Početkom 2007. godine, nakon osvajanja drugog 6-godišnjeg predsjedničkog mandata, socijalist Hugo Chavez službeno je najavio početak masivne nacionalizacije industrije i trgovine u Venezueli.

"Sve što je privatizirano, neka bude nacionalizirano", objavio je Chavez tada. Mnogi lijevi komentatori hvalili su njegov model upravljanja kao "uspješni primjer demokratskog socijalizma". Sljedećih 8 godina Vlada Venezuele konfiscirala je, prema podacima Gospodarske komore, 1.232 poduzeća. Zahvaćeni su svi sektori gospodarstva - od prerade sirove nafte preko poljoprivrednih farmi do medija i lanaca supermarketa.

Tijekom posljednjih 5 godina skoro polovina tih poduzeća je ugašena uslijed velike ekonomske krize koja još uvijek trese zemlju. Preostalo ih je oko 700. Većina bivših vlasnika još uvijek čeka obećanu kompenzaciju.

Suočeni s potpunim bankrotom države i gospodarstva, vodeći ljudi u socijalističkoj vladi odlučili su krajem 2019. godine "skrenuti s puta revolucije", objavio je Bloomberg u veljači ove godine. Tijekom 2020. brojna su nacionalizirana poduzeća stavljena u privatizaciju prema novom zakonu koji je predstavljen da bi ublažio posljedice američkih sankcija.

Ali ta privatizacija ne odvija se nimalo transparentno ni pravedno. Prema pisanju Bloomberga, visoki vojni časnici i drugi ljudi bliski vlastima dobivaju tvrtke besplatno u dogovoru s vladom. U nekim slučajevima taj dogovor uključuje "standardizaciju radničkih plaća na mjesečnu razinu od 60 do 80 dolara". Privatizacija također ima svoja ograničenja pa se ugovori potpisuju na manje od 10 godina, a država ubire postotak od prihoda.

Zbog stotina propalih državnih tvrtki i gospodarstva koje se prelijevalo preko litice, venezuelanska vlada napušta socijalističku doktrinu iskrcavajući ključna poduzeća privatnim ulagačima, nudeći dobit u zamjenu za dio prihoda ili proizvoda.

Desetci kemijskih postrojenja, prerađivača kave, silosa za žito i hotela zaplijenjenih u posljednja dva desetljeća prebačeni su, ali nisu prodani, privatnim operaterima u takozvanim strateškim savezima. Menadžeri pokrivaju plaće i investicije, a vladi isporučuju proizvode i postotak svog prihoda.

"Vjerujemo da je ovo pozitivno jer je to sinkronizacija javnog sektora s privatnim sektorom", rekao je Ramon Lobo, parlamentarac iz vladajuće socijalističke stranke i bivši ministar financija. "Država djeluje kao nadzornik i prima naknadu."

Takav način privatizacije, međutim, ekonomisti osuđuju jer podsjeća na pokvarenu privatizaciju u Rusiji 1990-ih.

"Ovaj je proces sličan procesu privatizacije u Rusiji jer se imovina prenosi na privatne lokalne tvrtke i na investitore iz zemalja saveznika vladi", rekao je Asdrubal Oliveros, čelnik ekonomskog savjetovanja Ecoanalitica, govoreći o 1990-ima. "No, za razliku od Rusije, sada u Venezueli ne postoji duboki program stabilizacije uz pomoć multilateralnih organizacija. Izoliranost i sankcije čine drugačiju situaciju."

John Miltimore, urednik portala Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE), naziva venezuelansku privatizaciju "ekonomski fašizam" jer je takav model upravljanja prvi predstavio talijanski fašistički diktator Benito Mussolini u drugoj polovini 1920-ih.

Ovo je otkriće tragično, ali ne čudi. Po samoj svojoj prirodi zapovjedne ekonomije osuđene su na propast jer im nedostaju osnovni poticaji i strukture cijena koje su prisutne u tržišnom gospodarstvu.

"Više je od metafore opisati cjenovni sustav kao neku vrstu stroja za registriranje promjena ili sustav telekomunikacija koji omogućava pojedinačnim proizvođačima da promatraju samo kretanje nekoliko pokazivača, kao što bi inženjer mogao promatrati ruke nekolicine brojčanika, kako bi svoje aktivnosti prilagodili promjenama za koje možda nikad neće znati više nego što se odražava u kretanju cijena", napisao je ekonomist i nobelovac F.A. Hayek.

Mnogi bi mogli doći u napast da pomisle da je Maduro samo loša ili glupa osoba. Ali Ludwig von Mises podsjeća nas da je potraga za pronalaženjem prave osobe koja bi upravljala zapovjednim gospodarstvom uzaludna.

"Još uvijek nije shvaćeno da čak ni izuzetno nadareni ljudi primjernog karaktera ne mogu riješiti probleme stvorene socijalističkom kontrolom industrije", primijetio je Mises.

Venezuela je 1950-ih bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta (po stanovniku). Bila je među 10 najboljih BDP-a per capita i imala je veću radnu produktivnost od SAD-a. Nakon nacionalizacije naftnog sektora 1970-ih počinju problemi. Država je samo u 1975. godini zaradila 7,6 milijardi američkih dolara od nafte pa je ubrzano počela trošiti novac. John Polga-Hecimovich, američki profesor političkih znanosti, izračunao je da je tijekom tri godine vlada potrošila više novca nego u cijeloj svojoj povijesti. Sve veća javna potrošnja s vremenom je dovela do ljubavi prema socijalizmu.

Godine 1998. venezuelanski narod je za predsjednika izabrao socijalističkog revolucionara Huga Chaveza. Chavez je uživao povjerenje velike većine građana Venzuele jer im je obećao smanjenje nejednakosti između bogatih i siromašnih te je povećao plaće u javnom sektoru. Osnažen velikom potporom naroda, krenuo je u nacionalizaciju privatnog sektora. Već za vrijeme njegove vladavine, početkom 2010-ih, venezuelanska ekonomija je bila u padu i inflacija je iznosila više od 10 posto na godišnjoj razini, no zapadni ekonomisti nisu vidjeli razloga za paniku.

Chavez je umro 2013. godine, a naslijedio ga je stranački kolega Nicolas Maduro koji je obećao da neće skrenuti s puta svoga prethodnika. Madura je dočekao potpuni ekonomski slom, hiperinflacija i stanje masovne gladi. Uslijedili su, logično, prosvjedi diljem zemlje, zahtjevi za smjenom vlasti. Brojne međunarodne organizacije optužile su ga za lažiranje izbora i progon političkih protivnika. Zemlju je tijekom zadnjih 5 godina iz ekonomskih razloga napustilo preko 5 milijuna ljudi, što je stvorilo i veliku migrantsku krizu u Južnoj Americi.