Često se ponavlja, uglavnom od jednih te istih aktera na političkoj i medijskoj sceni, mit kako su Hrvati imali bolji životni standard ili bolje živjeli u socijalizmu, u bivšoj državi, nego danas. Već na prvi pogled to mora izazvati sumnju kod bilo koga tko prati događanja u svijetu posljednjih desetak godina jer svuda gdje je socijalizam toliko snažno implementiran, ubrzo je izazvao siromaštvo, socijalne nemire i represiju.

Primjeri Kube i Venezuele

Uzmimo za primjer Kubu i Venezuelu. Dvije države Latinske Amerike koje su uvele socijalizam, doduše na malo različite načine, ali rezultati su vrlo slični ili gotovo identični. Na Kubi nema višestranačja, službeno postoji samo jedna stranka - komunistička. Ljudi žive u konstantnoj ekonomskoj krizi, između hiperinflacije i nestašica najpotrebnijih stvari - hrane i lijekova. Prosječna plaća je oko 15 eura mjesečno, a u zadnjih par godina zemlju je napustilo više od milijun ljudi.

Venezuela je malo drukčija - ali samo na papiru. Oni službeno imaju demokraciju i višestranačje, samo što režim uvijek pronalazi načine da zabrani kandidaturu onim oporbenim političarima kod kojih se pokažu ozbiljne šanse da bi mogli ugroziti vladajuće na izborima. Tako da održavaju redovite izbore, ali na njima uvijek pobjeđuju isti - socijalisti. Ako vam se to čini pomalo čudno, i samim Venezuelancima je čudno pa ni oni ne vjeruju u vjerodostojnost rezultata. Kad prosvjeduju, vlast ih zatvara ili progoni iz zemlje, a ponekad i doslovno ubija.

Prosječna mjesečna plaća je između 100 i 300 američkih dolara, što je značajan napredak u zadnjih 5 godina jer još 2019. prosječni Venezuelanac je zarađivao 6 dolara mjesečno, a to je uključivalo i liječnike. Do poboljšanja je došlo kad je socijalistička vlada iz potpunog očaja odustala od "tekovina bolivarske revolucije" i dopustila privatizaciju mnogih ranije nacionaliziranih poduzeća te značajno liberalizirala poduzetništvo i tržište rada, ukinula kontrolu cijena. Iako država još uvijek drži medije i naftna polja, u većem dijelu gospodarstva može se reći da je odustala od socijalizma. Čak su dozvoljene privatne obrazovne institucije i bolnice, što je povećalo mogućnosti za liječnike i nastavnike koji sada mogu zarađivati bolje nego prije, a to je uvelike poboljšalo dostupnost zdravstvene zaštite i obrazovanja za stanovnike.

Svejedno, 100 američkih dolara (ili manje od 90 eura) mjesečno - iznos za koji radi polovina zaposlenih Venezuelanaca - i dalje je daleko ispod standarda kakav bi itko u Hrvatskoj danas poželio.

Jugoslavija

Ali Jugoslavija je nešto drugo - reći će nostalgičari. Ona nije bila "takav" socijalizam kakav je na Kubi ili u Venezueli! Jugoslavija je bila bolji, ljepši, pravedniji socijalizam, u kojem su radnici imali prava, brinulo se za ljude, nitko nije kopao po kontejnerima, socijalne razlike su bile manje, zdravstvo i školstvo su bili bolji nego danas!

Iako sve to zvuči lijepo i svatko bi mogao iz tog vremena izvući neka pozitivna i lijepa sjećanja (kao i obično kad se stari ljudi prisjećaju svoje mladosti), svi dostupni podaci iz tog razdoblja govore nam suprotno. Ništa od navedenog u prethodnom odlomku nije istina, pogotovo ako bismo to usporedili s podacima iz današnje Republike Hrvatske.

Bivša saborska zastupnica iz Radničke fronte, Katarina Peović, je u članku u Večernjem listu nedavno objavila da su Hrvati "imali bolji standard 1980-ih nego danas". Ne znam otkud joj takva dezinformacija, ali sigurno nije ni iz kakvih neovisnih istraživanja.

