Vrijednost je subjektivna - što to znači? Ukratko, to znači da proizvodi i usluge na slobodnom tržištu ne vrijede onoliko koliko je proizvođača koštalo vremena, truda i financijskog ulaganja da ih proizvede i ponudi, nego onoliko koliko one vrijede potrošaču.

Ako, na primjer, ja nisam ljubitelj Thompsonove glazbe i nemam motiva da idem na njegov koncert, meni osobno ulaznica za Thompsonov koncert ne vrijedi ništa. I da je besplatna, ne bih išao. Ali znam mnogo ljudi koji bi sada, kad se do nje može jako teško doći, platili i nekoliko stotina eura za nju. Netko bi dao možda i tisuću ili više. Jesam li u pravu ja ili ti drugi ljudi? Nitko od nas nije u pravu ni u krivu, to je samo dokaz da je vrijednost subjektivna i ovisi o svakom pojedinom potrošaču.

Ova teza o subjektivnoj vrijednosti, koja je znanstveno dokazana i potvrđivana svakodnevno u našim životima, zapravo nije uvijek bila poznata u svijetu ekonomije. Klasični ekonomisti iz 18. i prve polovine 19. stoljeća, koji su otkrili mnogo vrijednih istina koje i danas jednako vrijede u modernoj ekonomskoj znanosti, nisu bili svjesni subjektivne vrijednosti. Engleski liberalni teoretičar i ekonomist John Stuart Mill je 1848. u knjizi "Principi političke ekonomije" spominjao "vrijednost koja se koristi", što je nešto najbliže otkriću subjektivne vrijednosti dotad.

Kad su na scenu stupili Marx i Engels, oni su predstavili svoju teoriju vrijednosti rada - po kojoj rad vrijedi onoliko koliko je truda u njega uloženo. Ni oni nisu bili svjesni subjektivne vrijednosti i čak su tvrdili potpuno suprotno. To je jedan od razloga zašto marksizam u praksi ne može stvoriti prosperitet - jer cijenu rada pokušava odrediti umjetno ignorirajući činjenicu da krajnji potrošač možda taj rad neće toliko cijeniti.

Do otkrića subjektivne vrijednosti došlo je tek u drugoj polovini 19. stoljeća kad ju je austrijski ekonomist Carl Menger opisao u svojoj knjizi "Načela ekonomije" 1871. godine. Menger je prije tog rada duboko proučavao filozofiju i klasičnu školu ekonomije. Napisao je da su najveći utjecaj na njega imali stari grčki filozof Aristotel, njemački filozof Immanuel Kant i legendarni škotski ekonomist Adam Smith.

Nešto što danas smatramo tako očitim, tek tada je netko prvi put opisao u ozbiljnom radu. Mengerova teza je vrlo jednostavna: ono što je jednom čovjeku smeće, nekome drugome vrijedi jako puno. Zato dolazi do razmjene, odnosno prodaje i kupovine. Kad onaj tko prodaje neku stvar vrednuje iznos novca koji mu kupac za nju ponudi više nego tu stvar, a kupcu iznos novca koji daje vrijedi manje od te stvari, onda dolazi do transakcije. Zbog različite subjektivne vrijednosti koju toj stvari dodjeljuju kupac i prodavač.

Menger je, osim teorije subjektivne vrijednosti, donio još neke bitne novosti u ekonomsku znanost poput teorije o nastanku i vrijednosti novca (tvrdio je da novac nastaje spontano i neovisno o državi) te je ozbiljno izazvao mnoge dotad ortodoksne "istine" klasične škole ekonomije. Napisao je čitav rad posvećen pobijanju starih ekonomskih mitova.



Njegov bunt protiv ekonomskih predrasuda toga doba i želja za promjenama u znanosti privukli su brojne pristaše, osobito među profesorima i studentima na bečkom sveučilištu. Tako je nastala nova škola - na početku su se nazivali "psihološka škola" zbog teorije o subjektivnoj vrijednosti koja kaže da vrijednost nije u proizvodu nego u ljudskom umu, ali kasnije je postala svjetski poznata kao austrijska škola ekonomske misli. Ona se temelji na Mengerovim "Načelima". To su, mogli bismo reći ukratko, subjektivna vrijednost i spontani razvoj. U središtu austrijske škole je pojedinac, kupac, čijim se željama svi ostali dionici na tržištu prilagođavaju.

