Kulturološki rat, koji se proteklih desetak godina vodio kroz kulturne i znanstvene institucije, ali prvenstveno medije i društvene mreže, praktički je gotov, a ono čemu sada svjedočimo samo su posljedice njegovog rezultata. Rezultat je jasan i posve transparentni poraz ljevice na svim razinama. Povratak Donalda Trumpa, svojevrsne ikone desnice, na predsjedničkim izborima u SAD-u, samo je jedan mali dio slagalice.

Slijede ozbiljni i tektonski poremećaji na političkoj sceni država Europske unije, Kanade i drugih zemalja diljem zapadnog svijeta. Uz političke preokrete, mijenjat će se i same institucije. Neki su to shvatili, poput Metinog izvršnog direktora Marka Zuckerberga koji je jučer obznanio kako ukida fact checkere, čuvare online govora iznimno bitne za vladavinu ljevice koja se pred očima svih urušava poput kule od karata.

Ljevica je 2010-ih izvršila tiho preuzimanje praktički svih bitnih institucija javnog i privatnog sektora na Zapadu - od znanstvenih i kulturnih ustanova, preko medija, do politike. Nisu ljevičari nužno morali biti vladajuća stranka u svakoj pojedinoj državi, njihov je uspjeh bio taj što su preko medijskog i znanstvenog pritiska nametnuli svim bitnim političkim igračima - uključujući i one koji se smatraju desnim centrom - svoju nerijetko vrlo ekstremnu agendu.

Stvorili su čitav niz pitanja o kojima bi se inače morale provesti široke javne rasprave, a koja su pretvorili u dogme bez mogućnosti propitkivanja. Postalo je nemoguće javno dovesti u pitanje, pa ni povesti raspravu o ljevičarskoj "istini" o klimatskim promjenama, mjerama protiv novinarske gripe, imigraciji i još nizu drugih tema. Ako biste kao javna i ugledna osoba istupili imalo van diskursa koji je unaprijed nametnut, riskirali biste progon iz javnog života i medijsko ponižavanje.

Za kontrolu onih "običnih" ljudi koji nemaju pristup medijima, ali i dalje imaju slobodu iznositi svoja mišljenja na društvenim mrežama, služili su tzv. "fact checkeri". To su ljudi iz korporativnih medija, dobro istrenirani propagandisti, koji bi tražili svakog pojedinca ili organizaciju koja bi mogla značiti prijetnju kreiranom lijevom establišmentu, kako bi ih ušutkali i u korijenu im sasjekli doseg.

U praksi stvarali su poredak u kojem biste imali ljude s pravom glasa i one bez prava glasa. Nisu morali uopće intervenirati u same demokratske procese glasanja na izborima, budući da su imali jako dobre mehanizme za uništavanje svake potencijalne prijetnje već u startu. Ako onemogućite "problematičnim pojedincima" da uopće dođu do mase koja bi mogla za njih glasati, onda na izborima neće biti realne opcije koja bi bila protiv vašeg establišmenta.

Takva struktura čini se savršena i neoboriva na prvi pogled. U nekoj civilizaciji koja nije izgrađena na individualizmu i osobnim slobodama, to bi vjerojatno prošlo i postalo trajni društveni poredak. Ali ne i u ovoj, zapadnoj. Ljevičari su trošili jako puno resursa i truda na mehanizme kontrole javnog govora, a jako malo ili ništa na uvjeravanje. Jednostavno, pretpostavili su da će ljudi sami od sebe, valjda u strahu od sramoćenja okoline, zavoljeti njihove politike, koliko god one besmisleno, ludo ili ekstremno zvučale.

Sasvim logično, uslijedio je odgovor s druge strane, ali desnica nije imala institucije jer su već bile zauzete. Nije imala nikakvu političku moć, nije imala utjecaj na 90 posto medija, nije imala gotovo ništa. Desničarski odgovor morao je ići odozdo, s dna. S vremenom taj je pokret prešao s margine ideološkog spektra i postao masivan, a to je značilo da je lijevi establišment stvarno otišao predaleko.

Kad je riječ o rodnoj ideologiji ili imigraciji, to su prilično teška pitanja za bilo kojeg čovjeka, čak i ako je odgojen i obrazovan u vrlo liberalnim manirima. No, to sve bi bilo možda nekako i prihvatljivo među širokom populacijom da ljevičari nisu otvoreno ušli u boj s onim što je na Zapadu svetinja - slobodom govora.

Negdje krajem prošlog desetljeća mediji su krenuli s prilično žestokom i otvorenom kampanjom protiv slobode govora. Ukazivali su na probleme dezinformacija i govora mržnje i pokušali ih pretvoriti u glavne probleme našeg društva, u nešto što je toliko opasno da se mora pod svaku cijenu sustavno suzbijati. Tu su ušli u otvoreni sukob s institutom slobode govora. Kako bi to riješili, pokušali su etiketirati slobodu govora kao nekakav "desni ekstremizam", a cenzuru kao nešto poželjno, moderno i čak neophodno.

Zaista, kad sam 2019. pročitao tekst Telegramovog kolumnista u kojem je slobodu govora nazvao desnim ekstremizmom, u početku nisam mogao vjerovati. Ali onda sam vidio da taj čovjek ne izmišlja toplu vodu - samo prepisuje potpuno isti narativ kakav su već pokrenuli u New York Timesu i na CNN-u. Nije trebalo proći puno i praktički svi mediji su gurali tu istu priču.

