Posljednjih deset godina, vodeći ekonomisti desnice i ljevice počeli su koketirati s etatističkim idejama koje su prije bile izvan mainstreama: industrijska politika, protekcionizam, ogromni deficiti, antimonopolski pokreti, pomlađivanje sindikatima i neviđeno visoke minimalne plaće. Ove politike izrazito nalikuju strategijama koje su usvojili populisti i nacionalisti zemalja u razvoju 20. stoljeća poput peronista u Argentini, kemalista u Turskoj i PRI režima u Meksiku. Ali iz nekog razloga, te su ideje - ili neki njihov podskup - postale moderne dok su se ekonomske politike slobodnog tržišta smatrale zastarjelima.
Ali iskustvo posljednje četiri godine, koje je obilježilo neuspjehe deficitarne potrošnje, industrijske politike i protekcionizma, počelo je mijenjati duh vremena. Ekonomisti se vraćaju svom uobičajenom skepticizmu prema sposobnosti centralnih planera da nadmaše tržište.
Za dokaz ne morate tražiti dalje od ekonomskog blogera
Noaha Smitha. Smithove mainstream kvalifikacije su besprijekorne - studirao je na Sveučilištu Michigan, predavao u Stony Brooku, a zatim pisao za Bloomberg prije nego što je osnovao vlastiti Substack: Noahpinion.
Smith je primjer zaokreta discipline prema prihvaćanju političkih propisa koji su se nekoć smatrali heterodoksnima. Iako nikada nije bio zagovornik sveobuhvatnog protekcionizma ili plodonosnih ideja poput moderne monetarne teorije, Smith je podržavao industrijsku politiku i osuđivao "libertarijanske" zabrinutosti oko vladine intervencije. Uvijek je bio zanimljiv i provokativan komentator, a ja sam uživao čitajući njegove izazove mom razmišljanju.
Dugo sam ga povezivao s
antiteorijskim zaokretom u ekonomiji koji se dogodio prije otprilike 15 godina: samo provedite regresije, naravno s pravilnom kauzalnom identifikacijom, i rezultati će vam dati istinu. Nije važno ako ne možete pronaći moć na tržištima nekvalificirane radne snage, čini se da spekuliraju, minimalna plaća ne smanjuje zaposlenost. Ne znamo zašto, ali ako podaci to govore, mora biti istina. Učinci kontrole cijena u industriji X ne govore vam ništa o učincima kontrole cijena u industriji Y.
Čini se da je antiteorijski zaokret u ekonomiji od tada istekao.
Kriza replikacije u društvenim znanostima pokazala nam je koliko se čak i metodama s jakom kauzalnom identifikacijom, poput eksperimenata, može manipulirati. Umjesto da svaki empirijski nalaz uzimamo zdravo za gotovo, moramo pročitati cijelu literaturu koja pokazuje kako se različiti empirijski nalazi uklapaju u teoretski koherentnu cjelinu.
Čak se i empirijsko istraživanje minimalne plaće vratilo na standardna teorijska predviđanja, s preokretom. Čini se da poslodavci reagiraju na "mala" povećanja minimalne plaće podizanjem cijena i smanjenjem pogodnosti na radnom mjestu, beneficija te fleksibilnosti i dosljednosti rasporeda, dok čekaju da inflacija poništi porast. Ali na "velika" i inflacijom indeksirana povećanja minimalne plaće reagiraju smanjenjem radnih sati, pa čak i broja zaposlenih, uz navedene strategije.
Smith je obratio pozornost na ove promjene u disciplini. Kao samoprozvani
liberal u modernom, lijevo-centrističkom smislu, Smith nije prirodno simpatizer ekonomije slobodnog tržišta. U 2010-ima je posvetio mnogo vremena kritiziranju libertarijanizma, uglavnom zbog ignoriranja, po njegovom mišljenju, potrebe za
vladinim osiguravanjem javnih dobara.
