Zašto se za današnje razvijene zemlje Europe, Sj. Amerike i Australije kaže da su liberalne demokracije iako liberali nisu jedina politička snaga u tim zemljama, a konzervativci i socijalisti su često i veći? Zašto „desnica“, bar u razvijenim demokracijama, tvrdi da zagovara liberalne ekonomske politike dok „ljevica“ tvrdi da zagovara liberalne društvene politike? Zašto je liberalizam toliko razvodnjen da je razlika između socijal-liberala i klasičnih liberala ponekad jako velika? Zašto neki mediji tvrde da su lijeve opcije liberalne, a odnedavno se liberale po medijima povezuje s desnim političkim opcijama, pa je tako u jednom domaćem mediju nastala novotvorenica o „liberalnoj i populističkoj desnici“? Ta pitanja zbunjuju i mnoge politologe pa kako ne bi i prosječnog glasača, stoga je bitno pokušati odgovoriti na njih.



Temeljni razlog zbog kojeg se države Zapada smatraju liberalnim demokracijama iako liberali u njima nisu jedine političke opcije, a često ni najjače, je u tome što je liberalna ideja bila idejni inicijator skoro svih politika koje danas smatramo „zapadne“, u što spada sloboda pojedinaca, sudska jednakost, tržišna ekonomija, zaštita manjina, sekularizam, nacionalne države itd. Naravno da svaka od tih karakteristika nije nastala isključivo na Zapadu, niti je isključivo obilježje intelektualnog nasljeđa Zapada, ali je na Zapadu prvi put u povijesti nastao održiv i sveobuhvatan sustav baziran na ukupnosti svih tih ideja.

Liberalizam je zaslužio čast da ideološki predstavlja zapadnu civilizaciju zbog toga što su liberalni mislioci obuhvaćajući najbolje filozofske, teološke, pravne i ekonomske prakse stvorili ono što danas nazivamo liberalnom demokracijom. Tradicionalni predstavnici „desnice“ i „ljevice“ nikada samostalno nisu uspijevali pronaći socio-ekonomski sveobuhvatan okvir koji bi činio ukupnost ideja svojevrsnih za te ideologije, i u tom nastojanju da popune vlastite idejne praznine su postupno inkorporirali liberalne ideje u vlastite ideološke matrice, ovisno o tome što im je nedostajalo.

Problem s konzervatizmom kao načinom političkog razmišljanja je taj što je inherentno reakcionaran. A konzervatizam je misaoni korijen onoga što bi mogli nazvati desnim političkim opcijama. Kao svjetonazor konzervatizam nema stabilan idejni temelj, osim načelnog odbijanja ili zahtjevima za usporavanjem određenih društvenih procesa. Zbog toga se teme, zahtjevi i aspiracije konzervativaca mijenjaju u skladu s vremenom u kojem djeluju i širim društvenim procesima. Stoga on ne može biti pokretački povijesni faktor u smislu da sam zagovara određene promjene, nego gotovo isključivo reagira na već započete socio-ekonomske procese. To je očito ako pogledamo povijest konzervativizma, koji se mijenjao od obrane europskih carstava od nacionalnih pokreta čiji su predvodnici bili mahom liberali, obrane monarhizma (npr. Francuska revolucija), feudalizma i kolonijalizma, sve do današnjih konzervativaca koji su suverenisti, antiglobalisti, parlamentaristi (bar u razvijenim demokracijama SAD i V.B.) te rezervirani prema utjecaju vjerskih institucija na državu.

Iako se sve ideologije mijenjaju kroz vrijeme, ipak im idejni temelji ostaju čvrsti, i više se radi o nadogradnji ili usklađivanju temeljnih načela. Jedino načelo koje prožima konzervatizam kroz povijest je skepsa prema promjenama i zahtjevi da odbacivanjem ili usporavanjem već započetih društvenih procesa. Zbog toga konzervativci često djeluju kao primitivni, zaostali i arhaični, jer nužno kasne u reagiranju na već započete promjene. Naravno, sasvim je pogrešno gledati na konzervativne intelektualce kao na zastarjele relikte prošlih vremena jer njihova šira društvena te intelektualna uloga i je da upozoravaju na opasnosti koje proizlaze iz nepoznatoga. Društvo bez konzervativaca bi bilo kao impulzivan čovjek bez straha, poštovanja i odgovornosti, te bi u stalnom izlaganju novim događajima koja uvijek nose nepoznati rizik, u slijepom naganjanju novih obzora i iskustava, u nemogućnosti da uspori i razmisli o sljedećoj prepreci, uvijek nailazilo na prevelike rizike za koje nije spremno dati odgovor i reagirati da bi izbjeglo moguću štetu.

