Kad čujete da netko koristi riječ "neoliberalizam", možete biti sigurni u dvije stvari: 1) onaj tko je koristi dolazi s ekstremne ljevice ili ekstremne desnice i zapravo prezire liberalizam i napredak, ali ne želi to priznati i 2) sigurno neće definirati što je neoliberalizam. Ali ta riječ je nešto što spaja desnicu i ljevicu te im određuje zajedničkog glavnog protivnika. Jedni će je koristiti da opišu ekonomske politike liberalizma (oslobađanje uvoznih carina, smanjenje poreza, veće slobode rada i poduzetništva itd.), a drugi će pod neoliberalizmom misliti na društvene liberalne ideje. U svakom slučaju "neoliberalizam" je psovka koja se koristi da se jednom riječju opiše sve što se nekome ne sviđa.

Zanimljivo, akademik David Golumbia, profesor na Sveučilištu u Virginiji, na svom je blogu u analizi značenja riječi "neoliberalizam" objavio kako su jedini intelektualci, koji su sebe nazvali neoliberalima, bili skupina Demokrata, američkih ljevičara 1970-ih.

U nedavnim primjerima iz Hrvatske, đakovački nadbiskup Đuro Hranić okrivio je neoliberalizam za školske predmete koji uče djecu da budu konkurentna. S njim bi se vjerojatno složila Katarina Luketić, novinarka Tportala, koja isto vidi veliku prijetnju u tom strašnom neoliberalizmu. Ona, pak, neoliberalizam vidi u - pazite sad ovo - radikalno desnim političkim strankama i pokretima u Europi danas.

"Alternativa za Njemačku, grčka Zlatna zora, francuska Nacionalna fronta, proustaške formacije, ultradesni i konzervativni pokreti koji u ime vjere, nacije i obitelji provode tzv. duhovnu obnovu i zagovaraju novu društvenu totalnost. Fobija od stranih radnika, protumigracijske mjere, odbacivanje multikulturalizma, uzlet nacionalizma, ideje o višim i nižim kulturama. Ukratko, fašizam mutira i uspijeva se vrlo dobro kamuflirati u demokratskim sustavima i neoliberalnim politikama."

Znači, po njenoj logici, neoliberalne politike su protivljenje imigraciji i socijalizam. Francuski Nacionalni front na čelu s Marine la Pen podržao je sindikalne prosvjede protiv predsjednika Emmanuela Macrona kad je pokrenuo gospodarske reforme. To su socijalističke politike. Niti gušenje ekonomije niti zabrane ulaska imigrantima nisu u teoriji liberalizma. Takve stvari nije zagovarao nijedan ozbiljni liberalni teoretičar u povijesti niti danas. Znači da političke opcije, koje gospođa Luketić smatra fašizmom, nemaju veze s liberalnim politikama, ali sa socijalističkim politikama su itekako povezane.

Novinarka je u svojoj književnoj kritici oduševljeno pozdravila teze izraelskog povjesničara Ishaya Lande koji u djelu "Šegrtov čarobnjak: Liberalna tradicija i fašizam" tvrdi da je liberalizam povezan s fašizmom i čak dovodi do njega. Ako na trenutak zaboravimo autoričino očito ograničeno poznavanje materije o kojoj se raspisala, zanimljivo bi bilo pogledati što to liberalizam i fašizam, kao ideje i poretci, imaju zajedničko budući da ih lijevi intelektualci vole trpati u isti koš. Prema Merriam-Webster definiciji:

"Fašizam je politička filozofija, pokret ili režim (poput talijanskog fašizma) koji postavlja naciju i često rasu iznad pojedinca i koji znači centraliziranu autokratsku vladu vođenu diktatorskim vođom, snažnu gospodarsku i društvenu represiju i nasilno suzbijanje političke oporbe."

Prema rječniku Cambridge, definicija liberalizma:

"Liberalizam je politička filozofija koja se zalaže za slobodu trgovanja, da ljudi trebaju imati veće osobne slobode i da se promjene u društvu trebaju događati na miran, nenasilan način."

