Na nedavnim prijevremenim izborima u Nizozemskoj pobijedila je socijalno-liberalna stranka D-66 pod vodstvom Roba Jettena osvojivši najviše glasova. Jetten je kazao kako je pobjeda njegove stranke "dokaz da populistička desnica može biti poražena u Europi".

Nije nikakvo iznenađenje da liberali pobjeđuju u Nizozemskoj. To je tradicionalno liberalna zemlja gdje se razne frakcije liberalizma - od socijalnog preko klasičnog do konzervativnog - uglavnom kroz cijelu povijesti izmjenjuju na vlasti. Stvarni konzervativci, pa ni socijalisti, nemaju tamo prođu. Međutim, neki su već na našoj Facebook stranici primijetili da "njegov liberalizam nije previše sličan vašem", tj. našem, onom koji mi ovdje najčešće promičemo na Liberalu.

To je istina, to je normalno i još jedan dokaz da liberalizam već dugo vremena nije jedinstvena ideologija nego skup različitih ideologija koje su ponekad, u nekim pitanjima, čak i međusobno suprotstavljene. Klasični liberalizam se kruto drži davno postavljenih načela na kojima je izgrađena naša zapadna civilizacija - individualizam, osobne slobode (koje idu skupa s odgovornošću), ograničena vlada. To je liberalizam još od 18. stoljeća.

Kasnije, tijekom prošlog stoljeća, pojavili su se razni reformatori koji su odstupali od tih načela s ciljem "ispravljanja nepravde" koje bi po njima sloboda stvorila. Pa su rekli: "Država treba više ovo, država treba više ono...", čineći točno one stvari na koje su stari klasični liberali upozoravali: ako se državi prepusti previše ovlasti, ona će postati tiranska i neće više biti u stanju efikasno ispunjavati svoje temeljne zadaće, one zbog kojih je osnovana, a to je u prvom redu zaštita prava i sloboda svojih građana od agresije vanjskih i unutarnjih kriminalaca.

Tako smo dobili i taj socijalni liberalizam, čudnu mješavinu etatističkih politika države koja bi trebala biti više kao dadilja, sa zaštitom osobnih sloboda i ograničenom vladom. Već na prvi pogled morate se zapitati kako je to uopće moguće postići u praksi. Odgovor je kratak i jasan: nije moguće. To, međutim, ne može spriječiti ljude od sanjarenja i vjerovanja u bajke, pa samim time ni političare koji obećavaju brda i doline - vuku da će biti sit, a ovcama da će ostati žive i zdrave.

Jetten tako obećava smanjiti porez na dohodak za one s nižim primanjima, ali u isto vrijeme traži uvođenje poreza na bogatstvo. Zvuči tako lijepo i pravedno u teoriji - samo dok ne razmislite kako će novi porez na bogatstvo utjecati na cijelo društvo, pa i na radnike s nižim primanjima. Ili dok ne provjerite kako su prošle države koje su ga već ranije uvele, poput skandinavskih zemalja, da bi nešto kasnije odustale i ukinule ga. Očito postoji neki razlog zašto - da, ljudi koje taj porez kači imaju više načina da ga legalno izbjegnu, a jedan od njih je i selidba u drugu zemlju. Ako vam se najbogatiji odsele, s njima sele i njihovi biznisi, a s njima porezni prihodi. I ne samo to - sele i radna mjesta, inovacije. Cijela nacija je u gubitku.

Ali to prosječnog mladog glasača ne brine previše. Njemu je bitno da se našao neki političar koji obećava "borbu protiv nepravde". Nisu bitni rezultati, bitna je namjera. Za to postoji i stručni naziv - signaliziranje vrlina.

Slična stvar je i kod klimatskih promjena, imigracije ili izraelsko-palestinskog sukoba. Pogađate koji su Jettenovi stavovi - ono što lijepo zvuči, što je "in" i što se sada "fura". Problem je što bi takve politike, poput golemih ulaganja u nedokazano isplative tehnologije zbog borbe s klimom mogle bitno osiromašiti društvo. Problem je što "dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba" nije moguće dok obje zaraćene strane to ne budu htjele i dok su kod jedne strane još uvijek na vlasti teroristi. Kako bi signalizatori vrlina poput Jettena, koji ide po prosvjedima vikati "Free free Palestine" to riješili? To ni oni sami ne znaju.

Sreća je samo to što Jetten vjerojatno neće moći sastaviti vladu bez pomoći VVD-a, a to je klasičnoliberalna stranka koja je posljednjih godina bitno promijenila stav o imigraciji. Nije više da "sve prolazi" kao prije, sad će se morati neke stvari promijeniti, ali ne zbog Jettena. Da se samo njega pita, imigracija bi bila "Business as usual".

Eh da. Čovjek je gej, u istospolnom partnerstvu. To je lijevim i desnim medijima zapravo bila glavna informacija, ali za mene skroz nebitna. Niti mi smeta nečija seksualna orijentacija, niti bi to trebala biti prednost.

