"Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kad su u pravu i kad nisu, mnogo su moćnije nego što se to inače smatra. Zapravo, one upravljaju svijetom. Praktični ljudi, koji vjeruju da su izuzeti od bilo kakvog intelektualnog utjecaja, obično su robovi nekog mrtvog ekonomista."

Gornji citat engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, iz "Opće teorije zapošljavanja, kamata i novca" (1935), pokazao se kao ne samo točan, već i proročanski. Skoro cijelo 20. stoljeće (od završetka Prvog svjetskog rata do kraja vijeka), javne politike diljem svijeta bile su borbene linije u velikoj borbi ideja nekolicine ekonomskih teoretičara, od kojih neki više nisu ni bili živi. Ludwig von Mises je smatrao da je riječ o borbama "oko pitanja vlasništva" ("Liberalizam", 1927) i zaključio da pobjednik neće biti odlučen oružjem već idejama. Zapravo, riječ je o intelektualnoj borbi za srce i um građana kako bi se društvo odlučilo o pitanju koji je najoptimalniji sistem društvenog uređenja u kojem želimo živjeti.

Karl Marx

O njemačkom sociologu iz 19. stoljeća, Karlu Marxu, možemo misliti što hoćemo, ali činjenica je da je njegov duh imao najveći utjecaj na svijet u 20. stoljeću. Prva marksistička država stvorena je revolucijom u Rusiji, 40-ak godina nakon njegove smrti i to je trebao postati primjer za osnivanje drugih takvih država diljem svijeta. Političari na Zapadu bili su u isto vrijeme zgroženi i uplašeni. Sindikati, na čijem čelu su u pravilu bili marksisti, pokretali su štrajkove, nerijetko i oružane ustanke, diljem Europe i SAD-a. Krajnji cilj im je bio svrgnuti državnu vlast i uspostaviti marksističku državu - državu u kojoj će tvornice pripasti "narodu", odnosno državnoj vlasti.

Klasičnoliberalni teoretičar Ludwig von Mises prvi je napravio ozbiljnu kritičku analizu socijalističkog sistema i još početkom 1920-ih upozorio da on neće funkcionirati, ili barem neće postići svoje razvikane ciljeve. Mises je tvrdio da država neće moći nikad odrediti "realne" cijene dobara i usluga jer joj nedostaje ono što ima samo tržišna ekonomija - sustav ponude i potražnje. Taj sustav ponude i potražnje je dinamičan i ovisan o trenutnim željama potrošača, koje se konstantno mijenjaju. Zbog nemogućnosti kreiranja realnih cijena, predviđao je Mises, socijalizam će morati često patiti od nestašica, potrošači će biti nezadovoljni, a gospodarstvo se neće moći razvijati.

Prvi socijalistički državnik, Vladimir Lenjin, suočen s ozbiljnim ekonomskim problemima svoje zemlje već par godina nakon uspostave novog režima, morao je odustati od primjene nekih osnovnih postulata marksizma; da bi suzbio masovnu glad dopustio je slobodno tržište na selu i čak neke manje privatne biznise u gradovima. Zbog toga se našao na udaru kritike članova vlastite stranke, na što im je odgovorio da nemaju pravo jer "država i dalje upravlja ekonomijom s vrha". Međutim, Lenjin se razbolio i ubrzo umro, a njegov nasljednik, Josef Staljin, nije bio tako pragmatičan. Staljin je prvo zaključio da nema smisla imati dva suprotstavljena sistema u istoj zemlji i u isto vrijeme - socijalizam u gradu i kapitalizam na selu. Odmah je naredio kolektivizaciju sela, što je zapravo ogromna otimačina imovine seljaka koji je pretvoren u roba - država mu određuje što i koliko mora proizvesti i onda mu oduzima većinu proizvedenog, ostavivši mu samo onoliko koliko je država procijenila da mu treba za život. To je, razumljivo, dovelo do bunta mnogih seljaka, a takvi su završili u gulazima - golemim zatvorskim sustavima uglavnom na području Sibira, gdje su radili do svoje smrti. Mnogi od onih koji nisu zatvoreni, umrli su od gladi tijekom čuvenog Gladomora koji je najteže pogodio Ukrajinu - najveću žitnicu SSSR-a.