Problem s kojim su se konzervativci susreli je taj što takav način rezoniranja može biti adekvatan odgovor na društvene promjene i predstavljati grubi idejni okvir unutar kojeg će konzervativci reagirati na nove društvene trendove, ali ne može biti ni izbliza dovoljan okvir za razmatranje pitanja ekonomske prirode. Iako zbog povezanosti društvenog i ekonomskog može postojati konzervativna reakcija na ekonomska pitanja, ta reakcija nije ni izbliza dovoljna da bi ponudila strukturiran, logičan i prepoznatljiv ekonomski idejni sklop. Npr. konzervativni odgovor na pitanje seksualnih sloboda i abortusa se može uspostaviti u njihovoj idejnoj matrici, pozivajući se da tradiciju, kršćanstvo, obitelj i moral, ali što bi bilo konzervativni odgovor na pitanje produktivnosti, teorije vrijednosti, fiskalne, monetarne i socijalne politike i slično?

Konzervativci (desnica) su taj nedostatak u pogledu prepoznatljivog ekonomskog idejnog okvira nadoknadili inkorporacijom škola liberalne ekonomske misli u svoju ideološku matricu. Tako su najveći politički zagovornici ekonomskog liberalizma 20. stoljeća, kao Ronald Reagan i Margaret Thatcher, bili politički konzervativci. Izuzmemo li mlade demokracije istočne Europe, političke stjegonoše ekonomski liberalnih ideja su mahom „desne“ stranke, kao Republikanska u SAD-u i Francuskoj, CDU u Njemačkoj, Konzervativna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Narodna stranka u Španjolskoj itd. Te stranke su time što su zagovornici ekonomski liberalnih politika (bar u odnosu na konkurenciju) privukle i liberalne glasače koji veći naglasak stavljaju na ekonomska, a ne društvena pitanja, a ne samo svoje tradicionalno biračko tijelo. To političko „savezništvo“ nije tu oduvijek te su liberali često kroz povijest bili glavni protivnici konzervativaca.

Ali, možemo reći da su konzervativne političke opcije inherentno društveno reakcionarske, a s vremenom su postale ekonomski progresivne, u smislu da su tijekom vremena prihvatile i internalizirale slobodnotržišne principe (bar u odnosu na ljevicu). Razlog tome je što konzervativci porazom feudalizma, koji je bio ne samo društveni model funkcioniranja društva već i gospodarski, ne uspijevaju posložiti prepoznatljiv idejni temelj za svoje ekonomske stavove.

S druge strane socijalizam je nastao na temeljima primarno ekonomske paradigme i reakcionarnog odgovora na ekonomski poredak koji je srušio feudalizam, a to je kapitalizam. Daleko od toga da u sukobu između aristokratskog feudalnog poretka i novog građanskog kapitalizma nisu preferirali ovaj drugi, jer je i sam Marx naglašavao važnost „trgovačke buržoazije“ u rušenju feudalizma, pa je kapitalizmu čak i zahvaljivao na tome, ali socijalisti su vrlo brzo osudili „novi poredak“ kao tek neznatno bolji od feudalizma.

Marx i Engels nisu bili prvi socijalisti, ali su prvi uspostavili cjelovitu kritiku novog socio-ekonomskog sustava. Prvi socijalisti se pojavljuju u najranijim fazama razvoja kapitalizma kao reakcija na raspad starih hijerarhijskih struktura moći i stvaranja novih, u kojem procesu nisu svi podjednako profitirali. Upravo činjenica da kapitalizam nije ukinuo hijerarhiju moći, već je jednu zamijenio drugom, bila je socijalistima glavni temelj kritike. Ekonomska kritika je u najranijim fazama bila dosta jaka te je poslužila kao temelj ideološke matrice koju danas svrstavamo pod zajednički pojam „ljevice“.

