Profesor filozofije iz Tokija u svojoj knjizi ponavlja iste pritužbe kakve smo već mnogo puta čuli, od Karla Marxa do Naomi Klein. Problem je što ni on, poput njegovih prethodnika, ne nudi bolje rješenje.

Uvriježeno je mišljenje da ekonomiju slobodnog tržišta sustavno održava kratkovidnost. "Pas jede psa" tržišni pritisci tjeraju poduzeća da se usredotoče na profitne marže sljedećeg tromjesečja nauštrb bilo kakve dugoročne vizije bolje budućnosti, tako glasi argument.

To je ujedno središnja teza međunarodnog bestselera iz 2024. Slow Down: The Degrowth Manifesto ("Usporite: Manifest odrasta") autora Koheija Saita, profesora filozofije na Sveučilištu u Tokiju.

Saito krivi kapitalističku kratkovidnost za gotovo sve velike probleme modernog društva, od gladi u svijetu u postindustrijskoj prošlosti do ekološkog kolapsa za koji predviđa da će se dogoditi u budućnosti.

O budućnosti piše:

"Kapitalizam odražava mišljenja dioničara i vlasnika poduzeća koji žive u sadašnjosti i stoga ignorira glasove budućih generacija, stvarajući još jednu vrstu eksternalije prebacujući teret štete počinjene okolišu na buduće generacije."

A o prošlosti piše:

"Problemi su proizašli iz vođenja poljoprivrede u kapitalizmu. Poljoprivredni gospodarstvenici počeli su se prvenstveno baviti kratkoročnim konačnim rezultatom, radije profitirajući od serijske obrade iste zemlje nego ostavljajući polja neobrađena kako bi se mogla obnoviti. Sredstva koja se koriste za održavanje tla, poput onih za sustave navodnjavanja i slično, također su srezana na minimum. Kapitalizam uvijek daje prioritet kratkoročnim profitima."

Ovaj argument ima temeljnu manu, onu koja je zajednička mnogim kritikama tržišne ekonomije: on okrivljuje ekonomske slobode tržišta za neuspjeh u savršenom rješavanju problema koji svi drugi sustavi političke ekonomije rješavaju još manje.

Saito je u pravu kada primjećuje da su kapitalisti ponekad kratkovidni, često težeći kratkoročnom profitu umjesto vlastitim dugoročnim interesima, a kamoli dobrobiti budućih generacija. Ali nigdje čak ni ne počinje objašnjavati kako bi vladini dužnosnici ovlašteni unutar njegovog preferiranog sustava bili bolje potaknuti na dugoročno razmišljanje nego vlasnici privatne imovine.

Unatoč retorici o "općem dobru", "zajedničkom vlasništvu" i "volji naroda", na kraju dana svaki će ograničeni resurs kontrolirati neki pojedinac s neproporcionalnim materijalnim interesom za vlastitu dobrobit i dobrobit svoje obitelji. Sustav privatnog vlasništva omogućuje dugoročno planiranje osiguravajući da ono što pojedinci ne potroše danas mogu sačuvati za sutra, ili još bolje, investirati i profitirati od sutra.

Nasuprot tome, sva odstupanja od sustava privatnog vlasništva u većoj ili manjoj mjeri rezultiraju "tragedijom zajedničkog dobra".

Tragedija zajedničkih dobara, temeljni koncept u ekonomskoj teoriji, je okolnost koja nastaje kada više agenata ima pristup oskudnom resursu koji nije u njihovom vlasništvu ili je u njihovom "zajedničkom" vlasništvu. To je "tragedija" jer nedostatak privatnog vlasništva stvara utrku za iskorištavanjem resursa prije nego što to učini bilo tko drugi, uništavajući izvedivost dugoročnog planiranja. Dugoročno planiranje može biti u svačijem interesu, ali onaj tko prvi žrtvuje opće dobro biva nagrađen na račun svih ostalih.

