Pitanje je ima li država pravo upotrijebiti silu da bi zabranila nekom stranom proizvođaču prodaju svoga proizvoda kupcu u Hrvatskoj.

Prije nego što damo odgovor na bilo koje pitanje, potrebno je utvrditi da smo postavili pravo pitanje. Dati odgovor na krivo pitanje je slično davanju krivog odgovora na pravo pitanje.

Dakle, da krenemo od početka. Naslov ovog teksta ustvari postavlja pitanje uvoza genetski modoficiranih proizvoda na način kako to pitanje većina komentatora čini. Međutim, ovo nije pitanje na koje mi trebamo naći odgovor. Zašto?

Hrvatska, kao skup svih 4 milijuna njenih građana, ne ide doslovno kolektivno u inozemstvo da bi, opet kolektivno, uvezla neke proizvode. To rade pojednci i tvrtke koji misle da te proizvode u Hrvatskoj netko želi kupiti.

Dakle, pravo pitanje glasi: je li opravdano da hrvatska država zakonom zabrani uvoz genetski modificirane hrane? Budući da iza svakog zakona stoji sila državnog aparata, ovo pitanje dalje znači: je li opravdano koristiti silu (ili prijetnju silom) protiv ljudi koji žele prodati genetski modificirane proizvode građanima Hrvatske koji bi te proizvode željeli kupiti?

Dalje, ovo pitanje povlači za sobom sljedeće, kjučno pitanje: Kada je upotreba sile protiv građana Hrvatske opravdana?

Sada, kad smo došli do pravog pitanja, možemo početi razmišljati o potencijalnim odgovorima. Prije toga, trebamo biti svjesni da su teoretičari prava odavno počeli razmišljati o ovakvim pitanjima i došli, ne do jednog, nego do najmanje pet mogućih odgovora. Tih pet odgovora je bazirano na pet različitih teorija pravde: klasičnom liberalizmu, utilitarianizmu, pragmatizmu, legalnom pozitivizmu i modernom libertarijanizmu.

Svaka od ovih teorija koristi poseban princip za određivanje legitimnih razloga za upotrebu sile. Naslućujete, onda da, ovisno o tome koju teoriju pravde koristimo, možemo doći do različitih odgovora na naše ključno pitanje--kada je upotreba sile (ili prijetnja silom) protiv građana Hrvatske opravdana.

Sada bi bilo prirodno da opišem te posebne principe koji su u osnovi različitih teorija pravde. Međutim, budući da se Liberal.hr zalaže za promociju klasično-liberalne teorije pravde, to će mi sada biti prioritet, a ostale teorije ću ostaviti za neki drugi put. Za sada je dovoljno da budemo svjesni pravog pitanja i činjenice da je moguće doći do pet različitih etičko-pravnih odgovora na ovo pitanje.

Klasično-liberalna teorija prava

Klasično-liberalna teorija prava počinje od koncepta vlasništva nad vlastitim tijelom. Po ovoj teoriji, svatko od nas je od Boga (ili prirode, kako želite) dobio pravo da bude vlasnik svoga tijela. To vlasništvo proistječe iz činjenice da svatko od nas posjeduje slobodu volje. Svatko od nas posjeduje potencijal da vlastitom tijelu "kaže" što da radi.

Na primjer, svatko od vas je imao slobodu volje odlučiti hoće li pročitati ovaj članak ili ne. Ako niste religiozni, postoje i verzije klasično-liberalne teorije koje ne izvode vlasništvo nad samim sobom iz Boga. Dakle, u principu za nas je trenutno nebitno odakle potječe vlasništvo nad samim sobom, ali to će nam biti početna premisa za izvođenje ostalih zaključaka.

Sljedeća karika u logici klasično-liberalne teorije prava je miješanje vlastitog rada s prirodom. Svatko od nas može steći legitimno vlasništvo nad produktima vlastitiog rada ako su ti produkti nastali korištenjem dobara koja prije toga nitko drugi nije posjedovao. Ovo jednostavno znači da prirodna dobra pripadaju onome tko ih prvi nađe.