Vidite li ijednu sličnost, zajedničku točku između ove dvije filozofije? Ili su posve suprotstavljene? Liberalizam se temelji na osobnoj slobodi građana, a fašizam postavlja naciju iznad pojedinca. Liberalizam teži slobodnoj trgovini među ljudima, a fašizam diktatorskoj kontroli nad društvom i gospodarstvom. Liberalizam je za zaštitu i povećanje osobnih sloboda (u to su uključene sloboda govora, udruživanja, rada, poduzetništva, vjeroispovijesti, kretanja itd.), a fašizam je represija. Liberalizam želi da se promjene u društvu odvijaju na miran, nenasilan način, a fašizam koristi brutalnu silu. Dakle, riječ je o dvije potpuno suprotstavljene političke filozofije!

Ne može se reći da za to nemaju povijesnog temelja, ali oni rade cherry-pick infomacija o događajima iz povijesti tako da uzimaju one koji im za tu tezu odgovaraju, a potpuno zanemaruju one koji je pobijaju. Sagledajmo to turbulentno razdoblje europske povijesti, period između dvaju svjetskih ratova da bismo mogli sagledati kompletnu sliku i razloge zašto ljevičari griješe.

Fašistički pokret nastao je u Italiji tijekom Prvog svjetskog rata, a na njegovom čelu bio je bivši komunist Benito Mussolini koji je imao motiv da se osveti komunističkoj Internacionali za izbacivanje. U Italiji je tijekom rata već zavladala ekonomska kriza zbog mobilizacije i trošenja na vojsku, a ona se po završetku rata još više produbila. Inflacija je bila velika, plaće je nisu mogle pratiti. Radnici su bili jako nezadovoljni, a u tvornicama su se pojavili sindikalisti koji su huškali narod na štrajkove i prosvjede nadajući se socijalističkoj revoluciji. Svi su već znali što se dogodilo u Rusiji pa se kralj jako bojao svrgavanja. Zbog toga je tolerirao Mussolinijeve "crnokošuljaše" koji su po nalogu pojedinih vlasnika tvornica dolazili nasilno gušiti radničke ustanke i štrajkove.

Nasilje se preselilo iz tvornica na ulice gradova. Iako su 1920. u Italiji te dvije radikalne frakcije (komunisti i fašisti) imali podršku svaka po 10-ak posto glasova, one su uspjele stvoriti bipolarizaciju i strah u narodu, što je dovelo do ekstremizacije cijelog društva. Fašisti su prvi put ušli u parlament nakon izbora 1920. i tada ih liberalna vlada uzima u koaliciju jer je to bio jedini način da lijevi blok ne dođe na vlast, a u njemu su sudjelovali komunisti koji su zagovarali ukidanje privatnog vlasništva po uzoru na Lenjinov SSSR. Vlast je bila prilično klimava, "gerilski rat" između fašista i komunista se nastavio, a fašisti zatim 1922. Maršem na Rim ruše vlast u kojoj i sami sudjeluju - nezadovoljni što vlada "ne rješava krizu". Uplašeni kralj postavlja Mussolinija za premijera, ali zahtijeva da u vladi zadrži i predstavnike drugih koalicijskih partnera. Liberali su zadržali sektore gospodarstva i financija.

Alberto de Stefani bio je ekonomist i klasični liberal koji je došao iz liberalne Stranke centra da bi postao ministar financija. Odmah je pristupio provedbi velikih reformi: drastično je smanjio državnu potrošnju i uvozne carine, ukinuo blokade na strana ulaganja, reformirao Zakon o radu, ukinuo cijeli niz kontrola nad trgovinom i snizio poreze. Njegove mjere još više su razljutile sindikalce koji organiziraju prvi veliki radnički prosvjed. Nazvali su ga "Antifašistički štrajk", i to je bilo prvo spominjanje antifašizma u javnosti (mnogi povjesničari smatraju da su te sindikalne akcije bile diktirane iz Moskve, središta Internacionale). Država guši prosvjede u krvi, ubija i zatvara prosvjednike (ukupno je do 1930. u Italiji pobijeno oko 400 protivnika režima).

Stefanijeve mjere ipak su dale pozitivne rezultate, što se može vidjeti u ovoj akademskoj analizi. Razdoblje u Italiji od 1922. do 1925. naziva se "liberalni fašizam" zbog koalicijske vlade liberala i fašista, a ekonomske reforme koje su proveli smatraju se prvim primjerom "tehnokracije", politike štednje i beskrupulozne ekonomske doktrine koja se ne obazire na zahtjeve sindikata i socijale.

