Frederic Bastiat je bio francuski ekonomist i političar iz prve polovine 19. stoljeća, član Narodne skupštine i jedan od istaknutijih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Donosimo prijevod četvrte lekcije iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850). Ova lekcija se bavi problematikom financiranja umjetnosti i kulture.

Treba li država subvencionirati umjetnost? Svakako postoje argumenti i za i protiv.

U prilog sustavu potpora moglo bi se reći da umjetnost širi i uzdiže dušu naroda te ga čini poetičnijim, da ga odvaja od materijalnih briga, daje mu cijeniti ljepotu i tako ima blagotvoran učinak na njegove manire, običaje, navike, pa čak i na gospodarstvo. Moglo bi se postaviti pitanje gdje bi bila francuska glazba bez Talijanskog kazališta i Konzervatorija, dramska umjetnost bez francuskog kazališta, kao i slikarstvo i kiparstvo bez naših zbirki i muzeja. Možemo otići još dalje i zapitati se bi li se, bez centralizacije i posljedično subvencioniranja likovne umjetnosti, taj istančani ukus koji je impozantan znak francuskog rada i čini njegove proizvode privlačnim diljem svijeta, uopće razvio. Suočeni s ovakvim rezultatima, ne bi li bilo krajnje brzopleto odustati od ovog skromnog doprinosa svih njezinih građana koji su, na kraju, uspjeli uspostaviti svoju nadmoć i sjajan ugled u Europi?

Ovi razlozi i mnogi drugi čiju valjanost ne dovodim u pitanje mogu se suprotstaviti drugoj strani čiji su argumenti jednako moćni. Prije svega, može se reći, tu je pitanje distributivne pravde. Ide li zakonodavac tako daleko da zadire u zaradu obrtnika kako bi umjetnicima osigurao dodatni prihod? G. Lamartine* je rekao: "Ako ukinete subvenciju kazalištu, koliko daleko ćete ići tim putem i ne biste li logično bili dovedeni do ukidanja javnih sveučilišta, muzeja, instituta i knjižnica?" Odgovor na to pitanje bi mogao biti: "Ako želite subvencionirati sve što je dobro i korisno, dokle ćete ići tim putem i ne biste li logično bili dovedeni do uspostavljanja građanske liste za poljoprivredu, industriju, trgovinu, dobrotvorne djelatnosti i obrazovanje?"

Štoviše, je li sigurno da subvencije potiču napredak umjetnosti? Pitanje je to koje je daleko od odgovora, a možemo vidjeti vlastitim očima da prosperiraju kazališta koja stvaraju vlastiti život i prihode. Naposljetku, podižući svoja razmatranja na višu razinu, možemo istaknuti da se potrebe i želje rađaju jedna iz druge te da se penju do sve viših razina kako javno bogatstvo omogućuje njihovo zadovoljenje; da vlada nema potrebe biti uključena u ovu interakciju, budući da u danom stanju trenutnog bogatstva ne bi mogla stimulirati luksuzne proizvodne linije kroz poreze, a da ne poremeti one bitne, okrećući naglavačke prirodni napredak civilizacije. Moglo bi se istaknuti da ta umjetna premještanja potreba, ukusa, proizvodnje i stanovništva stavljaju nacije u neizvjesnu i opasnu situaciju čiji temelji više nisu čvrsti.

Ovo su samo neki od razloga koje iznose oni koji se protive intervenciji države s obzirom na prioritete prema kojima građani smatraju da trebaju zadovoljiti svoje potrebe i želje te posljedično usmjeriti svoje aktivnosti. Moram priznati da sam jedan od onih koji misle da izbor i poticaj moraju doći odozdo, a ne odozgo; od građana, a ne od zakonodavaca, a suprotna doktrina mi se čini kao da vodi do ukidanja ljudske slobode i dostojanstva.

Kroz dedukciju koja je lažna koliko i nepravedna, znate li za što sve optužuju ekonomiste? Kada odbijamo subvencije, optuže nas da odbijamo upravo ono što treba subvencionirati i postajemo neprijatelji svih vrsta aktivnosti.