Staljina to nije zabrinjavalo. Nije pokazivao empatiju prema seljacima, već je sustavno radio na zataškavanju bilo kakve informacije o onome što se zaista događalo na terenu. Kako bi efikasnije upravljao cijelim gospodarstvom SSSR-a, uveo je centralno planiranje - sustav koji su činili desetci tisuća birokrata koji su vodili podatke o stanovništvu na svakom području, dodjeljivali im potrebe i alocirali robu. Određivao je višegodišnje planove i ciljeve - tzv. "petoljetke" - koje je gospodarstvo trebalo ispuniti. Usprkos službenom prikazu uspjeha, istina je da nijedan cilj SSSR-a u tom pogledu nikad nije bio ispunjen.

Danas je među intelektualcima, čak i samim marksistima, priličan konsenzus da Staljin nije dobro i na human način upravljao državom, da su njegove politike bile promašene i diktatorske. Ali činjenica je da je taj čovjek dosljedno provodio marksizam u djelo. Staljin je bio, uz još tek pokoji primjer iz Kine, Kambodže i Kube, jedan od rijetkih državnika koji su beskompromisno i slijepo provodili tu ideologiju, ne obazirući se na bilo kakve žrtve i realne rezultate. Intelektualci i kritičari, koji danas priznaju da Staljin nije provodio dobre politike, a u isto vrijeme simpatiziraju marksizam, nisu iskreni ili žive u deluziji.

Po završetku Drugog svjetskog rata, zahvaljujući Crvenoj armiji istočni dio Europe dolazi pod okrilje SSSR-a i automatski - bez pravog ispitivanja građana - prihvaća marksizam. Marksistički svijet se upravo znatno proširio. U građanskom ratu u Kini marksisti pobjeđuju i protjeruju nacionaliste na otok Tajvan. I Kina proglašava marksističku državu. U desetljećima koji slijede, nakon lokalnih ratova, osnivaju se nove marksističke države u Vijetnamu, Kambodži, Sjevernoj Koreji i Kubi. Marxov duh vladao je 1960-ih već dobrim dijelom svijeta i trećinom globalnog stanovništva.

Možda će netko primijetiti da marksizam dolazi u pravilu kroz nasilje - uvijek je to kao posljedica rata ili nasilne revolucije, bez pravog referenduma kojim bi se pitalo građane za mišljenje. Iako sam Karl Marx nije nikada izričito zagovarao nasilje i rat niti jednoumlje, implementacija njegovih ekonomskih politika u praksi nemoguća je nenasilnim putem uz narodni dobrovoljni konsenzus. Također, sve marksističke države od početka su odbacile višestranačje i pluralizam, što znači da marksizam - onda kad je vladajuća doktrina - nije sukladan s višestranačkom demokracijom i pluralizmom. Usprkos ovim činjenicama, mnogi intelektualci u slobodnom zapadnom svijetu tijekom cijelog 20. stoljeća favorizirali su marksističke politike i predlagali zapadnim zemljama svoju utopiju "demokratskog socijalizma".

John Maynard Keynes i Friedrich Hayek

U prvoj polovini 20. stoljeća državnici u zemljama Europe i Amerike borili su se sa sve glasnijim zahtjevima različitih sindikalnih i drugih skupina, od kojih su u 1920-ima i 1930-ima mnoge bile predvođene sovjetskim agentima. Oni su tražili načine kako destabilizirati vlade u zapadnim zemljama te provesti revoluciju po uzoru na onu u Rusiji. Prvi svjetski rat (tada se nazivao "Veliki rat") iscrpio je stanovništvo vodećih država Europe. Uslijedilo je teško ekonomsko razdoblje, osobito za poražene (Njemačku i Austriju), ali ni pobjednički dio svijeta nije imao previše razloga za slavlje. Tada je još većina stanovništva bila nepismena, a države su počele uvoditi univerzalno pravo glasa (na početku, uz poneku iznimku, samo za muškarce). Odjednom je polupismena masa dobila u ruke mogućnost da sudjeluje u kreiranju javnih politika. To je u nekim zemljama dovelo do ozbiljne političke krize. Primjerice u Italiji, koja je do 1918. imala u parlamentu samo dvije političke stranke - konzervativnu i liberalnu - odjednom su se našli još i socijalisti, komunisti, fašisti, sindikalisti i anarhisti. U takvom rusvaju, nije moglo doći do zajedničkih dogovora niti se mogla kreirati stabilna većina pa su imali izbore svakih nekoliko mjeseci dok kralj nije intervenirao (ponajviše zbog straha za vlastitu kožu jer je skoro pola parlamenta tražilo njegovo svrgavanje) i postavio fašista Mussolinija za premijera.

