Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar iz 19. stoljeća, član Narodne skupštine i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Iz njegove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850) donosimo sedmu lekciju koja se bavi problematikom ograničavanja prekogranične trgovine i utjecaja takvih politika na društvo.

...

Gospodin Zabranitelj (nisam mu ja dao to ime nego g. Charles Dupin*) posvetio je vrijeme i kapital pretvaranju rude na svojoj zemlji u željezo. Budući da je priroda bila darežljivija prema Belgijancima, oni su Francuzima isporučivali željezo jeftinije od g. Zabranitelja, što znači da su svi Francuzi mogli nabaviti određenu količinu željeza za manje novca kupujući ga od poštenih Flamanaca. Vođeni vlastitim interesom, nisu propustili to učiniti pa se svaki dan moglo vidjeti mnoštvo čavlara, kovača, kolara, mehaničara, potkovača i orača kako za vlastiti račun ili preko posrednika idu po opskrbu u Belgiju. To se gospodinu Zabranitelju nije nimalo svidjelo.

Najprije mu je sinula ideja da vlastitim snagama zaustavi to zlostavljanje. To je svakako bilo najmanje što je mogao učiniti, budući da je zlostavljanjem stradao samo on. "Uzet ću pušku", rekao je sam sebi, "za pojas ću staviti četiri pištolja, napunit ću vreću streljivom, zakopčat ću mač i tako opremljen poći na granicu. Tamo ću ubiti prvog kovača, čavlara, potkivača, mehaničara ili bravara koji dođe poslovati s njima, a ne sa mnom. To će ih naučiti ponašanju."

Dok se spremao poći, gospodin Zabranitelj se predomislio jer je njegov ratoborni žar već splasnuo. Rekao je u sebi: "Kao prvo, nije sasvim isključeno da će moji sugrađani i neprijatelji, otkupljivači željeza, loše primiti ovu akciju te, umjesto da se daju ubiti, možda će prvo oni ubiti mene. Dalje, čak i da rasporedim sve svoje sluge, ne možemo čuvati sve granične postaje. Konačno, ova će me akcija koštati mnogo, više nego što rezultat vrijedi."

Već je bio spreman pomiriti se s time da je slobodan koliko i bilo tko drugi, kad mu je u mozgu zasjao bljesak nadahnuća. Sjetio se da u Parizu postoji velika tvornica zakona.

"Što je zakon?" pitao se. "To je mjera koju su svi dužni poštovati nakon što je određena, bila ona dobra ili loša. Da bi se osiguralo izvršenje zakona, organizirana je javna snaga, a da bi se konstituirala navedena javna snaga, ljudi i novac izvlače se iz nacije. Kad bih, dakle, od velike tvornice zakona uspio ishoditi maleni zakon koji kaže: 'Željezo iz Belgije je zabranjeno', postigao bih sljedeće rezultate: vlada bi zamijenila nekoliko slugu koje sam htio poslati na granicu za dvadeset tisuća sinova mojih neposlušnih kovača, bravara, čavlara, potkovača, zanatlija, mehaničara i orača. Zatim, da bi tih dvadeset tisuća carinika održala u dobrom srcu i zdravlju, podijelit će dvadeset i pet milijuna franaka uzetih od tih istih kovača, čavlara, obrtnika i orača. Sigurnost bi za mene bila bolja, ne bi me koštalo ništa, ne bih bio izložen brutalnosti trgovaca, prodavao bih željezo po svojoj cijeni i uživao bih u slatkoj rekreaciji gledajući kako našu veliku naciju sramotno varaju. To bi je naučilo da neprestano tvrdi da je preteča i promotor sveg napretka u Europi. Oh! To bi bio pametan potez i vrijedi pokušati."

