Bio sam 2013. na koncertu Rolling Stonesa u Hyde Parku kad se na pozornici pojavio gost iznenađenja: Mick Taylor koji je bio njihov gitarist od 1969. do 1974. godine, piše Kristian Niemietz iz Instituta za ekonomske poslove na stranici CapX.

Taylora je publika toplo dočekala, ali je kasnije dobio i dosta zajedljivih komentara na društvenim mrežama. Komentatori su primijetili da glazbenik više ne izgleda sjajno:



Rock zvijezde u starim danima često moraju trpjeti razna ismijavanja. Oni koji umru mladi - kao Jim Morrison ili Kurt Cobain - postaju ikone, zauvijek pamćene onako kakvi su bili u svoje najbolje vrijeme. Oni se nikad neće udebljati, oćelaviti niti doći u stadij kad počinju buncati o ezoteričnim glupostima.

Ono što je istina za rock zvijezde, možda se još više odnosi i na socijalističke eksperimente i revolucije. Socijalizam nikad u starosti ne izgleda dobro.

Dok je u ranoj fazi, socijalistički eksperiment se glorificira od strane zapadnih intelektualaca; Sovjetski Savez i Maova Kina su odlični primjeri. U nešto manjoj mjeri Sjeverna Koreja, a imamo i nedavni slučaj u Venezueli. Ali prije ili kasnije, svaki socijalistički eksperiment se pretvori u sramotu za te zapadne intelektualce pa ga onda počnu odbacivati ("to nije pravi socijalizam!"). Mogli bismo napisati cijelu knjigu samo na tu temu (a to je ono što trenutno i radim).

Jedine iznimke su vrlo kratkotrajni eksperimenti, poput Pariške komune i socijalističko-anarhističkog teritorija tijekom Građanskog rata u Španjolskoj te, naravno, "Unidad Popular" vlade Salvadora Allendea u Čileu od 1970. do 1973. godine. To su Jim Morrisoni socijalizma. Oni su završili prije nego što su došli do faze kad postaju sramota.

Čileanski eksperiment zauzima posebno mjesto u ljevičarskoj mitologiji. Konvencionalna mudrost ide otprilike ovako: "Nakon desetljeća postkolonijalne eksploatacije i nepravde, čileanski narod izabrao je marksističku vladu koja se istaknula po projektu gradnje pravednijeg društva. Amerika je bila toliko uplašena da bi ovaj eksperiment mogao funkcionirati i dokazati superiornost socijalizma pa je poduprijela vojni puč, svrgavanje Allendea i uspostavu brutalne diktature vjenčane za neoliberalnu ekonomiju. Vidite? Nije da socijalizam ne funkcionira, nego socijalizmu nije dozvoljeno funkcionirati jer bi tako postao nada za sve one koji pate pod kapitalizmom."

Stvarnost je, međutim, ponešto drukčija. Allendeov Čile nije bio baš raj na Zemlji, čak ni u stvaranju, kao što ga obično prikazuju. Bio je više kao Chavezova Venezuela, samo bez nafte. Da je Allendeu bilo dopušteno nastaviti u tom smjeru još neko vrijeme, uskoro bi postao ekonomska kanta za smeće i otišao u totalitarizam. Ovo nije puko nagađanje. Provjerite u kojem se smjeru Čile već kretao i samo napravite logični izračun gdje bi bio za 10 godina.

Allende je usvojio ekstremno skupu fiskalnu i monetarnu politiku. To je stvorilo kratkotrajni "flash" rasta gospodarstva u 1971. iza kojeg su uslijedile dvije godine gospodarskog pada. Stopa inflacije je skočila s 30 posto na preko 500 posto (efektivna je iznosila sigurno još i više, ako uzmemo u obzir da su kontrole cijena skrivale pravu stopu). Proračunski deficit je skočio od nule do 23 posto BDP-a. Za usporedbu, grčki deficit je u trenutku najveće krize iznosio 15 posto. To znači da je Allende uspio postići gotovo nemogući pad gospodarstva u tako kratkom periodu.

A to još nije čak ni najgori dio. Da, Allende je bio demokratski izabran, ali je bio na čelu manjinske vlade koju su oporbene stranke pristale podržati pod uvjetom da poštuje ustav. Allende to nije činio. Brzo je krenuo kršiti ustav tako što je nasumce konfiscirao privatnu imovinu. U tom smislu, put u totalitarizam je već postojao.

I nije na tome stao. Njegove su mjere, razumljivo, isprovocirale otpor poduzetnika, pa čak i sindikata u nekim sektorima koji su bili najpogođeniji. I baš kao nedavno u Venezueli, kontrole cijena dovele su do (iznenađenje!) - nestašica. Ukupni rezultat bilo je "nasilje na ulicama (skoro kao u Belfastu)", kako je tada pisao The Economist također ističući kako je "vlada tolerirala rast naoružanih bandi na krajnjoj ljevici koje su se otvoreno pripremale za građanski rat".

Zamislite da je ekonomska kriza potrajala duže. Kako socijalisti obično reagiraju na takvu situaciju? Oni je udvostruče! Okrive imaginarne sabotere, uništavače, spekulante i vanjske neprijatelje, a potom zatvore svoje političke protivnike. Allende možda nikada ne bi dostigao Pinochetovu brutalnost, ali imidž sveca koji uživa na Zapadu sigurno ne bi zaradio.

Postoji paralelni svemir koji nije daleko od našega, koji je identičan našem, osim što je tamo Allende zadržao vlast više od desetljeća. I u tom svemiru smatra se nepristojnim spomenuti Allendea pred socijalistom. U tom svemiru, socijalisti reagiraju na njegov spomen kao što u našem reagiraju na spomen Sovjetskog Saveza, Maove Kine ili Sjeverne Koreje: "Ma nemoj! Jesi li ozbiljan? Allendeov Čile? To je tako glupi straw-man argument! Čile nikada nije ni bio socijalistički, i ti to znaš! To nema veze sa socijalizmom, to je bio, u najbolju ruku, loše vođen državni kapitalizam. Stvarno ne razumiješ socijalizam."

Neka se zna: iako odobravam ekonomsku politiku Chicago boysa u Čileu, nikada nisam ni pokušao relativizirati ili opravdati kršenje ljudskih prava koje se događalo pod vlašću generala Pinocheta. To je nešto što se ne može ničim opravdati i nikakav ekonomski uspjeh ne može nadomjestiti ljudske živote. Ali da sam ljevičar na Zapadu, bio bih potajno zahvalan za taj puč koji je Pinochetova vojska napravila. Sačuvala je zapadne ljevičare od velike sramote i dala im vječnu legendu. Rock zvijezde ponekad izgledaju lijepo u starosti; socijalistički eksperimenti nikad.