Kako se ova teorija primjenjuje u svijetu u kojem su sva prirodna dobra i produkti ljudskog rada već u nečijem vlasništvu? Primjenjuje se tako što se kao legitimno ostvarivanje vlasništva nad prirodnim resursima i bilo kojim drugim proizvodima označava samo ono ostvarivanje vlasništva koje je nastalo uz suglasnost prethodnog vlasnika. Na primjer, kad dođete u dućan kupiti kruh, taj kruh je prije kupovine u vlasništvu vlasnika dućana, a poslije kupovine on je u vašem vlasništvu. Prethodni vlasnik dobrovoljno se odrekao svog vlasničkog prava nad tim kruhom u zamjenu za određenu sumu novca. Vi ste se, također, odrekli vlasničkog prava nad tom sumom novca u zamjenu za kruh.

Ovo što sam sad opisao sugerira da se klasično-liberalna teorija prava primjenjuje u velikoj mjeri u našem svakodnevnom životu. To je točno, ali ova teorija se ne primjenjuje u potpunosti. Na primjer, plaćanje poreza državi se ne može definirati kao legitiman transfer vlasničkog prava s vas na nekoga drugoga (državnog službenika) tko će taj novac, opet, dati nekom drugom građaninu. Zašto je to nelegitiman transfer vlasničkog prava po ovoj teoriji? Zato što se taj transfer vrši pod prijetnjom sile. Ako ne platite porez, možete očekivati retribuciju od strane države, a u krajnjem slučaju i upotrebu sile protiv vas.

Ostaje nam još jedno bitno pitanje. Kad je, po klasično-liberalnoj teoriji prava, upotreba sile legitimna? Legitimna je samo onda kad se ta sila koristi za fizičku zaštitu već legitimno stečene imovine. Na primjer, ako vam netko pokuša ukrasti automobil, taj čin predstavlja fizičku invaziju--narušavanje vaše imovine. Vaše legitimno pravo u tom slučaju bi, po klasično-liberalnoj teoriji prava, bilo upotrijebiti silu protiv kradljivca. Dakle, sila se može koristiti tek kad netko fizički povrijedi vaša legitimno stečena vlasnička prava, ne prije.

Na primjer, po ovoj teoriji nelegitimno bi bilo nekoga napasti samo zato što nam ta osoba izgleda "sumnjivo" ili zato što vjerujemo da će ta osoba u budućnosti nekoga napasti. Po ovoj teoriji, recimo, prisilno zadržavanje na "liječenju" duševnih bolesnika koji nikoga nisu povrijedili nije legitimna upotreba sile.

Primjena klasično-liberalne teorije na uvoz

Sad, kad smo prešli ove osnovne pojmove u klasično-liberalnoj teoriji prava, možemo se okrenuti analiziranju pitanja uvoza genetski modificiranih proizvoda. Kad je, znači, upotreba sile u sprječavanju uvoza takvih proizvoda opravdana? Po klasično-liberalnoj teoriji prava upotreba sile bila bi opravdana samo u slučaju da taj uvoz predstavlja fizičko narušavanje nečije imovine.

Poslije ovoga, odgovor na pitanje je relativno jasan. Zamislimo sljedeću situaciju. Joseph iz Sjedinjenih Američkih Država želi prodati genetski modificirano voće Josipu iz Hrvatske. Ima li hrvatska država pravo spriječiti ovu transakciju upotrebom sile (zakona)? Ako tijekom ove transakcije, i kao posljedica te transakcije, ničija imovina nije fizički narušena, nitko nema pravo upotrijebiti silu protiv Josepha i Josipa.

Sumnja ili pretpostavka da bi ova transakcija u budućnosti mogla doprinijeti povredi nečije imovine (uključujući tu i ljudsko tijelo, tj. zdravlje) nije dovoljan razlog za sprječavanje transakcije. Nagađanja nisu dovoljan razlog za upotrebu sile. U slučaju da u budućnosti dođe do bilo kakve povrede nečijih imovinskih prava, a kao posljedica upotrebe genetski modificiranih proizvoda, oštećena strana ima pravo na naknadu štete od strane koja je tu povredu izazvala.

Dakle, po klasično-liberalnoj teoriji prava, teško bi se mogao naći razlog za uvođenje opće zabrane uvoza genetski modificiranih proizvoda.