Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar iz 19. stoljeća, zastupnik u Narodnoj skupštini i jedan od istaknutijih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850) donosimo devetu lekciju koja se bavi problematikom bankarskog kredita i odgovara na pitanje zašto kredit nije svima dostupan.

...

U svim razdobljima, ali posebno posljednjih nekoliko godina, ljudi su razmišljali o tome kako bogatstvo učiniti univerzalnim na način da bankarski kredit bude dostupan svima. Nije pretjerivanje kad kažem da je od Februarske revolucije* tisak u Parizu izdao više od deset tisuća brošura koje preporučuju takvo rješenje "socijalnog problema".

Nažalost, to se "rješenje" temelji na čistoj optičkoj iluziji.

Ljudi brkaju novac s proizvodom, a zatim brkaju papirnati novac s gotovinom. A onda, iz ta dva oblika brkanja tvrde da izvlače nešto stvarno. U vezi s ovim pitanjem, apsolutno je bitno zaboraviti novac, kovanice, novčanice i druge instrumente pomoću kojih se proizvodi prenose iz ruke u ruku, kako bismo vidjeli isključivo same proizvode koji su prava osnova kreditiranja.

Jer kad orač posuđuje pedeset franaka da kupi plug, zapravo mu se ne posuđuje pedeset franaka nego plug. Kada trgovac posudi dvadeset tisuća franaka da kupi kuću, on ne duguje dvadeset tisuća franaka nego kuću. Novac je tu samo da olakša dogovor među strankama.

Pierre možda neće biti voljan posuditi svoj plug, a Jacques možda želi nekome pozajmiti svoj novac. Što Guillaume tada radi? Posuđuje Jacquesov novac i tim novcem kupuje plug od Pierrea.

Ali zapravo nitko ne posuđuje novac radi samog novca. Posuđuje se novac da bi se nabavili proizvodi.

Istina je da ni u jednoj zemlji više proizvoda ne može promijeniti vlasnika nego što je dostupnih proizvoda. Bez obzira na zbroj kovanica i papira u optjecaju, ukupan broj zajmoprimaca ne može dobiti više plugova, kuća, alata, namirnica ili sirovina nego što ih cijela skupina zajmodavaca može opskrbiti. Dakle, trebali bismo si čvrsto utuviti da svaki zajmoprimac podrazumijeva zajmodavca, a svako posuđivanje zajam.

Nakon što je ovo rečeno, što dobrog mogu učiniti kreditne institucije? One mogu omogućiti zajmoprimcima i zajmodavcima da se međusobno lociraju i sklope sporazum. No, ono što ne mogu učiniti jest trenutačno povećati količinu proizvoda koji su na raspolaganju.

To je ono što bi, međutim, bilo potrebno da se postignu ciljevi reformatora, budući da oni teže ništa manje od stavljanja plugova, kuća, alata, namirnica i sirovina u ruke svih onih koji to žele. I što sanjaju, kako bi to učinili? Predlažu davanje državnog jamstva za kredite.

Uđimo dublje u pitanje jer u njemu postoji nešto što se vidi i nešto što se ne vidi. Potrudimo se vidjeti oboje. Radi jednostavnosti argumentacije, pretpostavimo da na svijetu postoji samo jedan plug i da bi ga željela imati dva orača.

Pierre posjeduje jedini plug dostupan u Francuskoj. Jean i Jacques ga žele posuditi jer im treba. Jean svojim poštenjem, imovinom i dobrim glasom za to jamči. Njemu se vjeruje. Jacques ne ulijeva povjerenje ili ulijeva manje povjerenja. Naravno, Pierre će Jeanu posuditi svoj plug.

Ali sada, pod socijalističkim nadahnućem, država intervenira i kaže Pierreu: "Posudi svoj plug Jacquesu i ja ću jamčiti da će ga vratiti; ovo jamstvo vrijedi više od Jeanovog jer on ima samo sebe da govori u svoje ime dok ja, ja nemam ništa, to je istina, ali ja kontroliram bogatstvo svih poreznih obveznika i njihovim ću ti novcem platiti glavnicu i kamate ako treba."

