Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar iz prve polovine 19. stoljeća, član Narodne skupštine i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850) donosimo prijevod šeste ekonomske lekcije. U ovoj lekciji Bastiat se bavi problematikom posrednika (prijevoznika i trgovaca) koje su neki njegovi kolege u skupštini htjeli ukinuti i prebaciti te poslove na državu.

...

Društvo je skup usluga koje ljudi jedni drugima pružaju, bilo prisilno ili dobrovoljno, tj. javnih usluga i privatnih usluga.

Javne usluge, nametnute i regulirane zakonom, koje nije uvijek lako promijeniti kada bi to bilo uputno, mogu uz pomoć tog zakona daleko nadživjeti svoju stvarnu korisnost i zadržati naziv javne službe, čak i kada to više nisu usluge uopće ili kada nisu ništa više od javnog uznemiravanja. Privatne usluge leže u području dobrovoljnog djelovanja i individualne odgovornosti. Svaka osoba pruža i prima ono što želi ili što može, nakon razgovora licem u lice. Uvijek ih karakterizira pretpostavka stvarne korisnosti, točno mjerene njihovom komparativnom vrijednošću.

Zbog toga su javne usluge tako često obilježene nepokretnošću, dok su privatne usluge u skladu sa zakonom napretka.

Dok pretjerani razvoj javnih usluga ima tendenciju unutar društva, kroz rasipanje energije koje podrazumijeva, stvoriti katastrofalan oblik parazitizma, posebno je vidljivo da nekoliko modernih škola mišljenja, pripisujući ovu tendenciju dobrovoljnim i privatnim uslugama, nastoje transformirati sve poslove u javne usluge.

Ovi mislioci divljački napadaju ono što opisuju kao posrednike. Oni bi rado ukinuli kapitaliste, bankare, poduzetnike i trgovce, optužujući ih da se nalaze između proizvodnje i potrošnje te drže i jedne i druge za otkupninu bez dodavanja vrijednosti. Odnosno, posao koji rade ti "posrednici" oni bi htjeli da se prenese na državu, budući da se takvi poslovi ne mogu ukinuti.

Sofizam socijalista po ovom pitanju sastoji se u tome da javnosti pokažu koliko plaća posrednicima za njihove usluge, a skrivaju od javnosti koliko bi morali platiti državi. To je stalna borba između onoga što je vidljivo na prvi pogled i onoga što se može spoznati samo umom; između onoga što se vidi i onoga što se ne vidi.

Prije svega 1847. i tijekom gladi* koja je uslijedila, socijalističke su škole nastojale i uspjele popularizirati svoju katastrofalnu teoriju. Dobro su znali da najapsurdnija propaganda uvijek ima neke šanse za uspjeh kod ljudi koji pate; malesuada fames**.

Stoga su uz pomoć zvučnih pojmova: iskorištavanje čovjeka od strane drugog čovjeka, spekulacije o gladi, monopoli - krenuli u ocrnjivanje trgovine i bacanje vela na njezine dobrobiti.

"Zašto prepustiti trgovcima zadatak uvoza životnih potrepština iz Sjedinjenih Američkih Država i Rusije?", pitali su. "Zašto država, njeni uredi i okruzi ne organiziraju sustav nabave i skladišta? Prodavali bi po pravoj cijeni, onoj po kojoj su kupili, a ljudi, siromašni ljudi, bili bi oslobođeni danka koji plaćaju slobodnoj trgovini, to jest trgovini koja je sebična, individualistička i anarhična."

Danak koji narod plaća trgovini je ono što se vidi. Danak koji bi narod plaćao državi ili njezinim agentima u socijalističkom sustavu je ono što se ne vidi.

U čemu se sastoji navodni danak koji narod plaća trgovini? U ovome: dva čovjeka pružaju jedan drugome uzajamne usluge u potpunoj slobodi pod pritiskom konkurencije i po dogovorenoj cijeni.

Kada je gladan želudac u Parizu, a žito koje ga može zasititi je u Odesi, patnja će prestati tek kada pšenica dođe do želudca. Postoje tri načina da se to postigne: 1. Gladni ljudi mogu sami otići tražiti pšenicu; 2. Mogu delegirati ovaj zadatak onima koji su se za to specijalizirali; 3. Mogu se sami oporezivati i taj posao povjeriti državnim službenicima.

Od ove tri alternative, koja je najpovoljnija?

U svakom dobu i u svim zemljama, posebno tamo gdje su uživali veću slobodu i bili prosvjećeniji i iskusniji, ljudi su dobrovoljno birali drugu alternativu, što je, moram priznati, dovoljno po mom mišljenju da ovom izboru pripišem pobjedu bez sumnje. Moj um odbija priznati da bi čovječanstvo toliko masovno pogriješilo u točki koja ima tako izravan učinak na njega.

Ipak, ispitajmo problem.

Očito je neizvedivo da 36 milijuna građana ode u Odesu tražiti pšenicu koja im je potrebna. Prva alternativa je bezvrijedna. Potrošači ne mogu djelovati u vlastito ime; moraju se obratiti posrednicima - državnim službenicima ili trgovcima.

