Riječ "neoliberalizam" jedan je od češće korištenih pojmova u javnim raspravama u 21. stoljeću, gotovo uvijek u negativnom ili ekstremno negativnom kontekstu. Ljudi s ljevice i s desnice podjednako ju koriste kako bi ocrnili svoje političke neistomišljenike iako pod pojmom "neoliberalizam" obično imaju različite vizije onoga što opisuju.

Povijest značenja

Što bi točno bio neoliberalizam? Riječ je prvi put korištena u Njemačkoj 1920-ih, to je bila nacistička kovanica protiv onih koji su pokušavali ponovno oživjeti liberalne ideale iz 19. stoljeća. Zatim se, potpuno nevezano za prvu upotrebu, koristila u SAD-u krajem 1930-ih da bi se opisalo tamošnjeg novinara Waltera Lippmanna koji je u knjizi The Good Society (Dobro društvo) tražio reformu liberalizma i veću ulogu države koja bi više brinula o društvenom blagostanju što bi po njemu riješilo "političku krizu" u kojoj se svijet tada (1937) nalazio. Zagovarao je dramatično odbacivanje slobodnog tržišta kao dogme koju "većina ekonomista ionako smatra neprovedivom".

Iako Lippmann nije osobno koristio riječ neoliberalizam u svojoj knjizi, tadašnji kritičari, pobornici slobodnog tržišta, smjer koji je on opisao i koji je postao vrlo popularan, etiketirali su kao neoliberalizam.

Nešto kasnije, 1951. godine liberalni ekonomist Milton Friedman je u eseju "Neoliberalizam i njegovi prospekti" u norveškom poslovnom časopisu Farmand predstavio sasvim novo značenje riječi neoliberalizam, što je ujedno bilo prvi put da ju netko koristi u pozitivnom smislu. Friedman je raspravljao o aktualnim ekonomskim politikama u zapadnoj hemisferi i o sve većem rastu mišljenja javnog mnijenja kako je potrebno zaustaviti daljnje širenje vladinih ovlasti. Smatrao je da se svijet nalazi na rubu provalije i da će morati doći do drastičnih promjena u politikama. Predlagao je ograničenje državnih ovlasti, privatizaciju mnogih sektora koji su tada uglavnom bili nacionalizirani i decentralizaciju vlade kako bi se moć raspršila.

Taj Friedmanov esej je 30-ak godina kasnije zaživio u praksi, kad su na vlast u Velikoj Britaniji i SAD-u došli Margaret Thatcher i Ronald Reagan, predstavnici tadašnje zapadne desnice koja je prihvatila ideje ekonomista Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka kao temelje svojih politika. Ubrzo su ih slijedile druge zemlje diljem svijeta, vlade ljevice i desnice. Neoliberalizam je postao međustranački politički konsenzus.

Što danas znači neoliberalizam

Od početka 1980-ih došlo je do vala liberalizacije gospodarstava Velike Britanije, SAD-a i Kanade koji se u 1990-ima pojačao nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. Osim cijele istočne Europe koja je ubrzano provodila reforme privatizacije uglavnom po Friedmanovom receptu (on je to nazvao Šok terapijom), njegove savjete slijedile su i skandinavske zemlje koje su napravile zaokret od dotadašnjih socijalističkih politika i okrenule se prema poticanju rasta privatnog sektora.

Kina je provodila možda najdrastičnije reforme odbacivši dotadašnji model planske ekonomije i prihvativši slobodnu trgovinu sa svijetom. Japan je proveo privatizaciju željeznice i reformirao radno zakonodavstvo kako bi više oslobodio privatni sektor. Singapur je od početka usvojio slobodnotržišni okvir koji će ga ubrzo učiniti jednom od globalno najprosperitetnijih nacija svijeta.

Opisane reforme diljem svijeta, od Zapada do Istoka, bile su ono što se i danas smatra neoliberalizmom. Kada ljudi u 21. stoljeću spominju taj pojam, uglavnom se misli na period ekonomske liberalizacije i globalizaciju do koje je došlo uslijed prihvaćanja slobodne međunarodne trgovine i smanjivanja ili ukidanja trgovinskih barijera. Govori se o periodu, ugrubo, između 1980. i sredine 2000-ih.

