Frederic Bastiat bio je ekonomist i političar u prvoj polovini 19. stoljeća, zastupnik u Narodnoj skupštini i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" donosimo 10. lekciju koja govori o posljedicama javne potrošnje. U njegovo vrijeme riječ je bila o državnom trošenju na naseljavanje tadašnje francuske kolonije u Alžiru, ali slična ili ista analogija može se primijeniti i na skoro bilo koju državnu potrošnju danas.

....

Četiri govornika se bore za kontrolu govornice. Prvo govore svi u isto vrijeme, zatim jedan za drugim. Što su rekli? Svakako neke vrlo lijepe stvari o moći i veličini Francuske, o nužnosti sjetve da bi se požnjelo, o briljantnoj budućnosti naše divovske kolonije, o prednosti slanja našeg viška stanovništva u daleka mjesta, i tako dalje, i tako dalje. Veličanstveni primjeri govorništva koje uvijek krasi sljedeći zaključak:

"Glasajte za pedeset milijuna franaka za izgradnju luka i cesta u Alžiru, kako bismo tamo odveli doseljenike, izgradili im kuće i očistili polja. Time ćete olakšati francuskim radnicima, potaknuti rad u Africi i proširiti trgovinu u Marseilleu. To je čisti profit."

Da, to je istina, ako tih pedesetak milijuna franaka uzmete u obzir iz vremena kada ih država troši, ako gledate kamo taj novac ide, a ne odakle je došao; ako uzmete u obzir samo dobro što će učiniti po izlasku iz blagajne poreznika, a ne i štetu koja je učinjena niti dobro koje je spriječeno kako bi novac ušao u tu blagajnu.

Da, s ove ograničene točke gledišta, to je čisti profit. Kuća sagrađena na Berberskoj obali*, to je ono što se vidi; luka ukopana na Berberskoj obali, to se vidi; rad potaknut na Berberskoj obali, to je ono što se vidi; manje radnika u Francuskoj, to se vidi; veliki protok robe kroz Marseilles, to je također ono što se vidi.

Ali postoji još jedna stvar koja se ne vidi. Radi se o tome da tih 50 milijuna koje je potrošila država ne mogu potrošiti, kao što su mogli, porezni obveznici. Od sve dobrobiti koja se pripisuje provedenim javnim rashodima moramo oduzeti svu štetu učinjenu sprječavanjem privatnih rashoda, osim ako ne odemo toliko daleko da kažemo da Jacques Bonhomme ne bi učinio ništa sa stotinu soua koje je zaradio i koje mu je poreznik uzeo radi izgradnje luke u Alžiru.

To bi bila apsurdna tvrdnja, jer ako se potrudio da ih zaradi, to je zato što se nadao da će imati zadovoljstvo da ih troši. Obnovio bi ogradu oko svog vrta, a više ne može - to je ono što se ne vidi. Njiva bi mu bila poorana, a više ne može biti - to je ono što se ne vidi. Na svojoj bi vikendici dogradio kat, a više ne može - to se ne vidi. Kupio bi još alata, a više ne može - to je ono što se ne vidi. Bolje bi se hranio, bolje bi se obukao, bolje bi školovao sinove, kćeri bi povećao miraz, a više ne može - to se ne vidi. Učlanio bi se u društvo humanitaraca i pomagao onima u potrebi, a više ne može - to se ne vidi.

S jedne strane oduzimaju mu se razna zadovoljstva i uništavaju sredstva djelovanja u njegovim rukama, a s druge strane rad radnika, stolara, kovača, krojača ili njegovog seoskog učitelja kojeg je možda poticao, a koji je sada izbrisan: sve to se ne vidi.

Ljudi mnogo računaju na budući prosperitet Alžira; neka im bude. No, također bi trebali voditi računa o klonulosti u koju u međuvremenu Francuska neizbježno tone. Prikazuje mi se trgovina u Marseilleu, ali ako se ona ostvaruje na temelju poreza, uvijek ću moći prikazati jednak opseg trgovine koji je uništen u ostatku zemlje. Govori se: "Evo doseljenika, koji se šalje na Berbersku obalu; to donosi olakšanje stanovništvu koje ostaje u zemlji." Moj odgovor je: "Kako to može biti tako ako, prevozeći ovog doseljenika u Alžir, tamo također prevozite dva ili tri puta veći iznos kapitala koji bi mu omogućio život u Francuskoj?".

Moj je jedini cilj objasniti čitatelju da se u svakom javnom trošenju iza prividnog dobra krije šteta koju je teže uočiti. Koliko god mogu, želio bih mu usaditi naviku da vidi i jedno i drugo i da vodi računa o jednom i drugom.

Kada se iznese neka stavka javnih rashoda, ona se mora ispitati sama po sebi, ostavljajući po strani rezultirajući poticaj za proizvodnju jer je taj poticaj iluzija. Ono što javni rashodi čine u tom smislu, učinili bi i privatni rashodi. Stoga su navodni interesi proizvodnje uvijek nebitni.