Stoga je gospodin Zabranitelj otišao u tvornicu zakona. Možda ću vam nekom drugom prilikom ispričati priču o njegovim podmetanjima; sada samo želim govoriti o njegovim vrlo vidljivim postupcima. Poštovanim zakonodavcima iznio je sljedeće razmatranje:

"Belgijsko željezo prodaje se u Francuskoj za deset franaka, što me obvezuje da svoje prodam po istoj cijeni. Radije bih ga prodavao za petnaest franaka, a ne mogu to učiniti zbog ovog prokletog belgijskog željeza. Molim vas, napravite zakon koji kaže: 'Belgijsko željezo više neće dolaziti u Francusku.' Odmah ću povisiti svoju cijenu za pet franaka i rezultat će biti:

Za svaki kvintal željeza koji prodam javnosti, umjesto deset franaka, dobit ću petnaest. Brže ću postati bogatiji i proširit ću svoju djelatnost, dajući posao većem broju radnika. Moji radnici i ja ćemo potrošiti više novca na veliku korist naših dobavljača za nekoliko liga. Kako će ovi dobavljači imati više tržišta, davat će više narudžbi raznim drugim proizvođačima, a iz jednog sektora u drugi cijela država će povećati svoju aktivnost. Ovaj sretni novčić od sto soua koji bacite u moju škrinju zračit će prema van u daleke krajeve zemlje u beskonačnom broju koncentričnih krugova, baš poput kamenčića bačenog u jezero."

Zadovoljni što čuju ovaj govor i oduševljeni saznanjem da je tako lako povećati bogatstvo nacije uz pomoć zakona, zastupnici su glasali za ograničenje. "Što ljudi znaju o poslu i ekonomiji?" rekli su, "Kakva korist od svih onih bolnih načina za povećanje nacionalnog bogatstva kad je dovoljan jedan dekret?"

I zaista, zakon je proizveo sve posljedice koje je gospodin Zabranitelj predvidio. Nevolja je bila u tome što je proizveo i druge stvari jer, da budemo pravedni, on nije razmišljao netočno, samo nepotpuno. Tražeći privilegiju, istaknuo je one njezine učinke koji se vide, ostavljajući one koji se ne vide u sjeni. Predstavio je samo dva lika, a trojica su u glumačkoj postavi. Na nama je da ispravimo ovaj nehotični ili možda smišljeni propust.

Da, novac koji je na taj način zakonom preusmjeren u blagajnu gospodina Zabranitelja predstavlja korist za njega i za one čiji rad je dužan stimulirati. A da je dekret uzrokovao da taj novac siđe s Mjeseca, ovi korisni učinci ne bi bili uravnoteženi nikakvim kompenzirajućim lošim učincima. Nažalost, misteriozni novčić od sto soua ne dolazi s Mjeseca, već iz džepova kovača, čavlara, kolara, potkivača, orača ili graditelja... Ukratko, iz džepa Jacquesa Bonhommea koji će sada platiti ga 15 franaka, a da ne dobije ni jedan miligram više željeza nego što je dobivao u vrijeme kad je plaćao deset franaka.

Već na prvi pogled morate primijetiti da ovo značajno mijenja problem, budući da je vrlo jasno da je dobit koju je ostvario g. Zabranitelj kompenzirana gubitkom Jacquesa Bonhommea, i sve što je g. Zabranitelj u stanju učiniti s ovim novcem da potakne nacionalnu proizvodnju, mogao je i Jacques Bonhomme. Kamenčić se samo baca prema određenoj točki u jezeru jer je zakonom zabranjeno da se baci prema drugoj.

Dakle, ono što se ne vidi poništava ono što se vidi i za sada u ostatku operacije ostaje nepravda, a žalosno je da se radi o nepravdi koju čini zakon.

No, to nije sve. Rekao sam da netko treći uvijek ostaje u sjeni. Moram ga dovesti ovamo kako bi nam pokazao drugi gubitak od pet franaka. Tada ćemo imati rezultat cijele operacije.