No od 2023. godine njegov se ton promijenio. Počelo je
objavom u lipnju te godine u kojoj je primijetio kako kritike regulacije ponovno počinju donositi plodove, navodeći probleme Zakona o nacionalnoj politici zaštite okoliša (NEPA), restriktivnih propisa o zoniranju, europskih tehnoloških propisa i politika koje nisu funkcionirale tijekom pandemije, poput sporog odobravanja lijekova od strane FDA-e. Štoviše, nestanak libertarijanskih ideja iz rasprava o politici vidio je kao pravi gubitak protuteže dosadnim, paternalističkim propisima:
"Također mislim da bi libertarijanizam trebao zadržati dio svog žara za borbu protiv propisa koji nameću prevelike terete našem svakodnevnom životu, čak i ako ti tereti u konačnici ne utječu na gospodarski rast. Besmislene zabrane plastičnih slamki i pravila koja tjeraju djecu da koriste autosjedalice do sedme godine neće promijeniti životni standard naših potomaka za tisuću godina, ali u sadašnjosti te sitnice mogu se zbrojiti u vrlo dosadan pokrivač društvene kontrole."Smithova promjena mišljenja nastavila se i ove godine. U travnju, u objavi pod naslovom "
Dugujem libertarijancima ispriku", Smith je zaključio da je slabost libertarijanskih ideja u nacionalnoj Republikanskoj stranci omogućila Trumpovoj administraciji da provodi destruktivnu protekcionističku agendu bez ikakvih unutarnjih kontrola. Bilo bi puno bolje, kaže Smith, da su libertarijanci zadržali vodeću ulogu u Republikanskoj stranci. (Da, on misli da su libertarijanci nekoć imali vodeću ulogu u Republikanskoj stranci!)
Ali Smith također prepoznaje neuspjehe progresivaca u Bidenovoj administraciji. Konkretno, Bidenova agenda industrijske politike funkcionirala je puno lošije nego što je Smith u to vrijeme predviđao, a savezna vlada se borila "s izgradnjom brzih željeznica, punjača za električna vozila i ruralnog širokopojasnog interneta, unatoč tome što je uložila desetke milijardi dolara u te stvari". I prepoznaje da mnogi ljevičarski čudaci, čini se, podržavaju vladine regulatorne barijere kao same sebi cilj, unatoč šteti koju nanose progresivnim ciljevima poput dekarbonizacije.
Novinari
Ezra Klein i
Derek Thompson došli su do sličnog otkrića. Iako nisu školovani ekonomisti, otkrili su da vladina birokracija često veže poduzetnike i graditelje na načine koji štete progresivnim ciljevima. U svojoj bestseler knjizi
Abundance, Klein i Thompson nude politički program koji nazivaju "progresivizam ponude". Njihovi ljevičarski kritičari nazivaju ga "
prepakiranim neoliberalizmom", a ljevica je vjerojatno u pravu kada to tako vidi. Prošlo je više od desetljeća otkako je libertarijanski politički teoretičar
John Tomasi istražio kako bi
program slobodnog tržišta mogao postići progresivne ciljeve puno bolje od socijaldemokracije, a ako ih rebrendiranje tih ideja čini prihvatljivijima biračima i političarima, tim bolje.
Prošlog mjeseca Smith je napisao objavu pod naslovom "
Ekonomija slobodnog tržišta iznenađujuće dobro funkcionira", ističući da je Argentina libertarijanca Javiera Mileija postigla puno bolje rezultate nego što su ljevičarski ekonomisti predviđali.
Smith se doista nije trebao iznenaditi. Dokazi u prilog ekonomiji slobodnog tržišta su ogromni. Što je zemlja više slobodna na tržištu, to je brži njezin gospodarski rast. Na razini američkih saveznih država, što je država više usmjerena na slobodno tržište, to privlači više ljudi iz drugih država i brže raste njezin osobni dohodak. Ne znamo granicu do koje je moguće da gospodarstvo ima previše slobode, ali ono što znamo jest da nijedna politika na svijetu nije dosegla tu granicu u posljednjim desetljećima.
Smith još uvijek ne razumije dobro slobodno tržište. To je očito iz njegovih ponovljenih pozivanja na administraciju
Georgea W. Busha kao test politike slobodnog tržišta. Da, ista ona Bushova administracija koja je eksplodirala u deficitu savezne potrošnje, dodala novi program socijalne pomoći, nacionalizirala sigurnost zračnih luka, povećala minimalnu plaću i potpisala jedno od najskupljih regulatornih proširenja ovog stoljeća u Zakonu Sarbanes-Oxley. Stvarnost je da je era neoliberalnih reformi u SAD-u trajala samo od otprilike 1975. do otprilike 2000. godine, a od tada smo u razdoblju etatističkog smanjenja. Rezultati ekonomske slobode podržavaju ovu vremensku liniju.
