Ako ste mislili da su Hrvati previše opterećeni prošlošću zbog vječnih javnih i privatnih nesuglasica oko ostavštine komunizma, partizana i NDH, koje su popratili i ogromni pokolji s obje strane, trebate pogledati što se događa u Čileu.

Ono što je za Hrvatsku razdoblje od 1941. do 1945., to je za Čile vojni puč 1973. godine kad je vojna hunta, na čelu s generalom Augustinom Pinochetom, svrgnula demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea i njegovu vladu. U puču si je Allende oduzeo život pucnjem u glavu (to je službena verzija, premda se stalno sumnja da je moguće i da ga je vojska ubila), a Pinochet je proglasio diktaturu koja će potrajati sljedećih 17 godina.

Na samom početku posvetio se aktivnom progonu političkih protivnika, Allendeovih suradnika, socijalista i komunista, koje su vojnici mučili i ubijali. Recimo, neki su bili doslovno bačeni iz helikoptera dok je letio zrakom, što jako dobro oslikava brutalnost režima. Ukupno 3.065 osoba je ubijeno ili nestalo, a još desetci tisuća su zatvoreni nakon kratkog "vojnog suda" ili su izbjegli u inozemstvo. Pinochet se nije zaustavio samo na progonu političkih protivnika, htio je uništiti sve vezano za prethodnu vlast. Tako su se javno palile marksističke knjige, majice, posteri - sve to na ulicama tako da svi vide i da nikome više ne bi palo na pamet proučavati "zabranjenu literaturu".

Nakon takvog iskustva, pomislili biste da će danas narod koji je to proživio i njegovi nasljednici biti jako skeptični prema svakom obliku diktature i da će jednoglasno osuđivati taj nemili period u svojoj povijesti, ali - bili biste u krivu. Čak i dan-danas, više od 50 godina kasnije, narod Čilea je po tom pitanju vrlo podijeljen. Istraživanja 2023. su pokazala da 36 posto Čileanaca i dalje vjeruje da je vojni puč "spasio zemlju od marksizma i modernizirao ekonomiju" dok 40 posto smatra da je "uništio demokraciju". Samo 48 posto Čileanaca se slaže da je demokracija najbolji mogući sustav. Dvije trećine zemlje vjeruje da im treba "čvrsti vođa". Kako je to moguće? Novinari na ovo pitanje čini se da ne znaju odgovor i ostaju u čudu, ali postoji logično objašnjenje.

Pitanje vojnog puča je puno kompleksnije nego što se to na prvu čini. Allende je bio demokratski izabran, ali vrlo brzo je počeo kršiti Ustav, izazvao je veliku gospodarsku krizu, nemire na ulicama i nakon dvije i pol godine mandata je izgubio potporu većine u parlamentu. Država je bila mjesecima u političkoj krizi jer je predsjednik odbio odstupiti usprkos gubitku parlamentarne potpore, a oporba je pozivala vojsku da intervenira. Na koncu intervenirao je Pinochet, general kojeg je Allende osobno imenovao, i svrgnuo ga nasilno s vlasti. Kasnije je otkriveno da je u tome imala prste američka obavještajna služba CIA, koja je jamčila Pinochetu da će imati podršku SAD-a.

Možemo osuđivati Amerikance za uplitanje u politički proces suverene države, ali morate imati pritom nekoliko stvari na umu: Čile tada nije bilo jedinstveno - velik dio naroda je tražio vojnu intervenciju, a nijedan general se to ne bi usudio učiniti bez jamstva iz svijeta; Amerikanci su imali interesa u svrgavanju socijalističke vlade jer je ona započela proces nacionalizacije velikih privatnih kompanija od kojih su neke, poput rudnika, bile u vlasništvu građana SAD-a. Američka vlada je djelovala da bi zaštitila imovinu svojih građana.

Ono što se nakon puča događalo bilo je kršenje ljudskih prava i masovni zločin koji nitko ne može opravdati. Kako je onda Pinochet osvojio simpatije mnogih današnjih Čileanaca? On je zaista dugoročno spasio gospodarstvo i osigurao Čileu status najbogatije zemlje Latinske Amerike (mjereno po stanovniku). Nije Pinochet za to bio osobno zaslužan, on vjerojatno nije imao pojma o ekonomiji niti ga je ona previše zanimala. Za ekonomske poslove i financije zadužio je skupinu čileanskih studenata koji su studirali ekonomiju na Sveučilištu u Chicagu kod profesora Miltona Friedmana, popularnog klasičnoliberalnog ekonomista koji je nešto kasnije osvojio Nobelovu nagradu.

Ti studenti, koji su u Čileu popularno nazvani "Chicago boys", implementirali su paket mjera koje je Friedman nazvao "Terapija šoka" jer su trebale u kratkom razdoblju omogućiti dramatičnu tranziciju iz državno vođenog gospodarstva u slobodno tržište pogonjeno privatnim inicijativama. Sasvim razumljivo, to je na samom početku izazvalo šok i naglo povećanje siromaštva. Ali već nakon par godina, privatne investicije iz zemlje i inozemstva počele su se slijevati. Siromaštvo je palo, zaposlenost se povećala i zemlja je krenula putem prosperiteta kakav nije viđen ni u jednoj drugoj zemlji Latinske Amerike u drugoj polovini 20. stoljeća.

