U suvremenim demokracijama često se postavlja pitanje treba li država zabranjivati političke simbole povezane s totalitarnim režimima. Iz liberalne perspektive, koja naglašava slobodu pojedinca i ograničenu ulogu države, može se formulirati dosljedna teza: ili svi totalitarni simboli trebaju biti dopušteni kao izraz slobode govora, ili svi trebaju biti zabranjeni radi zaštite društva, selektivne zabrane stvaraju podjele, pravnu nedosljednost i političke sukobe.

Ovakav pristup oslanja se na temeljnu liberalnu ideju slobode izražavanja, ali i na princip štete koji je razvio John Stuart Mill, prema kojem su ograničenja slobode opravdana samo kada postoji stvarna opasnost štete za druge.

Liberalizam i sloboda izražavanja

Liberalna politička tradicija temelji se na uvjerenju da država treba minimalno ograničavati slobodu mišljenja i izražavanja. Ideje, pa i one koje društvo smatra pogrešnima ili moralno odbojnima, ne bi se trebale zabranjivati samo zato što vrijeđaju ili izazivaju osudu. Prema tom shvaćanju, dopuštanje spornih simbola može služiti i kao društvena osuda, njihova javna uporaba može biti na sramotu onih koji ih koriste, dok otvorena rasprava omogućuje kritiku i povijesno suočavanje.

Iz takve perspektive može se tvrditi da bi čak i ekstremni simboli trebali biti dopušteni, osim ako njihova uporaba izravno potiče nasilje ili ugrožava sigurnost drugih.

Problem selektivnih zabrana

U praksi mnoge države zabranjuju simbole određenih režima, najčešće fašističkih. U hrvatskom kontekstu simboli povezani s ustaškim pokretom i režimom Nezavisne Države Hrvatske smatraju se simbolima totalitarizma, progona i masovnih zločina te se često pravno sankcioniraju.

No liberalna kritika postavlja pitanje dosljednosti: ako se zabrane opravdavaju povijesnim zločinima i represijom, treba li isti kriterij primijeniti na sve totalitarne ideologije?

U tom kontekstu spominju se komunistički simboli povezani s režimom SFRJ, razdobljem političke represije, ograničenih političkih sloboda, jednopartijskog sustava i sankcioniranja javnog izražavanja mišljenja. Argument koji se pritom iznosi jest da su takvi simboli za dio društva povezani s kršenjem ljudskih prava, političkim progonom i traumatičnim povijesnim iskustvom.

Povijesna složenost i različita značenja simbola

Rasprava dodatno postaje složena zbog višeznačnosti simbola. Primjerice, crvena zvijezda povezuje se s partizanskim pokretom u Drugom svjetskom ratu i borbom protiv fašizma, čije se povijesne zasluge često priznaju. Istodobno, za mnoge ona simbolizira poratnu represiju, politički monopol vlasti, ograničavanje slobodnih izbora i sustav u kojem su pojedinci kažnjavani zbog izrečenog mišljenja.

Takva višeznačnost otvara pitanje može li država selektivno tumačiti povijesno značenje simbola ili bi pravni kriteriji trebali biti jednaki za sve.

Dva dosljedna liberalna rješenja

Iz strogo liberalnog ugla mogu se izvesti dva dosljedna pristupa:

1. Maksimalna sloboda izražavanja — zabrana ničega

Prema ovom stajalištu država ne bi trebala zabranjivati političke simbole, pa ni one povezane s totalitarnim ideologijama, osim kada njihova uporaba izravno potiče nasilje. Društvo bi kroz javnu raspravu, obrazovanje i moralnu osudu odgovaralo na ekstremne ideje.

2. Jednaka zabrana svih totalitarnih simbola

Drugi pristup naglašava zaštitu društva i pravnu dosljednost. Ako se simboli zabranjuju zbog povezanosti s masovnim zločinima, represijom ili ugrožavanjem ustavnog poretka, tada bi isti kriterij trebao vrijediti za sve totalitarne ideologije bez iznimke.

U oba slučaja ključna je dosljednost pravnog poretka, jer selektivne zabrane mogu produbiti društvene podjele i potaknuti osjećaj nejednakog tretmana različitih političkih uvjerenja.

Millov princip štete kao kriterij

Prema načelu Johna Stuart Milla, ograničenja slobode opravdana su samo kada postoji stvarna opasnost štete drugima. Stoga bi liberalni pristup zahtijevao jasne dokaze da uporaba određenog simbola predstavlja konkretan poticaj nasilju ili ozbiljnu prijetnju pravima drugih ljudi.

Bez takvog kriterija zabrane mogu postati instrument političke borbe, a ne zaštite slobode i sigurnosti.

Zaključak

Liberalna perspektiva naglašava potrebu dosljednosti, proporcionalnosti i zaštite temeljnih sloboda. Iz tog ugla može se braniti stav da društvo treba izabrati između dvaju principijelnih rješenja: dopustiti sve političke simbole u ime slobode izražavanja ili zabraniti sve totalitarne simbole radi zaštite društva. Selektivni pristup, koji dopušta jedne, a zabranjuje druge, nosi rizik produbljivanja političkih podjela i slabljenja povjerenja u pravni poredak.

Rasprava o simbolima stoga nije samo pitanje prošlosti, nego i pitanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva suvremena demokracija: slobode, sigurnosti i jednakosti pred zakonom.

Istodobno, Republika Hrvatska suočava se s izazovom usmjeravanja društvene energije prema budućnosti. Umjesto stalnog vraćanja na ideološke sukobe prošloga stoljeća, država bi se trebala primarno baviti pitanjem kakvo društvo želi biti 2030. ili 2040. godine, gospodarski, politički i društveno. Temeljna pitanja razvoja, stabilnosti institucija i kvalitete života građana zahtijevaju dugoročnu viziju i politički konsenzus, a ne trajne podjele oko tema koje su, prema ovom stajalištu, trebale biti razriješene desetljećima ranije.

U tom kontekstu često se otvara i pitanje suočavanja s nasljeđem bivšeg sustava te rasprava o tome da Republika Hrvatska nikada nije provela lustraciju, što pojedini smatraju jednim od ključnih nedostataka tranzicijskog razdoblja i neriješenim pitanjem odnosa prema prošlosti.

Rasprava o simbolima, slobodi izražavanja i povijesnom nasljeđu stoga ostaje dio šireg pitanja: kako uskladiti suočavanje s prošlošću s potrebom izgradnje stabilne i usmjerene budućnosti demokratskog društva.