Dakle, ako zahtijevamo da država ne intervenira u vjerska pitanja financiranjem crkve novcem poreznih obveznika, mi smo ateisti; ako tražimo da država ne intervenira u obrazovanje poreznim novcem, mi smo protiv prosvjetiteljstva. Ako kažemo da ova država ne bi trebala davati umjetnu vrijednost zemljištu ili određenom sektoru gospodarstva kroz subvencije, mi smo neprijatelji vlasništva i rada. Ako mislimo da država ne treba subvencionirati umjetnike, mi smo barbari koji misle da umjetnost ne služi ničemu.

Ovdje prosvjedujem protiv navedenih optužbi što jače mogu. Daleko od toga da se bavimo apsurdnom idejom ukidanja vjere, obrazovanja, vlasništva, proizvodnje i umjetnosti, kada zahtijevamo da država zaštiti slobodan razvoj svih ovih vrsta ljudskih aktivnosti, a da ih ne plaća na zajednički trošak građana. Mi vjerujemo, naprotiv, da bi se sve te životvorne snage u društvu skladno razvijale pod utjecajem slobode, da nijedna od njih ne bi postala, kako danas vidimo, izvorom nemira, zlostavljanja, tiranije i nereda.

Naši protivnici smatraju da djelatnost koja nije u nadležnosti države niti regulirana, automatski biva uništena. Mi vjerujemo suprotno. Njihova vjera leži u zakonodavcu, a ne u čovječanstvu; naša vjera leži u ljudskosti, a ne u zakonodavcu.

Tako je g. Lamartine rekao: “U ime vašeg načela, mi bismo trebali ukinuti javne aktivnosti koje služe na čast ove zemlje."

Moj odgovor njemu je sljedeći: "Vaše gledište je da neuspjeh subvencioniranja znači ukidanje, budući da, prema tom pojmu da ništa ne postoji osim po volji države, zaključujete da ništa ne živi izvan stvari koje se održavaju na životu putem poreza. Ali ja okrećem protiv vas primjer koji ste odabrali i ukazujem vam da je najveća i najplemenitija izložba, ona zamišljena u najliberalnijoj i univerzalnoj, pa čak bih mogao upotrijebiti riječ i najhumanitarnoj misli, koja nije pretjerivanje. Priprema li se u tom kontekstu izložba u Londonu, jedina u koju nije uključena nikakva vlada i na koju nije potrošen novac poreznih obveznika?"

Da se vratim na likovnu umjetnost, moguće je, ponavljam, iznijeti snažne razloge za i protiv sustava subvencija. Čitatelj će razumjeti da, u skladu s posebnim ciljem ovog članka, moj posao nije ni iznijeti te razloge niti odlučiti između njih. Ali g. Lamartine je iznio argument koji ne može proći bez komentara, budući da dolazi upravo iz sfere ove ekonomske studije.

On je rekao: "Ekonomsko pitanje u vezi s kazalištima može se sažeti u jednu riječ: to je proizvodnja. Priroda ove proizvodnje nije bitna; to je aktivnost koja je jednako plodna i produktivna kao bilo koja druga vrsta projekta u jednoj naciji. Kao što znate, u Francuskoj kazališta hrane i plaćaju ne manje od osamdeset tisuća radnika svih vrsta, slikara, zidara, dekoratera, kostimatora, arhitekata itd., koji su sama krvotok i dinamika nekoliko četvrti ovog glavnog grada i, iz tog razloga, trebate izraziti suosjećanje."

Suosjećanje?! U prijevodu: subvenciju. I nastavlja: "Zadovoljstva Pariza leže u proizvodnji i potrošnji koje se odvijaju u njegovim odjelima, a luksuz bogatih čini zaradu i kruh za dvjesto tisuća radnika svih vrsta koji zarađuju za život od raznih industrija kazališta po cijeloj površini Republike i koji od ovih plemenitih užitaka koji Francusku čine slavnom primaju hranu za preživljavanje i potrepštine potrebne njihovim obiteljima i djeci. Njima dajete tih 60.000 franaka."

Sa svoje strane, dužan sam reći: Ne! Ne! Ograničavajući, naravno, opseg ove presude na ekonomski argument kojim se ovdje bavimo.