Diktator Pinochet je za to vrijeme radio svoje diktatorske poslove i nije se brinuo o ekonomiji, ali to ga je u konačnici sustiglo. Dugo je tvrdio da im "nikad neće dati slobodne izbore". Međutim, pokazalo se da diktatura teško može funkcionirati uz slobodno tržište. Mediji su bili privatni i to većinom u vlasništvu američkih kompanija, što znači da nisu marili za želje diktatora. Kako su ljudi postajali bogatiji i informiraniji, to su više tražili demokratske izbore.

Na koncu, pod pritiskom medija i javnosti, Pinochet popušta i raspisuje referendum o - sebi. Na tom referendumu većina glasa protiv nastavka diktature, za demokratizaciju zemlje i višestranačje. Razočaran rezultatima, Pinochet je svojevoljno odstupio, što je presedan u modernoj povijesti. Usprkos brojnim pokušajima da ga osude za zlodjela i u Velikoj Britaniji i u Čileu - sve je propalo zbog zdravstvenih ili drugih okolnosti, tako da je Pinochet umro 2006. bez ijedne osuđujuće presude.

Ekonomist Friedman je imao doživotno probleme zbog navodnog sudjelovanja ili omogućavanja diktature, za što su ga osuđivali brojni lijevi aktivisti i novinari diljem svijeta. Friedman je, pak, tvrdio da on osobno nije pomagao Pinochetu niti podržavao vojnu diktaturu, već je pomogao svojim studentima da poboljšaju uvjete u svojoj zemlji. Tvrdio je da je upravo čileanski eksperiment potvrdio njegovu tezu da oslobađanje tržišta dovodi do oslobađanja države od diktature u demokraciju. Isticao je da u modernom svijetu nema drugog primjera gdje je tako brutalni diktator pod pritiskom javnosti dobrovoljno napustio vlast. "To u komunističkim diktaturama ne možete vidjeti", zaključio je.

Danas Čileanci, koji su imali nekog rođaka ili poznanika koji je bio žrtva Pinochetove diktature, nedvosmisleno osuđuju to razdoblje, ali mnogi drugi ne - jer uviđaju da je to možda spasilo zemlju od ekonomske propasti i dugoročno omogućilo napredak. Dakako, ne možemo znati što bi se dogodilo da puča nije bilo. Možda bi Allende svojevoljno napustio vlast i raspisao izbore; možda bi do istog gospodarskog rasta došlo i demokratskim metodama. Ali jedna nuspojava ipak zabrinjava - većina je iz toga izvukla pouku da je "čvrsta ruka" dobra stvar, da netko treba tko će "uvoditi red" i da je takav sustav, koji je u mnogočemu (izuzev ekonomije) sličio fašizmu, bio dobar i potreban.

Aktualni čileanski predsjednik Gabriel Boric, porijeklom Hrvat i samoproglašeni marksist, pokušao je u prvom dijelu svoga mandata provesti "konačni obračun s Pinochetovom ostavštinom" i "sahraniti neoliberalizam". Prvo je predložio radikalnu promjenu Ustava koji nije mijenjan još od vremena diktature. Htio je u ustav unijeti socijalističke vrijednosti poput jamstva zdravstva, socijalne države i mirovine. Referendum je glatko odbijen dvaput u dvije godine, a Boriceva je popularnost pala na povijesno niske razine.

Ove godine najesen slijede novi opći izbori, a među sada poznatim kandidatima prema anketama najviše šanse ima Evelyn Rose Matthei Fornet, gradonačelnica Providencije (dijela Santiaga) i čelnica konzervativne stranke UDI. Ona je u vrijeme referenduma o ostanku Pinocheta lobirala za njega, djelomično i zato što je njen otac bio ministar zdravlja u Pinochetovoj vladi i kasnije glavni zapovjednik vojne hunte. Matthei i danas podržava mnoge politike koje je provodila Pinochetova vlada. Kao diplomirana ekonomistica, predana je politikama slobodnog tržišta, nižih poreza i deregulacije. U svjetonazorskim i društvenim pitanjima je konzervativna - protivi se liberalizaciji vrlo strogog čileanskog zakona o pobačaju, ali s druge strane nema ništa protiv gej braka.

Dakle, gotovo autentična nasljednica Pinochetovih politika, čak i krvna nasljednica njegovog najbližeg suradnika, trenutno je najizglednija buduća predsjednica. Kandidatkinja socijalista ima upola manju potporu potencijalnih birača, a sljedeće dvije opcije su libertarijanska i desno-populistička. Tko zna koliko će još Pinochetov duh upravljati čileanskim politikama, ali to je moguće samo u takvom jedinstvenom slučaju - kad se diktatura poklopila s dobrim ekonomskim politikama koje su rezultirale poboljšanjem materijalnog stanja za većinu građana.

Istina je da postoji jugonostalgija i u Hrvatskoj, ali ni približno u tolikoj mjeri da bi ozbiljno utjecala na izbore u zemlji. Da je Tito zaposlio Friedmanove dečke koji bi Jugoslaviju učinili najprosperitetnijom zemljom Europe, možda bismo i mi sada imali slične probleme.