Kao tinejdžericu, politika me nije zanimala. Smatrala sam to nečim dosadnim i suhoparnim, i nije mi bilo jasno zašto bi ikoga zanimalo gledati kako se hrpa uštogljenih, uobraženih bedaka satima međusobno nadmeću. Nisam uviđala povezanost između tih lakrdija i mog svakodnevnog života, u kojem sam se vodila devizom -  živi i pusti druge da žive.

Znala sam za podjelu na lijevo i desno i nisam se nalazila u nijednom od toga, stoga sam zaključila da je sve to skupa glupo i besmisleno.

Upisala sam studij kulturologije jer me oduvijek fasciniralo proučavati ljude i društvo, a sociologija je bila jedini predmet koji me iole zanimao u školi. Većinu ostatka vremena sam markirala, ometala nastavu ili se bavila svojim poslom (čitanje časopisa, češljanje, šminkanje). Zbog toga mi ocjene u srednjoj nisu bile baš bajne niti me za to bilo osobito briga.

Svejedno, upala sam na željeni studij sedma na listi, uglavnom zato što sam dobro riješila prijemni ispit, što je značilo da je folirantica i markirantica poput mene napokon dobila priliku baviti se onime što ju stvarno zanima, i to još na teret državnog proračuna. Pa kud ćeš ljepše!

Godine 2008. na mom fakultetu su krenuli veliki prosvjedi. Čitav Filozofski fakutet je bio jako lijevo i marksistički orijentiran, a moj odsjek osobito. To je bio dio koji mi se nije sviđao, iako sam inače obožavala svoj studij. Žele besplatne školarine za sve, rekli su mi. Lijepilo se plakate, dijelilo letke, pozivalo na revoluciju. Na kraju su na neko vrijeme okupirali fakultetsku zgradu, blokirali održavanje nastave i umjesto toga organizirali vlastite događaje. Sve je to bilo jako ludo i šašavo, uzbuđenje je frcalo u zraku, ali meni jednostavno sve to skupa nikako nije sjedalo, a nisam mogla sama sebi do kraja objasniti zašto.

Smatrala sam da su pravila o školarinama i više nego darežljiva - studenti koji su upali na gornjoj polovici liste nisu plaćali ništa, a oni koji su plaćali mogli su se kasnije osloboditi plaćanja ako im je prosjek bio iznad određene razine (mislim da je to bilo 4.0). Činilo mi se to više nego poštenim. Sve to netko treba i platiti, pomislila sam - i profesore, zgrade, materijale, sve. Zašto nije bilo govora o kvaliteti obrazovanja, recimo? Samo su poput razmažene dječice lupali nožicama i vrištali da žele sve besplatno, usput uživajući u fantaziji sebe kao revolucionara i buntovnika s majicom Che Guevare.

Bilo mi je sve to skupa konfuzno, ufurano i djetinjasto, čisto hranjenje ega. Nisam htjela imati veze s time i samo sam čeznula za povratkom normalne nastave.

I tako sam shvatila da nisam ljevičarka. Nisam bila ni desničarka, bogami, jer nikada nisam osjećala potrebu svoje moralne vrednote nametati drugima kao zakon, a domoljublje i religioznost su mi bili nešto sasvim strano. Mora da sam neka posebna sorta čudakinje, pomislila sam, i još jednom sasvim prestala razmišljati o politici.

A onda sam, jednog dana, pukim slučajem naletjela na Facebook stranicu Liberal.hr, koja mislim da je tada tek bila pokrenuta. Pročitala sam par tekstova i ostala u težem obliku šoka. Pa to što ja osjećam i mislim čitav svoj život, a ne mogu ni sama sebi artikulirati - pa to zapravo ima svoje ime! Postoji netko tko razmišlja poput mene! Odjednom, čitav svijet politike mi je postao mnogo jasniji, kao da je netko napokon razgrnuo oblake koji su mi bili pred očima, i osjetila sam u sebi žarko zanimanje za tu temu, prvi put u životu. Možda ta politika ipak nije toliko dosadna kao što sam smatrala, pomislih.

I, eto me tu gdje jesam danas, u doba u kojem se ljudska prava i slobode za koje smo se teškom mukom izborili nalaze pod velikim upitnikom, i jednostavno ne mogu šutjeti. A ono što je najzanimljivije i najironičnije je da danas o tome šute upravo - fakulteti.