Ranije ovog mjeseca, Ujedinjeni narodi pozvali su svijet na proslavu Međunarodnog dana zlouporabe siromaštva, oglašavajući ga na društvenim medijima korištenjem hashtaga #EndPoverty. UN je zabilježio nevjerojatan napredak po ovom pitanju:

Siromaštvo je opalo globalno, s 1,7 milijardi ljudi u 1999. na 767 milijuna u 2013. godini. Pad globalne stope siromaštva s 28 posto u 1999. na 11 posto u 2013. Najznačajniji napredak zabilježen je u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje je stopa smanjena s 35 posto u 1999. na 3 posto u 2013. godini.

Nažalost, čini se da UN pogrešno shvaća razlog tog napretka. Oni tvrde da se to događa zahvaljujući državnim akcijama i programima tehnokrata. Izjava UN-a nastavlja:

Zemlje su poduzele akcije za okončanje siromaštva...Na primjer, vlada Tanzanije započela je masovni remont svog sadašnjeg nacionalnog programa, producentske mreže socijalne sigurnosti Tanzanije, kako bi hrana došla do onih koji žive ispod granice siromaštva.

To je baš slučajno poučan primjer. Tanzanija je napravila impresivan napredak prema desetkovanju siromaštva, ali to se nije dogodilo zahvaljujući povećanoj državnoj potrošnji na hranu za siromašne. Zapravo, vlada Tanzanije danas je daleko manje redistributivna nego u prošlosti - i one prošle politike preraspodjele dovele su do gotovo gladovanja najsiromašnijih Tanzanaca.

U 2011. godini, posljednjoj za koju Svjetska banka ima podatke, tek nešto manje od pola Tanzanaca živjelo je u krajnjem siromaštvu. Taj je udio iznosio 86 posto 2000. godine.

Pravi uzrok tog smanjenja je prilično jednostavan: ekonomska sloboda. Tanzanija je postupno demontirala socijalističku ili "ujamau" ekonomsku politiku koju je donio diktator Julius Nyerere, otkad je 1985. godine sišao s vlasti. U razvijenim zemljama ljevičarski intelektualci su izrazili pohvalu za njegovo iskreno vjerovanje u socijalizam, relativno nisku razinu korupcije i činjenicu da nije namjerno uklanjao svoje ljude za razliku od mnogih drugih diktatora.

No Nyerere je pokrenuo politike koje su, prema dr. Johnu Shau, rezultirale intenzivnim nestašicama hrane, kolapsom poljoprivredne i industrijske proizvodnje, pogoršanjem prometne infrastrukture, ekonomskom krizom i "općim nevoljama stanovništva" do 1980-ih. Nyerere je također zabranio protivničkim političkim strankama da konsolidiraju svoje ovlasti i spriječio raspravu o njegovoj ruševnoj politici.

Nakon Nyererea, Tanzanija je uspjela ubrzati stopu ekonomskog rasta uklanjanjem kontrole cijena, liberalizacijom trgovine i poticanjem svojih građana da se uključe u privatno poduzetništvo.

Kad UN ističe zasluge vladinim programima, kao i njegovo inzistiranje na važnosti inozemne pomoći razvoju, jednako je zabrinjavajuće i očekivano.

Nyerere se tako dugo držao na vlasti unatoč svojim katastrofalnim programima zahvaljujući milijardama dolara pomoći izvana. Kao što je pisao Doug Bandow, "Svjetska banka, pokazavši da joj nedostaje savjest i zdrav razum, izravno je potpisala njegovu brutalnu shemu ujama."

Ne samo da su državne potpore neučinkovite u usporedbi s tržišnim razvojem, već programi pomoći često ignoriraju imovinska prava siromašnih i potrebu za institucionalnom reformom. Drugi primjeri diktatora koji su primili novac za pomoć bili su Idi Amin u Ugandi, Mengistu Haile Mariam u Etiopiji, Mobutu Sese Seko u Zairu (sada Demokratska Republika Kongo), pa čak i zloglasno brutalan Pol Pot u Kambodži.

Novčana pomoć izvana često podupire autoritarne režime dok provode destruktivne politike poput krađe poljoprivrednog zemljišta građana kroz nacionalizaciju. To je bio slučaj u Tanzaniji, koja je primala milijarde dolara u inozemnim potporama dok je njezina socijalistička vlada nacionalizirala stotine farmi - usporavajući poljoprivrednu proizvodnju i dovodeći do gore spomenutih masivnih nestašica hrane. Trgovine na policama bile su prazne, a ljudi su čekali na humanitarne obroke.

"Kad sam prvi put došao u Tanzaniju 1980-ih godina, imali smo cijele skupine djece jako oslabljene zbog neishranjenosti, neke previše daleko da prežive", prisjeća se pomoćnik u Svjetskom programu agencije za pomoć hranom Ujedinjenih naroda. Da, UN-ov program hrane je "napravio razliku", ali razlog zašto daleko manje djece danas pribjegava korištenju programa prehrane u usporedbi s osamdesetim godinama je prešućen.

Smanjenje trgovinskih prepreka daleko je efikasnije u poboljšanju kvalitete života onih u siromašnim područjima svijeta od slanja pomoći ili tehnokrata kako bi pomogli u dizajniranju vladinih programa. Da bi ozbiljnije iskorijenili siromaštvo, zemlje bi trebale provoditi politiku ekonomske slobode. Jer, u konačnici, države se ne bore sa siromaštvom. Pojedinci koji nemaju prekomjerne zakonske prepreke i sposobni su sudjelovati u globalnoj trgovini, to rade.