Dolazak Yuvala Noaha Hararija u Zagreb izazvao je očekivano negodovanje iz dijela lijevih i desnih krugova. U jednome od takvih tekstova, onom objavljenom na ljevičarskom portalu Forum.tm, Harari je proglašen glasnikom "ekstremnog centra", neprijateljem masa i apologetom elita. Liberalizam se optužuje da prezire narod, da štiti privilegirane i da ne nudi materijalnu jednakost. To zvuči revolucionarno, ali je povijesno netočno, teorijski iskrivljeno i opasno pojednostavljeno.

Ideja da je liberalizam neprijatelj demokracije jednostavno ne stoji. Slobodni izbori, vladavina prava, sloboda govora, sloboda udruživanja, neovisno sudstvo, građanska prava, sve to proizlazi iz liberalne misli. Bez liberalnog ustavnog poretka, "volja naroda" lako postaje volja najglasnije većine ili novog diktatora. Povijesna činjenica je da su liberalne demokracije postale najstabilnije, najprosperitetnije i najslobodnije države u povijesti. Autoritarne alternativne ideologije, bilo lijeve ili desne, kad dođu bliže svojim ciljevima, završavaju logorima, cenzurom i siromaštvom.

Katarina Peović, bivša saborska zastupnica iz Radničke fronte i autorica spomenutog teksta tvrdi da liberalizam mase smatra glupima. To jednostavno nije točno. Liberalizam polazi od toga da svaki pojedinac ima dostojanstvo i prava. Ta prava štite nas od samovolje države, ali i od impulsa većine. Zašto? Jer većina može biti u krivu. Trump, antivakseri, teoretičari zavjere, to nisu "mase" nego primjeri kako manipulacija i dezinformacije u datom trenutku mogu razoriti racionalnu politiku.

Institucije postoje da bi štitile i demokraciju od same sebe. Institucije nisu neprijatelj naroda, one su njegovo oružje protiv moći.

U originalnom tekstu Harari i Milanović prikazani su kao elitisti koji gledaju glupe birače. Realnost je suprotna. Harari godinama govori o tome kako digitalna tehnologija, društvene mreže i algoritmi oblikuju političko ponašanje. On ne napada ljude nego sustave koji zloupotrebljavaju slabosti ljudske psihologije. To nije elitizam, to je realizam.

Peović ponavlja poznate mantre: "liberalizam je idealistički", ne bavi se materijalnom stvarnošću, ali treba pogledati činjenice. Liberalne demokracije izvele su milijarde ljudi iz siromaštva, stvorile su socijalne države, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, produžile su životni vijek kao nikada prije u povijesti. (Preporuka pročitati knjigu Hansa Roslinga, Factfulness, 2018.). Suprotno liberalnim demokracijama, socijalističke ekonomije urušile su proizvodnju, potrošnju, inovacije, završile su u represiji i izolaciji, materijalna jednakost značila je zapravo da smo svi jednako siromašni i bez slobode.

Liberalizam nije protiv socijalne države, naprotiv, najuspješnije socijalne politike na svijetu nastale su u liberalnim društvima, npr., Skandinavija, Kanada, Nizozemska, Njemačka.

Peović zatim tvrdi da su ljudska prava manje važna od materijalnih, što zvuči revolucionarno, ali ima jedan problem jer bez ljudskih prava radnik nema "oružje", bez slobode govora ne može kritizirati, bez slobode udruživanja nema sindikat, bez neovisnih sudova nema pravdu, bez privatnog vlasništva nema motivacije ni zaštite od države. Marksizam nudi materijalna prava, ali ih daje samo onima koji šute. Liberalizam daje i slobodu i mogućnost da materijalna prava izborimo.

Peović ismijava ideju da znanost, sudstvo i mediji brane demokraciju. Naravno da institucije mogu pogriješiti, zato ih treba reformirati, ne rušiti. Poziv na "revoluciju protiv elita" zvuči romantično, ali u praksi najčešće znači ovo: zamijenit ćemo jedne elite drugima, samo s manje slobode i provjere moći.

Liberalizam kaže da nitko nije iznad zakona, svaka moć mora biti nadzirana, nema svetih krava, ni političkih, ni ekonomskih.

Najradikalnija je pozicija ona koja tvrdi da postoji samo jedna istina povijesti, jedna klasa, jedan cilj, jedan put. To su govorili fašisti i komunisti. Liberalizam je jedini koji kaže ljudi su različiti, interesi su različiti - i to je u redu.

Liberalizam omogućava kritiku liberalizma. Omogućava sindikate, prosvjede, slobodne medije, promjene vlasti, sudsku kontrolu, akademsku slobodu. Omogućava greške i ispravke. Socijalizam i komunizam su obećavali idilu, a donosili autoritarizam i siromaštvo. Liberalizam priznaje da idila ne postoji, ali daje alate da svijet učinimo boljim.

Upravo zbog toga Harari nije neprijatelj naroda, institucionalna zaštita nije elitizam, liberalizam nije prepreka demokraciji već njezin štit. Liberalizam nije “ekstremni centar”, to je civilizacijska zrelost, sloboda, jednakost šansi, odgovornost, reforma, i tako dalje, a to je i jedini sustav u kojem svi imamo pravo biti različiti i ostati slobodni.