Ipak, treba napomenuti da bi ova prva alternativa bila najprirodnija. Uglavnom, na osobi koja je gladna je da ode pronaći svoju pšenicu. To je zadatak koji se tiče te osobe; usluga koju sama sebi duguje. Ako joj druga osoba, iz bilo kojeg razloga, pruži ovu uslugu i preuzme tu zadaću u njeno ime, ta druga osoba ima pravo na naknadu. Ono što ovdje govorim služi za naglašavanje da usluge posrednika uključuju načelo naknade.

Bilo kako bilo, budući da se treba obratiti nekome koga socijalisti nazivaju parazitom - kome? Trgovcu ili državnom službeniku? Koji je od njih dvojice manje zahtjevni parazit?

Trgovina (pretpostavljam da je slobodna, inače kako bih mogao razmišljati?) iz vlastitog interesa nastoji ispitati godišnja doba i svakodnevno bilježiti stanje žetve, prikupljati informacije sa svih strana svijeta, predviđati potrebu i unaprijed poduzeti potrebne mjere opreza. Ima spremne brodove, dopisnike posvuda i neposredni interes joj je kupiti po najboljoj mogućoj cijeni, uštedjeti na svakom detalju operacije i postići najbolje rezultate uz najmanje truda.

Nisu samo francuski trgovci, već trgovci diljem svijeta, uključeni u nabavu za Francusku u vrijeme njezine potrebe i, ako ih osobni interes uvijek tjera da ispune svoj zadatak uz najmanju cijenu, njihova međusobna konkurencija dovodi do toga da potrošači imaju koristi od svih postignutih ušteda. Kada pšenica stigne, u interesu je trgovine prodati je što je prije moguće kako bi se smanjili rizici, realizirala sredstva i, ako je potrebno, krenulo ispočetka.

Vođena usporedbom cijena, trgovina distribuira namirnice po cijeloj zemlji, uvijek počevši od najskupljeg mjesta, tj. gdje su najhitnije potrebe. Ne može se, dakle, zamisliti organizacija koja bi više odgovarala interesima onih koji su gladni, a ljepota takve organizacije, koju socijalisti ne primjećuju, proizlazi upravo iz činjenice da je slobodna. Istina, potrošači su dužni nadoknaditi trgovini troškove transporta, pretovara, skladištenja i provizija itd., ali prema kojem sustavu onaj tko jede pšenicu ne mora nadoknaditi troškove potrebne da mu se donese? Osim toga, pružena usluga mora biti plaćena, ali s obzirom na njezin razmjer, to je konkurencijom svedeno na najmanju moguću mjeru. Što se tiče pravednosti, bilo bi čudno da obrtnici u Parizu ne rade za trgovce u Marseillesu kada trgovci u Marseillesu rade za obrtnike u Parizu.

Što bi se dogodilo kada bi država zauzela mjesto trgovine u skladu sa socijalističkom shemom? Hoće li mi netko reći gdje bi bila ušteda za javnost? Bi li to bilo u nabavnoj cijeni? Zamislite samo delegate četrdeset tisuća komuna koji stižu u Odesu određenog dana i u vrijeme potrebe; samo zamislite učinak na cijene. Bi li ušteda bila u troškovima? Hoćemo li, međutim, trebati manje brodova, manje mornara, manje prekrcaja, manje skladištenja ili bismo bili oslobođeni plaćanja svih ovih stvari? Bi li to ležalo u profitu trgovaca? Bi li vaši izaslanici i državni službenici išli u Odesu za ništa? Bi li putovali i radili u skladu s načelom bratstva? Zar ne moraju i oni od nečeg živjeti? Zar njihovo vrijeme ne treba biti plaćeno? I mislite li da to neće premašiti tisuću puta dva ili tri posto koje trgovac zarađuje, stopu za koju je on spreman raditi?

A zatim, razmislite o teškoćama podizanja tolikih poreza i raspodjele tolike količine hrane. Razmislite o nepravdi i zlostavljanju koji su neodvojivi od pothvata ove prirode. Razmislite o odgovornosti koja bi opteretila vladu.

Socijalisti, koji su izmislili takve ludosti i koji ih, u danima nesreće, usađuju u umove masa, slobodno sebi dodjeljuju priznanje naprednih ljudi i nije bez opasnosti da običaj, taj tiranin jezika, podržava izražavanje i mišljenje koje oni podrazumijevaju. Progresivno! To implicira da su ti dobri momci dalekovidniji od običnog čovjeka, da je njihova jedina pogreška to što su bili previše ispred svog stoljeća i da, ako još nije došlo vrijeme da se ukinu određene slobodne usluge koje su navodno parazitske, krivnja leži kod javnosti, koja zaostaje za socijalizmom. Za mene je, i u duši i u savjesti, upravo suprotno, i ne znam u koje bi se barbarsko stoljeće morali vratiti da nađete sadašnju razinu socijalističkog razumijevanja u tom pogledu.

Moderni sektaši neprestano suprotstavljaju udruživanje sadašnjem obliku društva. Ne shvaćaju da je pod režimom slobode društvo istinsko udruženje daleko bolje od svih onih koje njihova plodna mašta rađa.

