U prvoj polovini 19. stoljeća Velika Britanija je nametnula carine na uvoz žitarica tvrdeći da su one nužne kako bi zaštitile poljoprivrednike i zemljoposjednike. Umjesto zaštite, ti su zakoni nanosili štetu Britancima i cijelom europskom gospodarstvu kroz visoke cijene hrane, usporili rast radničke plaće i obogatili elitu.

Međutim, mala skupina klasičnih liberala se organizirala kako bi srušila nepravedni zakon. Ovo je povijesna priča o tome kako je Liga protiv kukuruznog zakona pobijedila carine, objavila je međunarodna nevladina organizacija Students for Liberty na X-u.

Godine 1815. Napoleon je bio poražen i mnogi su očekivali da će regulacije i kontrola trgovine oslabjeti, no dogodilo se suprotno. Britanska aristokracija se bojala da će, sada u miru, kontinenentalna Europa "preplaviti" Britaniju jeftinom hranom. Smatrali su da se nešto po tom pitanju mora učiniti.

Uveli su ono što je nazvano "Kukuruzni zakon" s ciljem prevencije uvoza jeftinih žitarica na britansko tržište. Zakon je funkcionirao na jednostavan način: što je niža cijena žitarice u Vel. Britaniji, viša carina.

Carine su brzo počele davati svoje rezultate, ali ne onakve kakve su zakonodavci priželjkivali. Osnovne namirnice, poput žitarica i kruha, poskupjele su višestruko, uzrokujući siromaštvo i socijalne nemire diljem zemlje. Među najpoznatijima bili su Ely ili Littleport nemiri 1816. godine, samo godinu dana nakon uvođenja carina.

Ali ni širenje socijalnih nemira nije potaknulo vladu da razmisli o ukidanju carina. U to vrijeme, vlasnici zemlje su bili aristokracija i imali su osobito velik utjecaj na britansku politiku za razliku od ostatka stanovništva, a socijalni nemiri se lako suzbiju kada vlada nema ograničenja u upotrebi sile.

Znajući da nemaju šanse u političkoj areni, malena skupina ljudi u Manchesteru, prvom industrijskom gradu u svijetu, odlučila je poduzeti drukčiji pristup. Godine 1838. osnovana je Liga protiv kukuruznog zakona. Među njenim osnivačima istaknuli su se Richard Cobden i John Bright.

Richard Cobden je odrastao na seoskoj farmi u Sussexu, u velikoj obitelji kakve tada na britanskom selu nisu bile neuobičajene (12-ero djece). Nakon očeve smrti imanje je propalo pa se obitelj selila i radila poslove na tuđim farmama u više različitih mjesta. S 15 godina zaposlio se u skladištu kod strica. S 24 godine postaje poduzetnik, a s 27 seli u Manchester i osniva tiskaru. Osim poduzetništvom, bavio se i pisanjem, a omiljene teme su mu bile ekonomija i ekonomska politika. Na Cobdena je najveći utjecaj imao Adam Smith, autor "Bogatstva naroda". Manchester Times je često objavljivao njegove komentare.

Ovako je opisao svoje razloge za pobunu protiv carina u četiri točke:

"Prvo, ukidanje zakona jamčilo bi prosperitet proizvođača tako što bi mu omogućio prodaju njegovih proizvoda. Drugo, to bi ublažilo 'pitanje Engleske' snižavanjem cijena hrane i osiguravanjem regularnijeg zaposlenja. Treće, to bi englesku poljoprivredu učinilo efikasnijom stimulirajući potražnju za njezinim proizvodima u urbanim i industrijskim područjima. Četvrto, uvelo bi novu eru međunarodnog zajedništva i mira kroz uzajamno korisnu međunarodnu trgovinu. Jedina prepreka ova četiri dobrotvorna rješenja je neupućeni osobni interes zemljoposjednika, oligarhije koja oporezuje kruh, neprincipijelne, bezosjećajne, grabežljive i pljačkaške."

John Bright dolazi iz Lancashira, jednog od središta rane industrijske revolucije. Njegov je otac bio poduzetnik, proizvođač odjeće od pamuka, a majka školovana ljubiteljica engleske književnosti. Iako je bio "problematično dijete", uspio je završiti školovanje. Sa 16 godina postao je poduzetnik kao partner svome ocu.

Brzo se zainteresirao za govorništvo i politiku. Kad je upoznao Cobdena, složili su se oko stavova po pitanju kukuruznog zakona te ga je Cobden zamolio da mu se pridruži u organizaciji Lige protiv kukuruznog zakona, na što je Bright pristao. Bright je bio jedan od najčešćih govornika na popularnim mitinzima koje će Liga kasnije organizirati po cijeloj zemlji.

Godine 1841. Bright, kao kandidat platforme "Slobodna trgovina", na izborima ulazi u parlament gdje se strastveno borio za ukidanje carina.