Ova situacija se često manifestira u stvarnom svijetu. U članku New York Timesa koji izvještava o izumiranju nekoliko vrsta vodenih divljih životinja u zaljevu Bahía de Los Ángeles u Meksiku, Aaron E. Hirsch objašnjava:

"Ako riblju populaciju kontrolira jedan, savršeno racionalan agent - idealizirani entitet kojeg ekonomisti nazivaju jedinim vlasnikom - on ili ona će njome upravljati kako bi maksimizirao njenu ukupnu vrijednost tijekom vremena. Za gotovo svaku populaciju to znači ostaviti mnogo ribe u vodi, gdje mogu nastaviti proizvoditi mlade ribe. Jedini će vlasnik, dakle, oprezno povući biološki ekvivalent kamata, ne smanjujući kapital - zdravu populaciju koja ostaje u moru.

Ali ako je riblja populacija dostupna mnogim neovisnim stranama, konkurencija postaje glavna briga. Ako danas ne izvučem onoliko koliko mogu, nema jamstva da će sutra ovdje biti ičega. Diljem svijeta, ista dinamika odvijala se u jednom ribolovu za drugim."

U knjizi Čovjek, ekonomija i država iz 1962., ekonomist Murray Rothbard objašnjava da je otprilike ista dinamika u igri u raspodjeli poreznih dolara od strane vladinih dužnosnika:

"Dok privatni vlasnik, siguran u vlastitu imovinu i posjedujući njezinu kapitalnu vrijednost, planira korištenje svojih resursa kroz dugo vremensko razdoblje, državni dužnosnik mora pomusti imovinu što je brže moguće, budući da nema sigurnost vlasništva. Ukratko, državni službenici posjeduju korištenje resursa, ali ne i njihovu kapitalnu vrijednost (osim u slučaju 'privatnog vlasništva' nasljednog monarha). Kada se može posjedovati samo trenutna upotreba, ali ne i sam resurs, brzo će doći do neekonomičnog iscrpljivanja resursa, budući da nikome neće biti od koristi njegovo očuvanje tijekom određenog vremenskog razdoblja, a u korist svakog vlasnika da ga iskoristi što je brže moguće. Na isti način, državni službenici će potrošiti svoju imovinu što je brže moguće. Zanimljivo je da gotovo svi pisci ponavljaju ideju da privatni vlasnici, koji imaju prednost u vremenu, moraju gledati kratkoročno, dok samo državni dužnosnici mogu imati 'dugoročan pogled' i raspodijeliti imovinu kako bi unaprijedili 'opću dobrobit'. A stvar je upravo obrnuta. Privatni pojedinac, siguran u svoju imovinu i svoje kapitalne izvore, može dugoročno planirati, jer želi održati kapitalnu vrijednost svojih resursa. Državni dužnosnik je taj koji mora uzeti i bježati, koji mora opljačkati imovinu što prije."

Iz tih razloga, mogli bismo točno predvidjeti kroz povijest kapitalizma ili utvrditi iz sadašnjih podataka da je Saitov pesimizam o posljedicama ekonomije slobodnog tržišta pogrešan.

Više zbog privatizacije nego usprkos njoj, globalna dnevna opskrba hranom po glavi stanovnika porasla je s 2181,25 kcal u 1961. (najranija godina za koju su dostupni pouzdani globalni podaci) na 2959,11 kcal u 2021. I slično, godišnja stopa smrtnosti povezane s klimom smanjila se s 1,27 milijuna 1900. godine (najranija godina za koju postoje pouzdani globalni podaci) na samo 86.500 u 2023. godini. I tako dalje...

Vrijeme je da ljudi poput Saita prestanu idolizirati prisilnu vladinu moć i počnu je podvrgavati barem jednakom ispitivanju kao što to rade vlasnicima privatnog kapitala.

-------------------

Članak je originalno objavljen na portalu The Daily Economy
Autor: Saul Zimet
Prijevod: Mario Nakić