Čileansko čudo: Od siromaštva i diktature do najbogatije zemlje Južne Amerike

Južna Amerika je tradicionalno jedan od siromašnijih kontinenata na kojem su tijekom proteklih 50 godina harali razni socijalistički revolucionari. Jedna zemlja ipak iskače iz te slike, a to je Čile.

Čile je prema svim pokazateljima već dugi niz godina najbogatija zemlja Latinske Amerike - imaju najveći BDP po glavi stanovnika, uvjerljivo vode po ekonomskim slobodama, a s prosječnom neto plaćom od 830 američkih dolara (oko 5.900 kuna) mogu se pohvaliti životnim standardom kakav uživaju građani nekih zapadnoeuropskih zemalja. Dodajmo tome i za ovaj kontinent izrazito nisku stopu nezaposlenosti (ispod 7 posto). Iako su mnoge južnoameričke zemlje u proteklih nekoliko godina odlučile promijeniti ekonomski kurs i prekinuti socijalističku tradiciju (prvo Urugvaj pa Paragvaj, zatim Brazil i Argentina), trebat će im dugo vremena da se ekonomski oporave i stanu uz bok Čileu.

U čemu je stvar? Čile se može pohvaliti drukčijom, jedinstvenom poviješću i ekonomskom politikom. Upravo ekonomska politika omraženog "neoliberalizma" dovela je Čile iz totalnog siromaštva s početka 1970-ih do današnjeg prosperiteta. Put do prosperiteta bio je težak i neko vrijeme jako bolan, pa i nepravedan, ali na kraju se Čileancima sve isplatilo.

Krenimo od početka. Uslijed velikog siromaštva sredinom prošlog stoljeća Čileanci su na vlast izabrali socijalista Salvadora Allendea koji je uveo protekcionistički režim u ekonomiju. Velike barijere na uvoz robe iz drugih zemalja dovele su do nestašice i pada standarda, cijene su rasle nezaustavljivo. Godine 1972. inflacija je došla na nevjerojatnih 160 posto. Allende je nacionalizirao rudnike i sva velika poduzeća te je ograničio površine na kojima poljoprivrednici mogu raditi za sebe. Život je postao nepodnošljiv kad je 1973. vojska izvela puč, a Allende se ubio prije negoli je bio uhvaćen. General Augusto Pinochet proglasio se novim predsjednikom.

Pinochet je bio klasični diktator koji je odmah u startu najavio da demokratskih izbora više neće biti. Ubijao je svoje političke protivnike, a posebno je mrzio socijaliste. Tijekom njegove vladavine procjenjuje se da je ubijeno dvije do tri tisuće ljudi isključivo zbog političkog stava, a desetke tisuća je zatvorio ili protjerao iz zemlje. Sindikati su bili zabranjeni, a prosvjede je gušio u krvi. Vojska je preuzela vlast.

Usprkos svim negativnim i zapravo groznim karakteristikama i djelima, Pinochet je imao jednu pozitivnu stranu. Vjerovao je da će oslobađanjem tržišta pobijediti veliku ekonomsku krizu u svojoj zemlji. Potražio je pomoć u SAD-u, kod tada poznatog ekonomista Miltona Friedmana koji je radio na Sveučilištu u Chicagu. Skupina Friedmanovih studenata, među kojima su neki rođeni Čileanci, došla je u Santiago kako bi primijenila Friedmanovu ekonomsku teoriju u stvarni život. U čileanskim medijima popularno su nazvani "Chicago boys", a diktator Pinochet u njih je polagao velike nade za spas ekonomije.

Njihov je dugoročni plan imao nekoliko etapa od 1974. do 1990. godine i sažet je u tri osnovne točke: stabilizacija inflacije, privatizacija državnih poduzeća i privlačenje stranih investitora. Milton Friedman je svoj plan nazvao "Politika šoka" zato što je bila riječ o naglom preokretu iz socijalističke ekonomije u slobodnotržišnu, a lijevi kritičari su ga kasnije nazvali "Doktrina šoka". Friedmanu su desetljećima kasnije predbacivali da je nemoralno što je svoj eksperiment tako hladno odlučio primijeniti na jednom narodu, no činjenica je da su Čileanci u tom trenutku bili toliko očajni da im nikakav eksperiment nije mogao više odmoći. Iako je u početku, prvih 10-ak godina bilo jako teško i mnogi su ostajali bez posla prilikom potpunog otvaranja tržišta (domaća se proizvodnja dugo nije mogla nositi ni kvalitetom ni cijenom sa stranom konkurencijom), politika šoka je sredinom 1980-ih počela davati konkretne rezultate.

Narod se izvukao iz siromaštva, inflacija je ukroćena, ljudi su se navikli na zakone tržišta i prilagodili. Kako je narod bolje živio, diktatoru je bilo sve teže zadržati vlast. Konačno je 1988. godine pogazio svoje obećanje da izbora neće biti i raspisao prve demokratske izbore na kojima je poražen. Vlast je preuzela konzervativna stranka koja je zadržala istu ekonomsku politiku. Od 1990-ih do danas vlast se u Čileu mijenjala više puta, ali nijedna politička opcija nije htjela skrenuti s puta koji su izgradili "Chicago boysi".

Milton Friedman je nakon demokratskih promjena u Čileu ponosno izjavio kako je to "dokaz da slobodno tržište oslobađa ljude u svakom pogledu": Ja to zovem čileanskim čudom, ne samo zato što se pokazalo dobrim, nego i zato što je ispalo baš onako kako je Adam Smith (škotski ekonomist iz 18. stoljeća, autor knjige "Bogatstvo naroda" - op.a.) predvidio da će biti...Još je važnije da je vojna hunta na kraju zamijenjena demokratskom vlašću. Znači da je čileanski ekonomski model slobodnog tržišta doveo do slobodnog društva...Ne postoji na svijetu, među svim socijalističkim zemljama, primjer da je jedan diktator srušen na nenasilan i demokratski način, kako je to učinjeno u Čileu.