Uvažavanje intrinzične zasluge javnih rashoda za Alžir nije dio cilja ovog članka. Međutim, ne mogu se suzdržati od općenite opaske. Pretpostavka je uvijek nepovoljna kad je riječ o zajedničkoj potrošnji koja se provodi putem poreza. Zašto? Evo zašto:

Prije svega, zbog toga što prva uvijek strada pravda. Budući da se Jacques Bonhomme znojio kako bi zaradio svojih stotinjak soua s nekom vrstom zadovoljštine na umu, u najmanju je ruku šteta što su porezne vlasti intervenirale kako bi oduzele tu zadovoljštinu Jacquesu Bonhommeu i dale ju nekom drugom. Dakako, onda je na poreznicima ili onima koji ih usmjeravaju da to opravdaju. Vidjeli smo da država daje gnusan razlog kada kaže: "S ovih sto soua dat ćemo posao radnicima", budući da Jacques Bonhomme (čim više ne bude sljepoće u tom pogledu) neće propustiti odgovoriti: "O, Bože! Sa sto soua ja ću im sam dati posao!".

Ostavljajući po strani taj razlog, drugi se razlozi iznose u svoj svojoj golotinji, čineći raspravu između poreznih vlasti i jadnog Jacquesa Bonhommea krajnje jednostavnom. Ako mu država kaže: "Uzimam ti sto soua da platiš žandara koji te oslobađa brige o vlastitoj sigurnosti, da asfaltiram cestu kojom svakodnevno prolaziš, da platim sucu koji brine o poštivanju tvojih prava vlasništva i slobode ili platiti vojniku koji brani naše granice", Jacques Bonhomme bi platio bez prigovora. Ali ako mu država kaže: "Uzimam tvojih sto soua da ti dam subvenciju od jednog soua ako dobro obradiš svoje polje, ili da naučiš svog sina ono što ne želiš da nauči, ili za ministra u vladi da ima 101 jelo na svojoj večeri; uzimam ih da sagradim kolibu u Alžiru uz uvjet da svake godine od tebe uzmem još sto soua više da zadržim doseljenika, uz još stotinu da zadržim vojnika koji će čuvati doseljenika i još stotinu da zadržim generala koji će paziti na vojnika...", gotovo mogu čuti jadnog Jacquesa kako plače: "Ovaj pravni režim jako podsjeća na pravni režim koji prevladava u šumi Bondy**".

I kako je država predvidjela prigovor, što će učiniti? Sve miješa; proizvodi ovaj odvratan argument, koji ne bi trebao imati nikakvog utjecaja na stvar: govori o učinku koji stotine soua imaju na proizvodnju; govori o pozitivnim utjecajima na ministrovog kuhara i dobavljača, doseljenika, vojnika i generala koji svi žive od ovih kovanica od pet franaka. Pokazuje, jednom riječju, ono što se vidi, i sve dok Jacques Bonhomme ne nauči staviti u prvi plan ono što se ne vidi, bit će prevaren. Zato ga nastojim naučiti da se ne da prevariti.

Budući da javna potrošnja ne povećava proizvodnju nego ju premješta, postoji i drugi ozbiljan moralni prigovor. Premještanje proizvodnje znači premještanje radnika i remećenje zakona prirode koji upravljaju raspodjelom stanovništva diljem zemlje. Kad 50 milijuna ostane poreznim obveznicima, budući da su porezni obveznici posvuda, ta svota stimulira rad u četrdeset tisuća općina u Francuskoj. Taj novac djeluje kao poveznica za zadržavanje svake osobe u njenom rodnom području; širi se na svakog mogućeg radnika i na sve zamislive oblike proizvodnje. Ako država povuče tih 50 milijuna sebi, skupi ih ​​i potroši za određenu svrhu, ona u tu svrhu privlači razmjernu količinu raseljene proizvodnje, odgovarajući broj raseljenih radnika, plutajuće stanovništvo koje je izgubilo svoj položaj u društvu i koje je, usuđujem se reći, opasno kad ponestane sredstava!

Ali događa se sljedeće (i ovdje se vraćam svojoj temi): ova grozničava aktivnost, upuhana u ograničeni prostor, na neki način uskače u oči, to je ono što se vidi. Ljudi plješću, dive se ljepoti i lakoći postupka, traže njegov nastavak i produljenje. Ono što se ne vidi jest da je jednaka količina proizvodne aktivnosti, koja je vjerojatno razumnije vrste, prepuštena besposličarenju diljem ostatka Francuske.

*Berberska obala - tako se u 19. stoljeću u Europi nazivala sjevernoafrička obala kojoj je pripadao i tadašnji francuski Alžir
** Šuma Bondy je velika šuma u regiji Seine-Saint-Denis oko 15 kilometara istočno od Pariza. Bila je ozloglašeno utočište lopova i drumskih razbojnika. Stoga bi se Bastiatov izraz "le régime (légal) de la forét de Bondy" mogao prevesti kao "zakon džungle".

...

Ako ste propustili prethodne lekcije iz Bastiatove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o poticanju gospodarstva porezom
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?
5 - Mogu li javni radovi biti mjera za zapošljavanje?
6 - Koja je uloga posrednika
7 - Tko ima korist od ograničenja prekogranične trgovine?
8 - Prokleti strojevi
9 - Novac, banka i kredit