Zašto su liberali pristali na takvu koaliciju iako je bilo jasno da su fašisti bili batinaši i nasilnici? To je zanimljivo pitanje, ali treba uzeti u obzir da je druga opcija bila za taj trenutak i u tom kontekstu još i gora. Da to nisu učinili, možda bi Italija postala komunistička i prolazila sve što je prošao SSSR do 1990. godine. Osim toga, nitko u tom trenutku nije mogao predvidjeti da će fašisti osvojiti vlast i dobiti mogućnost diktature. Lako je danas biti "general poslije bitke", ali treba imati na umu da fašizam nije od početka bio ono u što se kasnije razvio. Tada još Mussolini nije iskazivao svoje namjere da postane brutalni diktator, već se činio kao osoba koja je u stanju obračunati se s ekstremističkom ljevicom koja je prijetila nasilnom revolucijom i otimačinom privatne imovine.

Iako su ekonomske reforme već nakon dvije godine dale pozitivne rezultate, Mussolini ih je proglasio lošima i neefikasnima. Tražio je od kralja da dobije potpunu vlast kako bi popravio ekonomsku situaciju u zemlji i smirio radnike. Jasno je da je shvatio kako bi Stefanijeva politika na duge staze dovela do oporavka gospodarstva, ali on je želio diktaturu i moć nad gospodarstvom, što pod liberalnom ekonomskom politikom nije mogao ostvariti. Stoga je proglasio liberalizam "porazom individualnih sloboda" i "razočaranjem" te je uz blagoslov kralja ukinuo Ustav, zabranio sve političke stranke osim svoje i raspustio dosadašnju vladu. To je bilo 1925. kad zapravo počinje prava fašistička diktatura. Mussolini je zabranio sindikate (osim onih koje postavi država), uveo je kontrole za strane ulagače tako da ništa ne može ući u zemlju bez njegovog osobnog odobrenja i korporatističku ekonomsku politiku (o tom modelu u fašističkoj Italiji pročitajte ovdje).

To više nije imalo nikakve veze s liberalizmom i slobodnim tržištem, ali Mussolini je očito imao dobar PR budući da su još 10 godina zapadni mediji pisali hvalospjeve o njegovim ekonomskim reformama s kojima on zapravo nije imao nikakve veze. Autor reformi de Stefani je prvo izbačen iz vlade, a kasnije mu je zabranjeno i bilo koje javno izlaganje budući da je počeo kritizirati vlast. Mnogi su liberali nakon 1925. bili ušutkani, zatvoreni ili protjerani iz zemlje.

Pa ipak, ljevičari danas predbacuju liberalnom teoretičaru Ludwigu von Misesu što je u knjizi "Liberalizam" 1927. godine napisao onu ozloglašenu rečenicu da je fašizam "spasio civilizaciju" i da će po tome "ostati zapamćen u povijesti". Istina, Mises je tu pogriješio, ali isti ljudi koji tu rečenicu izvlače iz konteksta zanemaruju ostatak cijelog tog poglavlja o fašizmu. Mises je konstatirao da je fašizam bio samo "kratkotrajni lijek" i ne može se smatrati za "ništa više od toga jer se oslanja na brutalnu silu". Najveća prednost fašizma ujedno je i njegova fatalna mana: totalitarne ideje ne mogu se pobijediti zatvaranjem i uklanjanjem njihovih protagonista. Na duge staze, tvrdio je Mises, samo jedna ideologija može efikasno pobijediti svaki totalitarizam, a to je liberalizam. Također, predviđao je da će fašizam zbog svoje agresivne vanjske politike "završiti u nizu ratova do samouništenja".

Predbacuje se i zapadnim političarima - liberalima i konzervativcima - što su u razdoblju između dvaju ratova otvoreno podržavali i hvalili Mussolinija i njegov fašistički režim. Najpoznatiji među njima bio je Winston Churchill koji je, još kao ministar financija u britanskoj vladi, nekoliko puta bio u posjetu Mussoliniju u Rimu gdje je izjavio da se divi njihovoj "pobjedi nad boljševizmom". Churchill nije bio usamljen, to je radio i Roosevelt, pa i gotovo svi američki listovi - ekonomski i politički. Bitno je razumjeti ono što današnja intelektualna ljevica želi zaboraviti, da je talijanski fašizam skroz do kraja 1930-ih smatran prijateljem Zapada u borbi protiv gorih totalitarizama, da se Mussolini suprotstavio Hitleru 1935. godine kad je Hitler prvi put pokušao anektirati Austriju. Tada je u Austriji nastao narodni Austrofašistički pokret u kojem su neki istaknuti članovi bili Židovi, samo da bi se oduprli nacističkom pripajanju Njemačkoj. Austrijski socijaldemokrati bili su u to vrijeme veliki pobornici pripajanja Austrije Njemačkoj (još jedna "sitnica" koju ljevičari danas žele zaboraviti) pa je austrofašizam došao kao "totalitarni lijek" koji je silom zabranio i zatvarao sve političke protagoniste nacizma. Dakle, tada je fašizam bio suprotstavljen još većem zlu - nacizmu.

