće obogatiti od državne pomoći. Može se obogatiti samo vlastitim radom i ulaganjem. Ali kad mu država daje redovitu socijalnu pomoć, imat će manje razloga da se zaposli i počne raditi na sebi. Tako država stvara dugotrajne ovisnike o socijalnoj pomoći, a to su ljudi koji bi inače vjerojatno uspjeli i zarađivali puno više s vremenom - da ih država nije "porobila" u svoju socijalnu košaru.

Usput, Ena organizira grupne online susrete Bez filtera - provjerite, moglo bi vam biti interesantno.

Pretplatite se na Youtube kanal Liberala - konačno je i to pokrenuto.