Iako je ekonomski ljevica uspostavljena dosta rano u svom nastanku, društveni dio ideološke matrice nije autohtono socijalistički nego ga preuzimaju od liberalnih mislilaca. S tim ljevica dobiva sveobuhvatnu socio-ekonomsku kritiku kapitalizma, jer je u ekonomskoj kritici već uspostavila paradigmu da je novi kapitalistički poredak istovjetan starom feudalnom zbog toga što je priroda strukture moći ostala ista, a samo su se „moćnici“ promijenili iz aristokracije u novu kapitalističku elitu. Sociološki ljevica preuzima liberalni diskurs koji kritizira stare društvene institucije poput crkve, tribalizma, konformizma i sl.

Prava žena, individualizam, manjinska prava, seksualne slobode i ostale društveno liberalne teme su dobrim dijelom zasluga političke ljevice, i to ne treba zanemariti i na tom povijesnom savezništvu oko društvenih tema liberali duguju zahvalu ljevici kao što duguju desnici zahvalu za ekonomski liberalne teme.

To nikako nije bio pravocrtan razvoj događaja i postoje mnoge iznimke, ali se može uzeti kao povijesno pravilo. Liberali koji veći naglasak stavljaju na ekonomske slobode se grupiraju u desni tabor, a liberali koji veći naglasak stavljaju na društvene teme se grupiraju u lijevi tabor. Tako liberalizam povijesno djeluje kao korektivni faktor koji sprječava desnicu da postane previše društveno radikalna i konzervativna, a ljevicu da postane previše ekonomski radikalna i proto-komunistička. Politički centar je prirodno stanište liberalnih glasača te oni postaju svojevrsni medijatori koji, kada jedna strana ostvari prevlast te se radikalizira, počinju podržavati drugi dio političkog spektra. Medijalni glasači, primarno liberalnog svjetonazora, tako postaju politički balast koji uravnotežuje demokratski proces i uopće omogućuje efikasno funkcioniranje razvijenih demokracija.

Izgleda da smo danas svjedoci svojevrsnog povijesnog noviteta u kojem ljevica ne postaje toliko ekonomski radikalna (iako postoje i takvi primjeri), već odlazi u ekstrem po društvenim pitanjima i tako ozbiljno prijeti da napravi svojevrsni salto mortale u kojem počinje zagovarati društveno opasne ideje, koje u svojoj prirodi ne odudaraju puno od rasističkih, protuznanstvenih, protofašističkih itd. Negiranje znanosti, zahtjevi za „pozitivnom segregacijom“ i „pozitivnom diskriminacijom“, povijesni revizionizam, negiranje tradicije i ograničavanje slobode govora su postali glavni društveno-politički zahtjevi današnje ljevice koji nemaju veze s liberalnim idejama i predstavljaju degeneraciju društvene liberalne misli.

Objašnjenje tog fenomena možda leži u tome što tradicionalna socijalistička ekonomska paradigma nudi sve manje i manje odgovora za ljude 21. stoljeća pa ljevica jedini način za zadržavanje političke moći vidi u intenziviranju društvenih tema te stvaranju umjetnih društvenih razdora. Jednostavno joj je kritika postala samoj sebi svrha, a argumentacija, logika i istina iza te kritike nije važna.

Što god bio razlog, ljevica je zadnjih desetljeća izgubila onaj društveno liberalni element i zamijenila ga za psihotične ideje koje nemaju veze ni s liberalizmom ni s povijesnim idejno-filozofskim nasljeđem Zapada. Ljevičari to otvoreno i priznaju u sve češćim zahtjevima za rušenjem zapadne civilizacije i liberalnog poretka.

Došlo je vrijeme da liberali još jednom postanu korektivni politički element i očuvaju temelje zapadne liberalne civilizacije, od koje su nastali, koju su razvijali i čiji su zaštitnici.