Zašto je riječ neoliberalizam onda tako negativan i ružan pojam? Zbog propagande. Tijekom 2000-ih počela je snažna propaganda protiv politika iz prethodnih desetljeća, a glavnu riječ su vodili popularni aktivisti poput Amerikanca Michaela Moorea i Kanađanke Naomi Klein. Poluinformacijama i manipulacijom činjenica bacili su velo preko svega pozitivnog što je "neoliberalizam" učinio za građane diljem svijeta, preko društvenog i ekonomskog napretka koji je u tom periodu nepobitan, uspjeli su trajno zgaditi ljudima to ime, a samim time i sve politike koje su se s njim provodile.

Progresivni kritičari, uključujući ekonomista i nobelovca Josepha Stiglitza, neoliberalizam smatraju destruktivnom ideologijom koja je proširila nejednakost, oslabila demokraciju i komodificirala društveni život. Za populiste i nacionalističke konzervativce, neoliberalna globalizacija ispraznila je nacionalne industrije, potkopala zajednice i osnažila elite na štetu običnih građana.

Richard Hanania, klasičnoliberalni komentator, u tekstu na portalu Human Progress objašnjava zašto su kritičari neoliberalizma u krivu.

"Neoliberalizam se pojavio kako bi se suočio sa stvarnim problemima, imao je snažne intelektualne temelje i uglavnom je postigao svoje ciljeve. Ljutnja prema neoliberalizmu ne odražava njegove neuspjehe, već predstavlja žrtveno janje za pritužbe koje uglavnom nisu povezane s ekonomskim pitanjima. Kritičari neoliberalizma griješe u pogledu ekonomije i nema puno razloga vjerovati da većina njihovih preferiranih politika pruža bolju alternativu", tvrdi Hanania na početku podrobne analize.

Uspjesi neoliberalizma

Neoliberalizam je bio odgovor na stagnaciju i malaksalost diljem svijeta. Izvan komunističkog bloka, sredinom 20. stoljeća dominirao je kejnzijanizam na Zapadu i razvoj vođen državom na globalnom jugu. Vlade su regulirale industrije, kontrolirale tokove kapitala i širile socijalne države. Do 1970-ih pojavile su se pukotine u ovom sustavu: stagflacija (nizak rast i visoka nezaposlenost) u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi te ponavljajuće fiskalne krize diskreditirale su modele usmjerene na državu. U zemljama u razvoju, rastući dug i problemi s platnom bilancom prisilili su vlade da traže pomoć od međunarodnih institucija, postavljajući temelje za promjenu politike.

Ova atmosfera krize stvorila je prostor za tržišno orijentirane mislioce koji su bili marginalizirani u ranijim desetljećima, možda najznačajniji od njih je ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu Milton Friedman, koji će 1976. godine osvojiti Nobelovu nagradu za ekonomiju i postati vrlo utjecajna javna osoba koja se zalaže za deregulaciju. Pokret za pravo i ekonomiju, usredotočen na osobe poput Ronalda Coasea, Richarda Posnera i Garyja Beckera, također se pojavio na Sveučilištu u Chicagu, a oni su počeli primjenjivati ​​analizu troškova i koristi na vladine propise koji prije nisu bili upitni. Pozvali su na uzimanje u obzir pitanja učinkovitosti pri tumačenju pravne doktrine.

Neoliberalizam je karakteriziralo ozbiljno shvaćanje predanosti klasičnog liberalizma - slobodnog tržišta i ograničene vlade. U kontekstu svijeta stvorenog 1970-ih, ovaj pristup značio je usporavanje rasta ponude novca, deregulaciju industrije, skeptičan pristup prema sindikatima i industrijskoj politici, otvaranje tržišta slobodnom protoku kapitala i trgovine, a u nekim slučajevima i pokušaj smanjenja ili barem sprječavanja širenja socijalne države.