Cobden i Bright su znali da je politička arena u šakama aristokracije koja je imala interes u zadržavanju carina. Zato su, uz političku borbu, pokrenuli i vrlo radikalnu kampanju s ciljem uvjeravanja opće javnosti u nemoralnost carina. Organizirali su javne mitinge u pubovima diljem Engleske i Škotske, tako su širili riječ o vrlinama slobodne trgovine koja bi smanjila nezaposlenost i siromaštvo. Svakim novim mitingom njihova je kampanja bila sve popularnija uz veliki odaziv radnika.

Liga protiv kukuruznog zakona nije samo tražila ukidanje carina; pretvorili su slobodnu trgovinu u moralni cilj. Nisu htjeli samo lobirati među političarima, već su ciljali na pritisak "od dna prema vrhu", usmjeravajući radnike na dnu protiv zemljoposjedničkih elita koje su profitirale od nepravednog zakona na račun siromašnih.

Njihova osnovna poruka je bila: protekcionizam nije samo loša politika, on je sustav legalizirane pljačke.

Kampanja je potaknula slične inicijative i u drugim dijelovima Europe. Upravo je Liga protiv kukuruznog zakona u Vel. Britaniji bila jedna od glavnih inspiracija Francuzu Fredericu Bastiatu koji je, po uzoru na njih, osnovao vlastito udruženje u Parizu i pokrenuo novine s ciljem promidžbe slobodne trgovine u Francuskoj. Otprilike u isto vrijeme u Češkoj, tamošnji osnivač novina i autor Karel Havliček Borovsky također sve više piše protiv protekcionizma i za slobodnu trgovinu. Cobden i Bright pokrenuli su međunarodni pokret čija će djela ostati za buduće generacije kao upozorenje zašto je štetno i opasno ograničavati međunarodnu trgovinu.

Ali britanska Liga bila je jedna od najambicioznijih političkih kampanja u svjetskoj povijesti: tisuće javnih skupova, milijuni distribuiranih letaka i pamfleta, stotine tisuća funti prikupljenih dobrovoljnih donacija. Uspjeli su mobilizirati vrlo široku javnost. Jedan pamflet protiv carina 1844. godine bio je toliko popularan da su ga morali tiskati u 12 izdanja.

Već početkom 1840-ih klima se mijenja u njihovu korist. Premijer Robert Peel, koji je ranije podržavao kukuruzni zakon, počinje smanjivati neke carine na robu iz industrijske proizvodnje. Ali i dalje nije imao hrabrosti dirnuti carine na poljoprivredne proizvode. A onda su došle prirodne katastrofe.

Godine 1845. kiša i poplave uništili su usjeve u Britaniji i Irskoj. To je dovelo do masovne gladi. Slobodna trgovina više nije bila samo pitanje debate o ekonomskoj politici, već pitanje života i smrti. Godine 1846. britanski parlament ukida kukuruzni zakon i otvara Veliku Britaniju neograničenom uvozu žitarica.

Što se nakon toga dogodilo? Očekivano - cijene hrane su drastično pale zbog veće konkurencije, radničke plaće su rasle i industrijska proizvodnja se povećala. Pokazalo se da dostupnost osnovnih namirnica, poglavito hrane, ima pozitivan utjecaj na kompletno gospodarstvo.

Međutim, mnogi su zemljoposjednici bili bijesni. Robert Peel je pod pritiskom vlastite stranke bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto premijera.

Pobjeda Lige protiv kukuruznog zakona trajno je promijenila Veliku Britaniju. Sljedećih 70 godina Britanija je imala najslobodniju ekonomsku politiku u svijetu, a prosperitet je rastao enormno. Od 1846. do početka Prvog svjetskog rata:
- uvoz je porastao 700%
- izvoz porastao 673%
- radničke plaće su konstantno rasle.

Pokazalo se da slobodna trgovina nije samo odlična u teoriji, ona zaista funkcionira i u praksi.

Nakon pobjede u svojoj zemlji, Cobden je nastavio borbu za slobodnu trgovinu u ostatku svijeta. Putovao je po Europi, nagovarajući lidere zemalja i političare da prate primjer Velike Britanije. Jedan od njegovih kasnijih diplomatskih uspjeha bio je i pregovaranje Anglo-francuskog trgovinskog sporazuma s Napoleonom III. 1860. godine.

To je pokrenulo lančanu reakciju. Tijekom sljedećih šest godina, Francuska, Italija, Njemačka, Belgija, Švicarska, Španjolska, Portugal i Švedska potpisale su ugovore o liberalizaciji trgovine, dramatično snizivši carine diljem kontinenta.

Po prvi put, Europa je vidjela eru slobodne trgovine bez presedana - što dokazuje da smanjenje carina ne uništava gospodarstva - već ih gradi.