Suprotno marksizmu, koji tvrdi da u tržišnoj ekonomiji (ili kapitalizmu) glavnu riječ ima onaj kapitalist na vrhu i da se svi ostali prilagođavaju njemu, austrijska škola kaže da kupac odlučuje o tome koji će kapitalist uspjeti, a koji će propasti. Kapitalist je sluga jer se konstantno mora dodvoravati željama kupaca, a one se mijenjaju iz dana u dan. Kad kapitalist više ne bude u stanju adekvatno zadovoljiti najnovije želje kupaca, njegov biznis propada i njegovo mjesto preuzima novi, koji će to raditi bolje. Za austrijske ekonomiste u tome nema ništa loše.

Zato je austrijska škola u svojoj srži klasičnoliberalna - jer u središtu ima pojedinca, čovjeka. Premda, treba reći da su mnogi noviji predstavnici austrijske škole u ovom, 21. stoljeću dobrano zaglibili u anarhokapitalizam. Neki kažu da je to logični rezultat razvoja jedne misli, ali ja se s time ne bih složio. Želim se zadržati na onome što je napravljeno tijekom prvih 100 godina dok je austrijska škola bila striktno liberalna jer se u to vrijeme držala realnih teorija i stajala čvrsto na zemlji.

Cilj je gospodarstva, po starim Austrijancima, da potrošači (a to su svi članovi društva) imaju dostupan što veći izbor robe i usluga i da si to što lakše mogu priuštiti. Drugim riječima, to se zove obilje. To obilje se nažalost ne može stvoriti odjednom niti je njegovo stvaranje lako. Za to su potrebna konstantna ulaganja, poduzetništvo i rad u okruženju koje potiče (odnosno ne koči) sve navedene aktivnosti. To je ekonomski rast. On je, po austrijskoj školi, moguć samo u miru i u državi koja se ne upliće u gospodarske tokove i živote građana ništa više od onoga koliko je to nužno za zaštitu života, slobode i imovine.

Najproduktivniji i intelektualno najbogatiji predstavnik austrijske škole bio je Ludwig von Mises koji je doradio načela koja su postavili njegovi istaknuti prethodnici (Menger, Boehm-Bawerk i Wiesel), proširio ih i donio hrpu novih znanstvenih teza i otkrića. Mises je predstavio austrijski poslovni ciklus (izmjene ekonomskog rasta i recesije), austrijsku monetarnu teoriju te se bacio u ozbiljan obračun sa socijalizmom i intervencionizmom koji su u prvoj polovini 20. stoljeća sve više dobivali na popularnosti. Na kraju se potvrdio kao najdosljedniji i najargumentiraniji branitelj ekonomije slobodnog tržišta u povijesti.

Nakon Misesa, ako mene pitate, došli su neki ljudi koji su austrijsku ekonomsku misao odveli u krivom smjeru. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom i to je OK jer, kao što smo već utvrdili - vrijednost je subjektivna. Misesov učenik Murray Rothbard je u svojim kasnijim godinama (posebno 1990-ih) "zabrijao" u područja koja prelaze granice liberalizma, ali i realnog društvenog sustava, pa i mogućnosti. Počeo je zagovarati ukidanje države ili barem njenih vitalnih funkcija i institucija, što je u suprotnosti s onim što je Mises pisao (da je država "najbitniji izum čovječanstva" i da je ona "nužna"). Osim toga, imao je još nekih ekstremnih i dosta nerealnih pogleda i prijedloga. Ali Rothbard je u isto vrijeme bio pametan čovjek, napisao je i jako dobre stvari te stekao puno sljedbenika. Njegova ostavština je očita i kod nekih današnjih predstavnika austrijske škole.

U svakom slučaju, austrijska škola je tijekom svojih prvih 100 godina dala neizreciv doprinos razvoju ekonomske znanosti, razumijevanju ekonomije i društvene suradnje općenito. Subjektivna vrijednost je temelj i početak - nešto što je i laiku, vjerujem, prilično lako shvatiti. Sad znate što znači kad se priča o ekonomiji i onda netko kaže da je Austrijanac. Danas to više nema nikakve veze s austrijskom državom, svi tadašnji austrijski ekonomisti napustili su svoju domovinu pred Drugi svjetski rat, ali austrijska škola živi i dalje - po cijelom svijetu.