Međustranačko priklanjanje takvim idejama, koje je započelo krajem 1970-ih i nastavilo se početkom 2000-ih, nazvano je hegemonijskim neoliberalizmom. Prvi val identificiran je s desnicom, a povezan je s mandatima Ronalda Reagana (1981. – 1989.) i Margaret Thatcher (1979. – 1990.). Drugi je došao 1990-ih u obliku vođa 'Trećeg puta', posebno Billa Clintona (1993. – 2001.) i Tonyja Blaira (1997. – 2007.). Daleko od toga da su odbacili svoje konzervativne prethodnike, oni su učvrstili novi poredak: Clinton se zalagao za Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), reformu socijalne skrbi i financijsku deregulaciju, dok su Blairovi Novi laburisti prihvatili ekonomske reforme koje je Thatcher započela.

Utjecaji neoliberalne ideologije osjetili su se daleko izvan angloameričkog svijeta. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka počeli su pružati financijsku pomoć zemljama u razvoju, većinom u kaosu zbog neuspjelih ekonomskih politika nakon stjecanja neovisnosti, uvjetovanih usvajanjem neoliberalnih reformi. Diljem Afrike, Latinske Amerike i Azije vlade su privatizirale industriju, smanjile javnu potrošnju i počele se otvarati međunarodnoj trgovini. Utjecaji neoliberalizma jasno se vide u Indiji i Kini, dvjema najvećim nacijama svijeta.

Počevši od kraja 1978., Kina je uvela tržišne mehanizme za vrijeme vladavine Deng Xiaopinga. Godine 1991., suočena s krizom platne bilance, Indija je provela sveobuhvatne reforme pod vodstvom Međunarodnog monetarnog fonda. To je uključivalo smanjenje carina i ukidanje „License Raja“, koji je stvorio stroge zahtjeve za dozvole za uvoz robe ili poslovanje. Stari sustav postavljao je ograničenja na uvoz, postavljao carine i do 300 posto i „učinio Indiju praktički zatvorenim gospodarstvom“.

Neoliberalizam je imao dva velika obećanja. Trebao je postaviti zapadne nacije na bolji ekonomski put i ubrzati razvoj u zemljama trećeg svijeta. U oba slučaja je uspio. Ujedinjeno Kraljevstvo, posebno, zabilježilo je veći gospodarski rast u 1980-ima i 1990-ima. Rast je bio otprilike isti u SAD-u u 1980-ima i 1990-ima kao i u 1970-ima, ali s nižom inflacijom, većom stabilnošću i nižom nezaposlenošću. Odbijajući slijediti Thatcherin pristup suprotstavljanja sindikatima i ograničavanja širenja države blagostanja, ostala velika gospodarstva zapadne Europe - Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska - zabilježila su sporiji rast od SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva u sljedećim desetljećima. Dok se stope rasta u zapadnom svijetu nikada nisu vratile na one iz zlatnog doba 1950-ih i 1960-ih, kriza 1970-ih je bila prevladana.

Drugim riječima, SAD su bile neoliberalnije od Ujedinjenog Kraljevstva, koje je bilo neoliberalnije od većine ostatka zapadne Europe. A od neoliberalne revolucije, SAD su najbrže rasle, zatim slijedi Ujedinjeno Kraljevstvo, a zatim Zapadna Europa. Nadalje, mnogi ekonomisti vjeruju da je glavni problem koji sprječava još veći ekonomski uspjeh u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u njihova nemogućnost izgradnje dovoljno stambenog prostora, zbog vladinih propisa koji tome stoje na putu. To ukazuje na to da SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo pate od premalo, a ne previše, slobodnotržišnih politika.

Zajedno, Kina i Indija činile su oko 40 posto svjetske populacije 1980. godine, a još veći dio stanovništva trećeg svijeta, tako da njihove putanje nisu samo nacionalne priče, već nam mnogo govore i o tome što se dogodilo globalnom gospodarstvu. Nakon tržišno orijentiranih reformi, obje nacije doživjele su dramatična poboljšanja u rastu i smanjenju siromaštva. Otvaranje Kine, koje je započelo 1978. godine, pokrenulo je desetljeća dvoznamenkastog širenja, izvukavši više od 700 milijuna ljudi iz ekstremnog siromaštva i transformirajući zemlju u drugo najveće svjetsko gospodarstvo. Nakon liberalizacije Indije 1991. godine, godišnje stope rasta su se povećale, potičući uspon ogromne srednje klase i masovno smanjenje siromaštva. Prema izvješću Svjetske banke iz 2022. godine, samo Kina je odgovorna za gotovo 75 posto globalnog smanjenja ekstremnog siromaštva u posljednja četiri desetljeća.

