Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar u prvoj polovini 19. stoljeća, član Narodne skupštine i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850) donosimo petu lekciju - na temu javnih radova.

...

Savršeno je normalno da nacija, nakon što se uvjerila da će veliki pothvat biti od koristi zajednici, izvrši javne radove korištenjem sredstava prikupljenih oporezivanjem. Ali moram priznati da gubim strpljenje kada čujem sljedeću očiglednu ekonomsku pogrešku: "Što više javnih radova, to će više biti novih radnih mjesta za radnike."

Država otvara cestu, gradi palaču, popravlja ulicu ili kopa kanal; čineći to, osigurava posao određenim radnicima, to je ono što se vidi, ali u isto vrijeme uskraćuje zaposlenje nekim drugim radnicima, a to je ono što se ne vidi.

Ovdje je cesta u izgradnji. Tisuću radnika dolazi svako jutro i odlazi kući svake večeri, uzimajući svoju plaću; to je sigurno. Da se nije odlučivalo o cesti, da nisu izglasana sredstva, ovi dobri ljudi ne bi na ovom mjestu našli ni posao ni plaću; to je također sigurno.

Ali je li to sve? Ne uključuje li cjelokupna operacija nešto drugo? U vrijeme kada g. Dupin* izgovara sakramentalne riječi: "Skupština je izglasala", klize li milijuni čudesno niz mjesečev snop u državnu blagajnu? Da bi promjena bila potpuna, kako kažu, ne treba li država organizirati naplatu poreza kao i njihov trošak? Ne treba li poslati svoje poreznike na teren i natjerati porezne obveznike da plate porez?

Ispitajmo onda obje strane pitanja. Dok bilježimo svrhu koju je država namijenila za izglasane milijune, nemojmo propustiti primijetiti i svrhe u koje bi porezni obveznici upotrijebili, a više ne mogu upotrijebiti te iste milijune. Tada ćete shvatiti da su javni radovi novčić s dvije strane. S jedne strane je zaposleni radnik s motom "Ovo se vidi"; s druge, radnik bez posla s motom "Ono što se ne vidi".

Sofizam protiv kojeg se borim u ovom članku utoliko je opasniji kada se primijeni na javne radove koji služe za opravdavanje najluđih pothvata ili ekscesa. Kada su željeznica ili most istinski korisni, dovoljno je pozvati se na argument korisnosti. Ali ako to ne možete, što ćete učiniti? Pribjegavate sljedećoj krajnje pogrešnoj izjavi: "Za radnike se mora pronaći posao".

Kad se to već kaže, zašto ne izgraditi pa srušiti terase na Champ de Mars**? Kao što znamo, veliki Napoleon smatrao je da kopanjem i zatrpavanjem jaraka čini dobročinstvo. Rekao je i ovo: "Kakve veze ima rezultat? Sve što morate vidjeti je bogatstvo rašireno oko radničke klase".

Uđimo u srž problema. Novac nas zavarava. Traženje novčanog doprinosa od svih građana za djelo od općeg interesa zapravo je traženje doprinosa u naturi, jer svatko od njih radom pribavlja za sebe svotu koja se potom oporezuje. Sada, kad bi se svi građani okupili kako bi obavili neki posao koristan za sve, kao dio svoje društvene obveze, to bi bilo razumljivo; njihova bi naknada bili rezultati samog rada. Ali ako ih se, nakon što su okupljeni, pod izlikom da im se daje posao, podvrgne graditi ceste kojima nitko neće ići i palače u kojima nitko neće živjeti, to bi bilo apsurdno i sigurno bi imali razlog prigovoriti: "Nemamo potrebe za ovakvim radom; radije bismo radili nešto za sebe".

Procedura koja se sastoji u tome da se građani tjeraju dati novac, a ne raditi, ni za mrvicu ne mijenja ove opće rezultate. Jedino što drugim postupkom gubitak dijele svi, dok prvim državni zaposlenici izbjegavaju svoj dio gubitka, dodajući ga gubitku koji su već morali snositi njihovi sugrađani.

Postoji članak Ustava koji kaže:

"Društvo daje prednost i potiče razvoj... kroz uspostavljanje javnih radova od strane države, odjela i komuna, prikladnih za zapošljavanje nezaposlenih."

Kao privremena mjera u vrijeme krize ili jake zime, ovakva intervencija poreznih obveznika mogla bi dati dobre rezultate. Djeluje na isti način kao osiguranje. Ne dodaje ništa ni radu ni plaćama, ali uzima rad i plaće zarađene u dobrim vremenima i isplaćuje ih u teškim vremenima, doduše uz određeni gubitak.

Kao stalna, opća i sustavna mjera, to je ništa manje nego pogubna obmana, nemogućnost, proturječnost koja daje privid malog rada koji je potaknut, koji se vidi, a skriva veliki trud koji je spriječila, koji se ne vidi.

* Charles Dupin (1784-1873) bio je pionir matematičke ekonomije i radio je za statistički ured Francuske. Godine 1828. izabran je za zastupnika u Tarnu. Od 1830. služio je u Ustavotvornoj, a potom i u Narodnoj skupštini tijekom Druge Republike.
** Champs de Mars (Marsovo polje) veliki je javni park u Parizu. Prije revolucije bio je vojni poligon, no tijekom revolucije korišten je za različite svrhe, uključujući javne ceremonije i pogubljenja. U svibnju 1848. to je bilo mjesto za veliki revolucionarni festival Concord. U drugom dijelu 19. stoljeća to je bilo mjesto za nekoliko svjetskih izložbi, posebno onu 1889. za koju je Eiffelov toranj sagrađen na njegovom sjeveroistočnom uglu.

...

Ako ste propustili prethodne Bastiatove lekcije iz zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:

1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o porezu kao poticaju gospodarstva
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?