Ekonomske slobode su najvažniji faktor za ukupno zdravlje društva. To se može zaključiti ako usporedimo podatke sa stranice OurWorldInData - prosječni životni vijek po državama između 1950. i 2015. godine. Cijeli svijet je tijekom tih 65 godina znatno uznapredovao u svakom pogledu, pa tako i u zdravstvenom stanju, ali najveći napredak ostvarile su upravo one zemlje koje su u tom periodu napravile najdrastičnije ekonomske mjere u smislu oslobađanja tržišta.

Očekivani životni vijek u Hrvatskoj 1950. godine iznosio je 60 godina, a danas je 77 godina. To je rast od 17 godina, u odnosu na druge zemlje svijeta prosječni rast za taj period. Najveći rast ostvarili su Singapur i Čile - čak 25 godina.

Čileanci su 1950. godine doživjeli u prosjeku 54 godine, što je tada bio najgori rezultat u Južnoj Americi i 6 godina kraće od prosječnog Hrvata. Danas Čileanci žive u prosjeku 79 godina ili 2 godine duže od Hrvata, a najduže na svome kontinentu. Po čemu je Čile poseban, što su to Čileanci učinili u zadnjih 65 godina? Prošli su 1973-1990 kroz diktaturu koja, naravno, nije bila dobra sama po sebi, ali je diktator Augusto Pinochet dopustio ekonomistima Čikaške škole da provedu tzv. politiku šoka, odnosno drastične reforme prelaska iz socijalističke u slobodnotržišnu ekonomiju. Diktatura je ukinuta 1990. godine, no čileanske demokratske vlasti nakon toga nisu uvelike mijenjale gospodarsku politiku u odnosu na onu za vrijeme Pinocheta. Čileanci svoj status koji danas uživaju, kao najbogatija nacija Latinske Amerike, mogu zahvaliti uvođenju slobodnog tržišta. Čile je na Indeksu ekonomskih sloboda uvjerljivo prvi među latinoameričkim zemljama.

Stanovnici Singapura živjeli su 1950. u prosjeku 59 godina. Danas žive najduže na svijetu - 84 godine. Ova država je od osamostaljenja uvela politiku slobodnog tržišta, Ustavom balansirala državni budžet i uvela rigorozne kazne za korupciju u javnoj službi i među državnim dužnosnicima. Singapur ima minimalne poreze, nema minimalca ni uvoznih carina, nema gotovo nikakvih regulacija u privatnom sektoru. Singapur je na Indeksu ekonomskih sloboda prvi među svim samostalnim državama svijeta (Hong Kong nema status samostalne države). Osim materijalnog blagostanja (najveća prosječna plaća u svijetu), prosječni stanovnici Singapura uživaju i u najdužem životu.

Nakon Singapura slijede Japan i Švicarska. Ove tri države imaju očekivani životni vijek iznad 83 godine. Cijela zapadna Europa danas ima očekivani životni vijek prilično visok u odnosu na ostatak svijeta, od 81 (Portugal i Njemačka) do 83 godine (Švicarska, Španjolska, Island). U rangu zapadne Europe još su Kanada, Australija, Novi Zeland te nekoliko zemalja istočne Europe (Slovenija, Grčka, Cipar), Južna Koreja i Izrael.

Sve zemlje bivše Jugoslavije osim Slovenije imaju prosječni životni vijek između 75 i 80 godina, kao i zemlje bivšeg Istočnog bloka. Države bivšeg SSSR-a su nešto slabije (između 70 i 75) osim Estonije gdje je životni vijek 77 godina kao u Hrvatskoj (iako je 1950. Estonija bila slabija od Hrvatske).



Na karti možemo vidjeti nekoliko bitnih stvari. Od početka liberalizma, prije 250 godina, došlo je do industrijske revolucije i oslobađanja međunarodne trgovine, što je omogućilo tehnološki napredak i sve veću raspodjelu kapitala po različitim kontinentima. Kako se razvijalo gospodarstvo, tako se razvijalo i javno zdravlje, a veliki utjecaj na povećanje životnog vijeka imala su i cjepiva. Svijet se nije razvijao ravnomjerno u svim zemljama prvenstveno zbog različitih politika koje su u njima implementirane. U Europi je očita razlika između zemalja s dugom tradicijom tržišne ekonomije i onima koje su imale 50 ili 70 godina socijalizma.

Najkraće se živi na najsiromašnijem kontinentu - Africi, pogotovo u njenoj unutrašnjosti. Stanovnici Centralnoafričke Republike i Sierre Leone dožive u prosjeku samo 51 godinu (čak 33 godine kraće od prvoplasiranog Singapura), a stanovnici Čada i Nigerije 53. U Aziji je život u ovom stoljeću znatno poboljšan i za najsiromašnije pa je produžen i životni vijek. U svim zemljama Azije živi se duže od 65 godina osim u Afganistanu (63) i Jemenu (64).