Jacques Bonhomme posjeduje 15 franaka, plod svoga rada. Još smo u razdoblju u kojem je on slobodan. Što radi sa svojih 15 franaka? Kupi modni artikl za 10 franaka i tim pomodnim artiklom plati (ili posrednik plati u njegovo ime) kvintal belgijskog željeza. Jacques Bonhomme ima još 5 franaka. On ih ne baca u rijeku, nego (a to je ono što se ne vidi) daje ih poslovnom čovjeku u ovom ili onom proizvodnom sektoru u zamjenu za određenu kupnju koju želi; na primjer, knjižari za Bossuetovu "Raspravu o svjetskoj povijesti".

Dakle, u pogledu nacionalnog proizvoda, stimulira se do iznosa od 15 franaka, kako slijedi:

10 franaka za pariško obrtništvo
5 franaka za književnost.

Što se tiče Jacquesa Bonhommea, on za svojih 15 franaka dobiva dva predmeta po svojoj želji, kako slijedi:

1. Jedan kvintal željeza;
2. Knjiga.

Sada dekret stupa na snagu. Što se događa sa situacijom Jacquesa Bonhommea? Što se događa s nacionalnom proizvodnjom?

Kada Jacques Bonhomme preda svojih 15 franaka u potpunosti samo gospodinu Zabranitelju za jedan kvintal željeza, on je ograničen na bilo koje ekonomsko zadovoljstvo koje pruža ovaj kvintal željeza. Gubi dobrobit koju mu pruža knjiga ili bilo koji drugi ekvivalentan predmet. Gubi 5 franaka. Slažemo se oko ovoga; ne možemo se ne složiti oko ovoga, ne možemo se ne složiti da, tamo gdje politika ograničenja trgovine podiže cijenu robe, razliku plaćaju potrošači.

Ali, reći ćete, nacionalna proizvodnja dobiva tu razliku.

Ne, ne! Ona se nakon dekreta stimulira u istom iznosu kao i prije, do 15 franaka. Jedino što, nakon dekreta, 15 franaka Jacquesa Bonhommea ide željezarskoj industriji, dok su se prije dekreta dijelili između pomodnog artikla i knjižare.

Nasilje koje je na granici vršio sam gospodin Zabranitelj ili ono koje je on provodio putem zakona može se smatrati vrlo različitim s moralne točke gledišta. Neki ljudi misle da pljačka gubi svu svoju nemoralnost kada je legalna. Što se mene tiče, ne mogu zamisliti goru situaciju. Bilo kako bilo, ono što je sigurno jest da su ekonomski rezultati isti.

Sagledajte problem iz kojeg god kuta želite, ali budite mudri i vidjet ćete da ništa dobro ne proizlazi iz pljačke, bilo legalne ili ilegalne. Ne poričemo da profit od 5 franaka ima vrlo pozitivne rezultate za gospodina Zabranitelja i njegovu industriju. Ali tvrdimo da su također rezultati i dva gubitka, jedan za Jacquesa Bonhommea koji plaća 15 franaka za ono što je imao za 10, a drugi za nacionalnu proizvodnju, koja više ne prima ostatak. Odaberite koji od ova dva gubitka želite uračunati u dobit koju priznajemo; drugi gubitak neće biti ništa manji.

Pouka: nasilje ne služi za proizvodnju nego za destrukciju. Oh! Kad bi upotreba nasilja proizvodila novu vrijednost, naša bi Francuska bila puno bogatija nego što jest.

* Bastiat posuđuje izmišljeno ime "Gospodin Zabranitelj" iz tada popularnog djela koje je napisao barun Charles Dupin (1784.-1873.) kasnih 1820-ih, "Le petit producteur français".

...

Ako ste propustili prethodne priče iz serijala "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o poticanju gospodarstva oporezivanjem
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?
5 - Mogu li javni radovi biti mjera za zapošljavanje?
6 - Koja je uloga posrednika?