Često se kaže da Kina nije usvojila sve aspekte neoliberalizma, već je slijedila hibridni model. Ipak, iako je Kina impresivno rasla, i dalje je mnogo siromašnija od drugih istočnoazijskih zemalja. Njezin rast se usporava dok su njezini stanovnici još uvijek na razini srednjeg dohotka, dok su Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan održali mnogo veći rast sve dok nisu postali bogatiji.

Kina je uspjela poboljšati svoj životni standard zahvaljujući usvajanju protržišnih reformi, a postoji razlog vjerovati da bi njezin rast bio još spektakularniji da je u potpunosti prihvatila neoliberalizam, što dijelom nije učinila zato što su slobodna tržišta potencijalne prijetnje centraliziranoj kontroli Komunističke partije.

Uspoređujući kinesku naciju s Hong Kongom, Makaom, Singapurom i Tajvanom, ekonomist Garrett Jones primjećuje: "Kina je uvjerljivo najsiromašnija zemlja na svijetu s većinskim kineskim stanovništvom". Također ukazuje na kineski uspjeh u jugoistočnoj Aziji i Novom svijetu, što ukazuje na to da iza izvanredne dosljednosti koju vidimo stoje duboki kulturni čimbenici i individualne osobine. U tom kontekstu, kineski hibridni model ne izgleda ni približno toliko impresivno. Za Kinu je bilo korisno odmaknuti se od komunizma, ali njezin rast vjerojatno se dogodio unatoč praksama poput velikih državnih poduzeća i vladine raspodjele resursa, a ne zbog njih.

Nakon pada komunizma, Istočna Europa postala je još jedan veliki laboratorij za neoliberalne reforme. Početkom 1990-ih, zemlje poput Češke, Estonije i Poljske prihvatile su „šok terapiju“, koju je karakterizirala brza liberalizacija cijena, trgovine i tokova kapitala, uz privatizaciju državnih poduzeća. Rezultati su bili relativno bolni u vrlo kratkom roku: proizvodnja je propala, nezaposlenost je porasla, a nejednakost je naglo porasla. No, srednjoročno i dugoročno, mnoga od tih gospodarstava stabilizirala su se, integrirala u Europsku uniju i doživjela održivi rast.

Poljska je posebno postala postkomunistička priča o uspjehu, izbjegavajući recesiju tijekom financijske krize 2008. i bilježeći stalan rast prihoda. Put Rusije bio je teži, s ekstremnom volatilnošću koja je obilježila 1990-e. Mnoge reforme su započele, a zatim napuštene. Trebalo je oko desetljeće i pol da ruski životni standard dosegne ono što je bio prije raspada Sovjetskog Saveza. Ipak, u cijeloj regiji neoliberalni recepti definiraju početni prijelaz s centralnog planiranja, čineći Istočnu Europu ključnim poglavljem u globalnom širenju tržišno orijentiranih politika.

Strašno stanje Rusije 1990-ih često se navodi kao udarac idejama neoliberalizma. Zapravo, može se tvrditi da su ruski problemi na neki način rezultat toga što nije bila spremna na velike ili brze reforme. Nakon što je izgubila velik dio svoje ekonomske baze zbog propasti državnih poduzeća koja su gubila novac, Rusija je u postkomunističko doba nosila teret subvencija, državnih mirovina i državnih plaća. Umjesto da smanji potrošnju, tiskala je novac, što je dovelo do nekontrolirane inflacije, kako je predviđala standardna ekonomska doktrina.

Ako je neoliberalizam uspio, zašto je onda danas tako omražen?