Kako su uopće mogli pomisliti da bi to moglo proći? Kako su, pobogu, povjerovali da će ljudi biti time privučeni? Da će ljudi reći: "Da, istina, sloboda je užas, treba nam cenzura". Da će ljudi poželjeti da im neki neobrazovani i nekultivirani novinar stavi povez preko usta i da ih cenzurira na društvenim mrežama. Zamislite to, koliko novinari moraju biti stvarno glupi da su povjerovali da će s takvom agendom pobijediti.

To je bila kap koja je prelila čašu. Ljudi ne vole cenzore, ne vole kad ih netko prisilno ušutkava, bez obzira tko taj cenzor bio. I da je najbolji i najpametniji čovjek na svijetu, to se onima koje se cenzurira neće svidjeti. Općenito u našoj, zapadnoj civilizaciji, nikada nije privlačno imati politički program koji promovira cenzuru kao nešto poželjno. To bi svatko tko želi utjecati na javnost trebao shvatiti.

Da, ljevičari su imali (i zasad još uvijek imaju) kontrolu nad svim mainstream medijima. Ali ona gubi na važnosti onog trenutka kad ti mediji izgube povjerenje masa. Tada se automatski, silom ponude i potražnje, kreiraju novi, alternativni mediji u skladu s postojećim mogućnostima. I u konačnici, kreiraju se novi, alternativni politički kandidati koji izlaze iz nametnutog diskursa i bez obzira na rizik medijskog sramoćenja postaju sve popularniji među masama.

Ljevica je sama sebi stvorila otpor koji joj uopće nije trebao, a to se dogodilo zato što su otišli korak predaleko, i to baš po pitanju cenzure i slobode govora.

Čitam jučer članak Telegramovog novinara Denisa Mahmutovića. Možda nije prikladno da baš njega tu izdvajam jer sam kasnije vidio da su i drugi mediji/njegovi kolege objavili slične članke na istu temu, ali nisam ih sve pročitao pa ću se držati Mahmutovića premda on vjerojatno nije poseban - svi oni razmišljaju i djeluju potpuno isto. Po njegovom pisanju morate zaključiti koliko je jadan i razočaran jer Facebook ukida fact-checkere. Štoviše, ponaša se kao da mu je Zuckerberg osobno pobio obitelj. Čovjek se mora pitati zašto, što je tako kontroverzno u ukidanju cenzora na društvenoj mreži.

Stvar je u tome da Zuckerberg nikada nije htio cenzore, on je stvorio društvenu mrežu da bi ljudi mogli online komunicirati i raspravljati slobodno. Ideju da treba plaćati "stručnjake" (zapravo političke propagandiste) za ušutkavanje korisnika nametnuli su mu mediji i vlade. To je rekao skroz jasno, da jasnije ne može. I sada, Mahmutović tu cvili jer se Zuckerberg oslobodio tereta koji mu je prisilno politički nametnut, koji nikad nije trebao ni biti dio njegovog poslovanja.

Kako je taj Mahmutović preživio prije 2018. i Faktografovog upravljanja govorom na Facebooku? Kako je sve te godine uopće koristio tu društvenu mrežu bez straha, kad mu ukidanje cenzora na Facebooku predstavlja toliki osobni problem?

Nevjerojatno, ali čini se da su novinari, čuvari ljevičarskog poretka koji sada se pred našim očima urušava na sve strane, sami sebe uvjerili u istinitost svih tih laži i gluposti u koje nisu uspjeli uvjeriti nikoga izvan svojih redakcija.

Mahmutović nije ni približno jedini, pa čak ni najveći, borac protiv slobode govora među istaknutim hrvatskim novinarima. Bilo bi nepristojno pisati o ovoj temi, a ne spomenuti novinare koji su proteklih godina uložili značajan trud i svoje vrijeme u uvjeravanje javnosti kako je sloboda štetna, a cenzura potrebna i super. Spomenut ću samo neke: Mojmira Pastorčić s RTL-a, Aleksandar Stanković (HRT), Ilko Ćimić (Index), Đivo Đurović (Telegram) te cijela ekipa s Faktografa predvođena bivšim glavnim urednikom Petrom Vidovom i njihovom zaštitnicom, predsjednicom novinarskog sindikata Hrvatske i EU, Majom Sever.

U pobjedu desnice u velikom kulturološkom ratu možemo se uvjeriti na mnogo načina, a jedan od njih je terminologija. Upravo je Mahmutović nedavno objavio članak u kojem se bavi izrazom "woke". Pokušao je uvjeriti čitateljstvo u to da woke zapravo ne znači ništa drugo osim etikete koju pridaje krajnja desnica. Međutim, ovdje je bitno nešto drugo. Taj desničarski izraz se primio među općom populacijom. Toliko se primio, da su čak i novinari u mainstream medijima primorani pisati o njemu.

A sad pogledajte izraze kakve je proteklih godina nametala ljevica - poput "antivakser", "teoretičar zavjera", "krajnja desnica" - takvu terminologiju ćete jako teško vidjeti ili čuti na ulici, izvan medijskih redakcija, izvan TV programa i novinarskih članaka. Ljudi ih u svakodnevnom govoru i na društvenim mrežama, izuzev iz sprdnje ili zajebancije, uopće ne koriste. Praktički ništa što ljevica gura kroz svoje medije ne može se primiti ozbiljno među masama.

Novinari su vjerojatno zadnji koji će postati svjesni da se njihov svijet urušava i možda je već potpuno srušen. Goleme društveno-političke promjene nas očekuju i nisam siguran da će sve biti dobre, ali jedno mora biti jasno: ljevica si je to sama napravila. A sve zbog samo jedne stvari - sloboda govora.