Jettenova pobjeda u Nizozemskoj izazvala je debate u drugim europskim zemljama, osobito Njemačkoj, oko toga u kojem smjeru bi njihova liberalna stranka trebala ići. Njemački FDP je doživio debakl na izborima u veljači i ispao iz Bundestaga, što je prouzrokovalo krizu u stranci i rasprave među istaknutim članovima o tome što trebaju promijeniti da bi ponovno postali privlačni glasačima.

Neki članovi FDP-a, posebno iz njihove mladeži, brzo su istaknuli na X-u da bi se njihova stranka trebala ugledati na nizozemski D-66, da to očito privlači birače. No, onda su im predstavnici druge frakcije ukazali na Javiera Mileija i njegove uspjehe u Argentini. Oni smatraju da se FDP treba okrenuti još više prema individualizmu, ograničenju vlade i štednji javnog novca.

Jetten i Milei su kao dvije suprotstavljene polutke liberalnih politika. Milei je gorljivi pobornik austrijske škole ekonomske misli. Voli smanjivati javnu potrošnju; klimatski alarmizam vidi kao socijalističku spačku da bi se drastično proširile vladine ovlasti; ne prosvjeduje za Palestinu nego podržava Izrael. Ni po kojem pitanju nije baš sukladan s ljevicom - iako nema ništa protiv homoseksualaca, LGBT skupine prosvjeduju protiv njega.

Milei i Jetten se sigurno ne bi mogli usuglasiti oko zajedničkih politika. Pa opet, obojica se smatraju liberalima. Čiji je liberalizam bolji?

To ovisi samo o tome jesu li vam bitnije lijepe namjere ili dobri rezultati. Iza Mileija stoje jasni rezultati - izvukao je zemlju iz recesije i pretvorio ju u jednu od gospodarski najbrže rastućih na svijetu; smanjio je stopu inflacije s 270 na 33 posto; skoro prepolovio stopu siromaštva; postigao da državni proračun Argentine bude u suficitu prvi put u zadnjih 20 godina.

Kakvi će rezultati Jettenovih politika biti, to nam tek preostaje vidjeti. Kao što sam već naveo, mnoge politike koje je obećao u predizbornoj kampanji vjerojatno se neće ostvariti jer će se morati dogovarati s puno pragmatičnijim partnerima u vladi, što je dobro. Ali možda bi bilo poučno da je osvojio dovoljno glasova za samostalnu vladu, onda bismo mogli u realnom vremenu pratiti rezultate njegovih socijalno-liberalnih obećanja.

Što se mene tiče, prije ću izabrati politike koje stoje čvrsto na nogama, koje su dokazano efikasne u smislu povećanja prosperiteta nacije, nego signaliziranje vrlina koliko god ono lijepo i obećavajuće zvučalo. Dakle, između Jettena i Mileija, iako sam svjetonazorski negdje u sredini, ja bih birao Mileija zbog ozbiljnosti.

Međutim, kad se raspravlja o tome kojim putem neka stranka treba krenuti da bi povratila povjerenje glasača, onda treba u obzir uzeti i druge stvari osim samih politika kakve se predlažu. Treba uzeti u obzir i zrelost biračkog tijela te njegovu mogućnost da shvati koje su politike realnije. Ako veći dio javnog mnijenja to nije u stanju razaznati, onda okretanje prema programu D-66 i nije tako loša ideja. Jer Milei je pobijedio u Argentini koja je bila na rubu provalije. Kad inflacija dođe do 200 posto na godišnjoj razini, to postaje ozbiljan problem za sve građane te zemlje i oni u tom slučaju pristaju i na najradikalnije promjene, ako ih uvjerite da će one zaustaviti ili bar umanjiti patnju. Zato je Milei tamo uspio.

U zemljama zapadne Europe, gdje ljudi još uvijek jako dobro žive i nemaju ni približno slične probleme kao Argentinci, netko poput Mileija nema nikakvih šansi. Dok ne dođu pred samu provaliju, ljudi neće shvatiti koliko je bitno da država ne troši više od onoga što je prikupila oporezivanjem; koliko je bitno ne širiti javni sektor i ne povećavati njegove troškove; koliko je bitno osloboditi poduzetništvo i rad kako bi se proširile gospodarske djelatnosti jer samo to je jamstvo razvoja. Dok većini ništa realno ne nedostaje, političari koji govore o ovim stvarima neće biti popularni i ne mogu ostvariti značajan rezultat.

Milei je za spašavanje onih koji su već na dnu. Bogata društva trebaju signalizatora vrlina koji će ih uvjeriti da će njihovo bogatstvo dijeliti onima u potrebi, tako da se dobro osjećaju. I to će tako moći ići dok ne upropaste državu i dovedu društvo do točke kad će ljudi shvatiti da im treba netko kao Milei.