Ako dokazi u velikoj mjeri sugeriraju da je neoliberalizam uspio, zašto su se onda intelektualci okrenuli protiv njega? Važno je shvatiti da će svaku ideju koja razvije hegemonijski status vjerojatno osporiti ambiciozne elite. Neoliberalizam je dominirao intelektualnim diskursom, a ta se fraza počela koristiti kao zamjena za svaki problem koji su ljudi vidjeli u svijetu. Modernost je na mnogo načina otuđujuća, a svako kulturno, psihološko ili javnozdravstveno pitanje koje se pojavilo stavljeno je na teret dominantnih ideja prethodnog doba.

Zapravo, neoliberalizam je možda i previše uspio. U utjecajnom radu iz 2016. godine, politolozi Ronald Inglehart i Pippa Norris pokazali su da se, kako su zemlje postajale bogatije, politika manje usredotočuje na ekonomska pitanja, a više na kulturna, poput prava homoseksualaca i imigracije. Dok je društvena klasa nekada bila snažan prediktor načina glasanja, to više nije bio slučaj do 2000-ih. Zapravo, kada su se zapadna gospodarstva suočila s krizama 1970-ih, ljudi su se prije svega brinuli za gospodarstvo, a neoliberalizam je uglavnom riješio najhitnija pitanja tog desetljeća. Umjesto proglašenja pobjede, zapadna javnost počela se boriti oko kulturnih pitanja. Da budemo pošteni, glavno kulturno pitanje oko kojeg se bore jest rasprostranjena imigracija, koja je često opravdavana neoliberalnim razlozima. To je jedino pitanje gdje se široko rasprostranjene političke vrijednosti izravno sukobljavaju s neoliberalnom doktrinom, a ideja da neoliberalizam nije uzrok široko rasprostranjenog nezadovoljstva mora se kvalificirati priznavanjem da je imigracija iznimka od tog pravila.

Kada materijalni strahovi dođu u prvi plan, ljudi se vraćaju prvenstveno brizi za gospodarstvo, kao što je bio slučaj tijekom Velike recesije. No zanimljivo je da je tijekom ere neoliberalizma bilo manje recesija, što je ljudima omogućilo da raspravljaju o kulturnim pitanjima. Od devetnaestog stoljeća kroz Veliku depresiju pa sve do ranih 1980-ih, recesije su bile redovita pojava u Sjedinjenim Državama i Europi. Često su dolazile svake nekoliko godina jer su se kreatori politike borili s inflacijskim ciklusima, ograničenijim alatima za stabilizaciju potražnje zbog zlatnog standarda i na kraju naftnim šokovima. U SAD-u, u godinama neposredno prije neoliberalnog konsenzusa, recesije su postale rutina, a takvi su se padovi događali 1969. – 1970., 1973. – 1975., 1980. i 1981. – 1982. To je stvorilo osjećaj da je ekonomska nestabilnost neizbježna životna činjenica. Ipak, od sredine 1980-ih učestalost i ozbiljnost recesija dramatično su se smanjile jer su središnje banke usvojile vjerodostojne antiinflacijske politike, sindikati su izgubili moć sprječavanja potrebnih strukturnih prilagodbi gospodarstvu, slobodna trgovina omogućila je brzo raspoređivanje kapitala i resursa u učinkovitije svrhe kada je to potrebno, a vlade su naučile učinkovitije koristiti fiskalnu i monetarnu stabilizaciju.

I SAD i veći dio zapadne Europe iskusili su ono što ekonomisti nazivaju Velikom moderacijom, razdobljem stabilnijeg rasta i manjeg broja kraćih padova. Velika recesija 2008. bila je velika iznimka, istaknula se upravo zato što je prekinula ono što je postalo era relativne ekonomske stabilnosti u usporedbi s turbulencijama ranijih desetljeća. Jedina druga ozbiljna ekonomska kriza od sredine 1980-ih bila je recesija uzrokovana COVID-om-19, ali to je bilo zbog zatvaranja vlade i dobrovoljnog socijalnog distanciranja uslijed pandemije. Uz to, recesiju uzrokovanu COVID-om-19 pratio je iznimno brz oporavak.