Da, upravo će radnicima u kazalištima otići, barem dijelom, ovih 60.000 franaka. Manji dio iznosa može se izgubiti u transportu. Zapravo, ako pomno proučite stvar, možda ćete otkriti da stvari funkcioniraju sasvim drugačije, tako da su sretni ti radnici ako im preostane sitniš! No, spreman sam prihvatiti da cjelokupna subvencija ide za slikare, dekoratere, kostimografe, frizere itd. To je ono što se vidi.

Ali odakle je taj novac došao? Ovo je druga strana pitanja koju je jednako važno ispitati, kao i njegovo lice. Gdje je izvor ovih 60.000 franaka? I kamo bi otišli da ih zakonodavno glasovanje nije isprva poslalo u Rue de Rivoli, a odatle u Rue de Grenelle? To je ono što se ne vidi.

Zasigurno se nitko neće usuditi tvrditi da je zakonodavni glas uzrokovao da ova svota procvjeta u glasačkoj urni, da je to čisti dodatak nacionalnom bogatstvu i da bi bez tog čudesnog glasa ovih šezdeset tisuća franaka zauvijek ostalo nevidljivo i neopipljivo. Mora se priznati da je sve što je većina uspjela odlučiti da će ih odnekud uzeti da bi ih poslali negdje drugdje.

Kako stvari stoje ovako, jasno je da porezni obveznik, koji je platio porezniku jedan franak, taj franak više neće imati na raspolaganju. Jasno je da će mu biti uskraćena zadovoljština u vrijednosti jednog franka i da će radniku, ma tko on bio, kojem bi mu je pružio, biti uskraćena plaća u istoj mjeri.

Nemojmo stoga gajiti tu djetinjastu iluziju da vjerujemo da glasovanje 16. svibnja išta dodaje nacionalnom blagostanju i radu. Istiskuje užitak i istiskuje plaću; to je sve.

Hoće li ljudi reći da su za jednu vrstu izdataka i za jednu vrstu proizvodnje zamijenjeni hitniji, moralniji i razumniji izdaci i proizvodnja? To bih mogao shvatiti. Na to bih mogao odgovoriti: Otevši poreznim obveznicima 60.000 franaka, umanjujete zaradu orača, radnika, tesara i kovača, a za isto toliko povećavate zaradu pjevača, frizera, dekoratera i kostimografa. Ništa ne dokazuje da je ova druga klasa vrjednija od prve. Gospodin Lamartine to ne tvrdi. On sam kaže da je rad kazališta (jednako plodan, jednako produktivan i ne više) kao i bilo koji drugi rad, što bi se samo po sebi još moglo osporiti, jer najbolji dokaz da druga kategorija nije tako plodna kao prva jest to što je prvi pozvan da subvencionira drugi.

Ali ova usporedba između vrijednosti i intrinzične zasluge različitih oblika proizvodnje nisu dio moje sadašnje teme. Sve što ovdje moram učiniti jest pokazati da su g. Lamartine i ljudi koji su pljeskali njegovoj argumentaciji jednim okom vidjeli zaradu dobavljača glumaca, a drugim su trebali vidjeti zaradu koju su izgubili dobavljači poreznih obveznika. Ne čineći to, izložili su se besmislu da preraspodjelu gledaju kao dobitak. Kad bi bili dosljedni svojoj doktrini, zahtijevali bi beskonačan broj subvencija, jer ono što vrijedi za jedan franak i 60.000 franaka vrijedi u identičnim okolnostima i za milijardu franaka.

Kada je riječ o porezima, gospodo, dokažimo njihovu korisnost koristeći se razlozima koji se temelje na osnovama, ali nikada ne pribjegavajmo jadnom argumentu da "javni izdaci osiguravaju sredstva za život radničke klase". Time se čini pogreška prikrivanja bitne činjenice, to jest da javni rashodi uvijek zauzimaju mjesto privatnih rashoda i da, prema tome, osiguravaju egzistenciju jednom radniku umjesto drugom, ali ne dodaju ništa radnoj masi u cjelini. Vaša argumentacija je vrlo moderna, ali previše apsurdna da ju razum ne bi nadvladao.

* Alphonse de Lamartine (1790.-1869.) bio je pjesnik koji je postao političar. U lipnju 1848. imenovan je članom privremene vlade i ministrom vanjskih poslova.

Ako ste propustili prethodne Bastiatove lekcije, tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o porezima kao poticaju za gospodarstvo