Stoga Pierre posuđuje svoj plug Jacquesu: to je ono što se vidi.

A socijalisti trljaju ruke govoreći: "Vidite kako nam je plan uspio? Intervencijom države, jadni Jacques ima plug. Neće više biti prisiljen kopati zemlju; sada je na putu prema bogatstvu. To je prednost za njega i korist za naciju u cjelini."

Ne, gospodo! Nije to korist za naciju jer postoji i ono što se ne vidi.

Ono što se ne vidi je to da je plug dodijeljen Jacquesu samo zato što nije dodijeljen Jeanu. Ono što se ne vidi je da, ako Jacques ore umjesto da kopa, Jean će biti sveden na kopanje umjesto oranja. Kao rezultat toga, ono što se željelo postići kao povećanje kreditiranja ispalo je samo premještanje kreditiranja.

Štoviše, ono što se ne vidi jest da ovo premještanje implicira dva duboka oblika nepravde: nepravdu prema Jeanu koji, nakon što je stekao zasluge svojom aktivnošću i poštenjem, vidi sebe lišenog posjeda; i nepravdu prema poreznim obveznicima koji riskiraju plaćanje duga koji ih se ne tiče.

Može li se reći da vlada nudi Jeanu iste pogodnosti kao Jacquesu? Budući da je na raspolaganju samo jedan plug, dva se ne mogu posuditi. Argument se uvijek vraća na zaključak da će se, zahvaljujući intervenciji države, više zadužiti nego što će biti raspoloživih zajmova, jer plug ovdje predstavlja masu raspoloživog kapitala.

Istina je da sam operaciju sveo na najjednostavniju razinu, ali upotrijebite isti probni model za testiranje najkompliciranije državne kreditne institucije i uvjerit ćete se da je to jedini rezultat koji one mogu proizvesti: zamijeniti kredit, a ne povećati ga. U određenoj zemlji i vremenu postoji samo određena suma kapitala na raspolaganju, a sav je uložen. Jamčeći za one koji su nesolventni, država može povećati broj zajmoprimaca, povećavajući tako kamatnu stopu (uvijek na štetu poreznih obveznika), ali ono što ne može učiniti jest povećati broj zajmodavaca i ukupni iznos za pozajmljivanje.

Neka mi nitko ipak ne pripiše zaključak od kojeg me Bog sačuvao. Kažem da Zakon ne bi trebao umjetno pogodovati zaduživanju, ali ne kažem da bi ih trebao umjetno kočiti. Ako, u našem hipotekarnom sustavu ili drugdje, postoje zapreke za širenje i primjenu kredita, neka se one uklone; ništa ne bi bilo bolje ni pravednije. Ali to je sve, uz slobodu, što bi reformatori dostojni toga imena trebali zahtijevati od Zakona.

* Februarska revolucija - pod tim imenom se danas smatra početak socijalističke revolucije u Rusiji, ali tada, u 19. stoljeću, tako se nazivala Francuska revolucija 1848. jer je započela u veljači. Kao rezultat revolucije, kralj Louis Philippe bio je primoran odstupiti, proglašena je Druga Republika, svi muškarci su dobili pravo glasa, a da bi se riješio problem nezaposlenosti osnovane su nacionalne radionice. Te su radionice ukinute nakon četiri mjeseca jer se pokazalo da proizvode još veći broj nezaposlenih nego prije.

...

Ako ste propustili prethodne lekcije iz Bastiatove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o poticanju gospodarstva porezom
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?
5 - Mogu li javni radovi biti mjera za zapošljavanje?
6 - Koja je uloga posrednika
7 - Tko ima korist od ograničenja prekogranične trgovine?
8 - Prokleti strojevi