Ilustrirajmo to primjerom:

Da bi čovjek, kada ustane iz kreveta, mogao obući odijelo, komad zemlje mora biti ograđen, očišćen, isušen, preoran i zasijan određenom vrstom biljaka. Tamo su morala pasti stada i davati svoju vunu, ta vuna je morala biti ispredena, tkana, obojena i od nje napravljena tkanina i ta tkanina je morala biti krojena, sašivena i od nje napravljena odjeća. A ovaj niz operacija podrazumijeva mnoštvo drugih, jer zahtijeva korištenje poljoprivrednih strojeva, torova za ovce, tvornica, ugljena, strojeva, vozila itd.

Kad društvo ne bi bilo istinsko udruženje, čovjek koji bi želio odijelo bio bi sveden na rad u izolaciji, tj. morao bi sam izvršiti mnoge zadatke u ovoj seriji, od prvog udarca trzalicom koji ga pokreće do konačnog uboda igle koji ga dovršava.

Međutim, zahvaljujući društvenosti koja je karakteristika naše vrste, te se operacije dijele među mnoštvom radnika i sve se više dijele za opće dobro, sve dok se ne dosegne točka u kojoj jedan specijalizirani zadatak može poduprijeti potpuno nova industrija kako potrošnja postaje sve intenzivnija. Zatim slijedi raspodjela ostvarenog prihoda prema vrijednosti koju je svaka osoba doprinijela ukupnom poslovanju. Ako to nije udruživanje, ne znam što jest.

Imajte na umu da nijedan od radnika nije mogao izvući ni najmanju stvar iz ničega, oni su se ograničili na pružanje međusobnih usluga, pomažući jedni drugima u skladu sa zajedničkim ciljem, i da se svi mogu smatrati kao posrednici jedni prema drugima. Ako je, na primjer, tijekom operacije prijevoz postao dovoljno važan da zaokupi jednu osobu, prede druga i tka treća, zašto bi se prva smatrala više parazitskom od druge dvije? Prijevoz nije potreban? Zar onaj koji to provodi ne posveti tome vrijeme i trud? Ne štedi li svoje suradnike ovog vremena i nevolja? Rade li njegovi suradnici više od njega ili jednostavno nešto drugo? Nisu li svi podjednako podložni zakonu slobodno dogovorene cijene s obzirom na njihovu plaću, to jest za njihov udio u proizvodu? Nije li u potpunoj slobodi i za opće dobro izvršeno ovo razdvajanje zadataka i napravljeni ovi dogovori? Zašto nam je onda potreban socijalist koji će doći uništiti naše dobrovoljne aranžmane pod izlikom organizacije, zaustaviti podjelu rada, zamijeniti izolirani napor zajedničkim naporom i uzrokovati da civilizacija krene korak unatrag?

Je li udruživanje, kako ga ovdje opisujem, manje udruživanje jer svaka osoba u njega ulazi i iz njega izlazi svojom voljom, odabire vlastito mjesto u njemu, odgovorna je za vlastite prosudbe i odredbe te unosi u njega poticaj i jamstvo osobnog interesa? Da bi zavrijedilo ovo ime, je li potrebno da neki budući reformator dođe i nametne nam svoju formulu i volju te koncentrira čovječanstvo, da tako kažem, prema sebi?

Što više istražujemo ove progresivne škole, to smo više uvjereni da postoji samo jedna stvar u njihovom korijenu: neznanje koje se proglašava nepogrešivim i polaže pravo na despotizam u ime te nepogrešivosti.

Molim čitatelja da mi oprosti na ovoj digresiji. To možda nije besmisleno u vrijeme kada su deklaracije protiv posrednika pobjegle iz knjiga Saint-Simonijanaca, falansterijanaca i ikarovaca, i napale novinarstvo i javnu platformu, uzrokujući ozbiljnu prijetnju slobodi rada i razmjene.

...

* Propast usjeva 1846. godine, posebno u Irskoj sa širenjem krumpirove plamenjače, uzrokovala je znatne poteškoće i porast cijena hrane 1847. godine diljem Europe. Neki povjesničari također vjeruju da je to bio čimbenik koji je pridonio izbijanju revolucije 1848. Ekonomisti su vjerovali da se to moglo ublažiti da je postojala međunarodna slobodna trgovina žitaricama i drugim prehrambenim proizvodima koja bi omogućila prodaju viškova iz nekih područja u područjima gdje je vladala nestašica. Uspješno ukidanje zakona o kukuruzu u Britaniji u svibnju 1846. (ali koje nije stupilo na snagu do 1849.) od strane Richarda Cobdena i Lige protiv zakona o kukuruzu bio je prvi korak u tom smjeru.
** Latinska fraza "malesuada Fames" (zlonamjerna glad) potječe iz Vergilijeve Eneide (VI, 276).

...

Ako ste propustili prethodne lekcije iz zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o poticanju gospodarstva porezima
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?
5 - Mogu li javni radovi biti mjera za zapošljavanje?