Svjetska banka provodi svake godine istraživanje svjetskog razvoja i pritom klasificira zemlje, prema dohotku po stanovniku, u četiri osnovne grupe: niski prihod, niži srednji prihod, viši srednji prihod i visoki prihod. Hrvatska se u njihovom istraživanju prvi put našla 1993. godine i tada je bila svrstana među zemlje nižeg srednjeg prihoda, dakle u drugu od četiri skupine. To je bilo za vrijeme okupacije trećine hrvatskog teritorija. Već 1998. Svjetska banka promiče Hrvatsku iz druge u treću skupinu, među zemlje višeg srednjeg prihoda, da bi 10 godina kasnije, odnosno 2008., Hrvatska bila promaknuta u najvišu skupinu sa zemljama visokog prihoda - gdje se nalazi i danas.

U 1980-ima Svjetska banka je imala samo tri skupine (nizak, srednji i visok prihod) i Jugoslavija se nalazila među zemljama srednjeg prihoda. Hrvatska je, dakle, de facto promaknuta od jugoslavenskog srednjeg prihoda u najvišu skupinu zemalja s visokim prihodom. Mislim da je to najbolji neovisni dokaz ekonomskog napretka Hrvatske u odnosu na bivšu državu, a to znači i napredak životnog standarda prosječnog građanina.

Kad kažu da su u socijalizmu socijalne razlike bile manje, to na prvu zvuči logično jer svi su bili siromašniji nego sada. Ali i to je zabluda. Iako jesu ljudi generalno bili znatno siromašniji, i među tim siromašnim Jugoslavenima bile su velike razlike u siromaštvu - veće nego među Hrvatima danas. Prema izvještaju Svjetske banke o siromaštvu istočnoeuropskih zemalja u razdoblju 1970-ih i 1980-ih, koje je sastavio ekonomist Branko Milanovic, GINI koeficijent (indikator ekonomske nejednakosti) u SFRJ je početkom 1980-ih bio oko 32,00. Hrvatski GINI koeficijent u 2024. je bio 29,98. To znači da je ekonomska nejednakost Hrvata danas niža nego što je bila među Jugoslavenima početkom 1980-ih.

Što se tiče kvalitete zdravstva i školstva - stopa nepismenosti u SFRJ 1980. je iznosila 9,5 posto. To je bio značajan napredak za Jugoslaviju jer je nepismenost još 1950. bila jako visoka, ali u odnosu na Hrvatsku danas nije sjajno. Prema podacima WHO-a, Hrvatska je 1990. imala 21 liječnika na 10.000 stanovnika, a sada ih je 36. Očekivani životni vijek je porastao sa 69 na 79 godina. Naravno, to nije rezultat isključivo kvalitete zdravstva (javno zdravstvo u Hrvatskoj je i danas loše i neodrživo), ali teško je naći druge podatke po kojima bismo mogli usporediti kvalitetu zdravstva.

Koliko je socijalizam "brinuo" o ljudima pokazuje i podatak da je 1986. u Jugoslaviji stopa nezaposlenosti iznosila 24 posto, a u Hrvatskoj je danas 5,5 posto. Prema gore spomenutom izvješću Svjetske banke s početka 1980-ih, 25 posto ukupnog stanovništva Jugoslavije i 34,1 posto zaposlenih živjeli su ispod službene granice siromaštva.

Po kontejnerima se nije kopalo iz jednostavnog razloga što nije bilo naknade za povrat ambalaže, ali to ne znači da u Jugoslaviji nije bilo siromaštva i beskućništva.

Bez obzira na sve ove činjenice i podatke, u Hrvatskoj će uvijek biti jedan malen, ali jako glasan i iritantan dio populacije koji će i dalje širiti dezinformacije o bivšoj državi i socijalizmu. Na to smo se već navikli. Upravo zato bitno je svako malo podsjetiti na objektivne i nepobitne činjenice.