Međutim, griješe oni koji tvrde da je ta "sljepoća" na fašizam među zapadnim intelektualcima, novinarima i političarima, bila jednaka i prema rastu nacizma. Hitler i njegovi nacisti bili su brzo pročitani. Kad je Hitler preuzeo vlast 1933. godine, vječni antikomunist Churchill je izjavio: "Kad bih morao birati između nacizma i komunizma, izabrao bih komunizam." Mises je u spomenutom djelu iz 1927., dakle 6 godina prije nacističkog preuzimanja vlasti u Njemačkoj, predviđao novog njemačkog diktatora: "Nacisti bi mogli osvojiti vlast jer sve više Nijemaca, u stanju velike neimaštine, žudi za čvrstom rukom - tiraninom". Također, ako Njemačka pokuša ponovno ostvariti dominaciju u Europi vojnom silom, u novom ratu saveznik im može biti "samo sovjetska Rusija", smatrao je Mises. I to je pogodio budući da su Njemačka i SSSR potpisali pakt o nenapadanju i podjeli istočne Europe 1939. godine koji je bio na snazi do napada Hitlera na SSSR 1941.

Mises i Churchill, kao i mnogi drugi na Zapadu, bili su maltene u svemu u pravu osim u pogledu na Mussolinija. Malo tko je vjerovao da će Mussolini promijeniti stranu i postati Hitlerov saveznik.

Ono što socijalisti žele zaboraviti, to je Fašistički manifest iz 1919. godine. U njemu fašisti traže uvođenje minimalca za radnike, ograničenje rada na 8-satno radno vrijeme, sudjelovanje radnika u upravama privatnih poduzeća, nacionalizaciju industrije oružja, snažni i progresivni porez na bogatstvo i kapital...Sad recite, jesu li fašisti bili bliže liberalima ili ljevici?

Naravno, kad je Mussolini proglasio diktaturu, praktički sve iz tog manifesta je pogazio, ali želim vam reći da nije fašizam bio uvijek i cijelo vrijeme ono što je bio 1940-ih. Fašizam se mijenjao kroz periode, imao je svoje različite faze.

Znači, ako sagledamo sve povijesne okolnosti u tom razdoblju između dva svjetska rata, bez cherry-pickinga, dolazimo do zaključka da nije liberalizam kriv za pojavu fašizma, već drugi totalitarizam - komunizam. Da nije bilo Oktobarske revolucije u Rusiji, fašisti nikada ne bi postali značajna politička snaga u Italiji i sigurno ne bi došli na vlast. Činjenica da su se i liberali prepali komunističke revolucije pa su bili u stanju kratkotrajno surađivati i s "crnim vragom" ne znači da je liberalizam doveo do crnog vraga, kao niti da bi danas to učinili, budući da danas znamo čemu fašizam teži i da se ne želi zadržati unutar demokratskih okvira.

Jedan ekstremizam stvara drugi, tako to uvijek ide. A ekstremizmi rastu u ekstremnim gospodarskim i društvenim uvjetima, koji dolaze uslijed ratova, a mogu doći i uslijed velikih migrantskih kriza. Svaki ekstremizam znači veliko odstupanje od liberalnih ideala ravnopravnosti i ljudskih prava, a takve ideje dolaze do izražaja onda kad ljudi gube vjeru u liberalni poredak, bilo ekonomski (slobodno tržište) ili društveni. I fašizam i komunizam, kao i njihovi današnji (ublaženi) prototipi, imaju jednog zajedničkog neprijatelja, a to je liberalizam. Kao što je Mises pisao za komunizam, može se danas isto reći za bilo kakvu pojavu fašističkih ideja: postoji samo jedna ideologija koja ih može efikasno i dugoročno pobijediti, a to je liberalizam.