Također je došlo do većeg društvenog zaokreta prema pesimizmu, povezanog s kulturnim ratom. Sve veća upotreba pametnih telefona i društvenih mreža povezana je s većom tjeskobom i depresijom među mladima. Povjerenje u institucije - od Kongresa do medija i organizirane religije - naglo je palo u posljednjih nekoliko desetljeća. U međuvremenu, nije bilo sličnog pada ekonomskog optimizma. Indeks potrošačkog raspoloženja Sveučilišta u Michiganu anketira 500 Amerikanaca svaki mjesec kako bi izmjerio njihov stav prema osobnim financijama i očekivanjima. Potrošačko raspoloženje se srušilo krajem 1970-ih tijekom stagflacije, ali je zatim naglo poraslo i ostalo visoko do Velike recesije. Ponovno se oporavilo kako se gospodarstvo oporavljalo, prije nego što je palo na otprilike razinu s kraja 1970-ih tijekom COVID-a-19, gdje je od tada zaglavljeno.

Treba napomenuti da 2020. nije bila samo godina početka pandemije, već i godina kada je Joe Biden izabran za predsjednika; Biden je vodio administraciju koja se odmaknula od neoliberalnog konsenzusa i potrošila velike količine novca dok je istovremeno usvajala mjere za navodno oživljavanje proizvodnje. Kao što je predvidio harvardski ekonomist Larry Summers i drugi vodeći ekonomisti, to je dovelo do visoke inflacije i, u konačnici, pridonijelo ponovnom izboru predsjednika Donalda Trumpa. Drugim riječima, Amerikanci su bili najoptimističniji u pogledu svojih financija tijekom razdoblja hegemonijskog neoliberalizma, a pesimističniji prije nego što je konsenzus formiran i nakon što se raspao.

Uzmimo u obzir još jedan pokazatelj. Američko nacionalno izborno istraživanje, koje se provodi svake dvije godine od 1956., pita Amerikance misle li da će se njihove financije vjerojatno poboljšati, pogoršati ili ostati iste u sljedećoj godini. Dvije godine s najvećim pesimizmom bile su 1974. i 1978., s više Amerikanaca koji su rekli da očekuju da će im se financije pogoršati nego poboljšati. Pa ipak, od 1980. do danas, Amerikanci su češće odgovarali da očekuju da će im biti bolje nego gore.

Zaključak

Slobodna tržišta nemaju odgovore na sve životne probleme, kao što su postliberali desnice i ljevice ispravno istaknuli. Neoliberalizam je bio konsenzus koji je proizašao iz duge povijesti eksperimentiranja s ciljem rješavanja problema poput visoke inflacije, visoke nezaposlenosti i stagnantnog gospodarskog rasta. Uglavnom je uspio u svojim ciljevima, a nekontrolirane cijene nekretnina u eri NIMBYizma ukazuju na to da se kreatori politika, ako ništa drugo, nisu dovoljno oslanjali na magiju tržišta.

Povratak snažnim sindikatima, carinama i državi koja pokušava odlučiti koje industrije uspijevaju, a koje propadaju, jednostavno bi osiromašio ljude diljem svijeta, a da se ne riješe temeljni problemi koji potiču njihovo nezadovoljstvo.

Ako netko želi tvrditi da je sam neoliberalizam uzrok neekonomskih društvenih i političkih problema, teret dokazivanja je na njemu. Jednostavno isticanje da je, na primjer, stopa nataliteta ili povjerenje u vladu smanjeno u posljednjih nekoliko desetljeća i optuživanje neoliberalizma - što ne govori izravno o takvim pokazateljima - neće biti dovoljno. Uzročnost se mora utvrditi kako bi se opravdao povratak neuspjelim ekonomskim politikama.

U najmanju ruku, postliberali desnice i ljevice trebali bi moći ukazati na zemlje koje su odbacile neoliberalizam i uspjele u specifičnim mjerama koje ih zanimaju. Ali to ne mogu učiniti jer takve zemlje ne postoje. Neoliberalizam je ekonomski koncept koji je dao pozitivne ekonomske rezultate - nije religija koja pruža smisao ili etičko i duhovno vodstvo. Oni koji su najviše zabrinuti za ljudske duše trebali bi se usredotočiti na promjenu kulture u svom željenom smjeru, umjesto na demontiranje sustava koji je dobro funkcionirao u većem dijelu svijeta, zaključuje Hanania.