Opisana situacija u Italiji samo je jedan primjer stanja u kakvom se Europa našla nakon WW1. Masovni sindikalni štrajkovi i nerijetko nasilni prosvjedi radnika koji su bili nahuškani od strane sovjetskih plaćenika, ulični sukobi između radikala ljevice i desnice (socijalista i fašista), parade stranačkih oružanih skupina, politički motivirana premlaćivanja i atentati - to je sve postalo praktički dio svakodnevice u gradovima Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije - diljem Europe. U Italiji je pobijedio fašizam, u Španjolskoj je izbio građanski rat u koji su se uključili, kao dragovoljci, i mnogi socijalisti iz drugih zemalja, ne bi li spriječili i tamo pobjedu fašizma. Nisu uspjeli. Ubrzo je uslijedio i Portugal, a zatim Austrija. Totalitarne ideje s obje ekstremne strane političkog spektra pobjeđivale su u borbi za umove i srca velikog dijela stanovništva koje se nije libilo uzeti oružje u ruke i ginuti za svoje nove ideale.

A onda je došla i Velika depresija koja je pomela srednji sloj kao uragan. Razočarani u sistem slobodnog tržišta, ali shvaćajući da socijalizam nije rješenje, državnici na Zapadu u očaju su tražili alternativni način kako odgovoriti na krizu i sve agresivnije zahtjeve svojih građana da se radikalno promijeni ekonomski smjer, a da izbjegnu pad u bilo koji totalitarizam.

John Maynard Keynes, londonski ekonomist koji je još od početka 1920-ih izražavao veliki skepticizam prema slobodnom tržištu, bio je odgovor na njihovu potragu. Keynes je sebe smatrao liberalom, nije prihvaćao ni socijalizam kao rješenje, ali je tražio alternativu. Pod egidom "spašavanja slobode", nudio je potpuni preokret pogleda na političku ekonomiju - umjesto upravljanja s dna prema vrhu, kao što je to slučaj kod ekonomije slobodnog tržišta, država bi trebala, smatrao je Keynes, preuzeti veću ulogu, tako da se sustav okrene "naopako" - od vrha prema dnu. Država može biti ta koja "ispravlja propuste i nedostatke tržišta". Njegova doktrina odmah je naišla na plodno tlo kod talijanskog fašističkog diktatora Benita Mussolinija koji je Keynesovu teoriju 1928. proglasio "uvodom u ekonomiju fašizma" pohvalivši Keynesovu knjigu "Kraj slobodnog tržišta" (1926). Mussoliniju je to dobro došlo jer je želio da država bude centar svega - a nemoguće je biti centar života svakog građanina ako ne upravlja ili barem ne nadzire njegove ekonomske aktivnosti.

Nekoliko godina kasnije, kada je Franklin Roosevelt pobijedio na izborima u SAD-u, i on je vidio prednosti kod Keynesovih prijedloga te ih je također odlučio primijeniti u svome slavnom "New Dealu" - otpuštajući sva ograničenja na državnu potrošnju i uvođenjem masovnih javnih radova s ciljem suzbijanja nezaposlenosti i poticanja gospodarskih aktivnosti.

U jeku ekonomske krize, Keynes 1935. godine konačno izdaje svoju najznačajniju knjigu "Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca". Bio je to pravi spektakl jer državnici i ekonomisti diljem zapada su masovno hvalili njegove ideje. Keynes je, ukratko, preporučio vladama da tijekom krize troše i da se ne obaziru na deficit - trošite na pomoć socijali, na pomoć malim tvrtkama i obrtima, spašavajte velike tvrtke od sloma. Kad novac prokola, to će potaknuti ekonomske aktivnosti. S druge strane, tijekom gospodarskog rasta, država treba štedjeti da se može pripremiti za sljedeću krizu. Tek nekolicina klasičnih ekonomista - osobito predstavnika austrijske škole na čelu s Misesom - uočila je da Keynesova teorija boluje od dugoročno smrtonosnih simptoma te da neizbježno vodi u hiperinflaciju i socijalizam. Jer, ako se vladi dozvoli neograničeno trošenje novca i zaduživanje tijekom krize, vlada će nastojati da kriza traje beskonačno.

Velika Britanija je tijekom Drugog svjetskog rata, poput mnogih drugih država, uvela ratnu ekonomiju uz državnu kontrolu cijena i druge intervencionističke politike, uključujući javnu potrošnju po Keynesovom receptu. Premijer Winston Churchill, koji je tada bio član Konzervativne stranke, vladao je uz pomoć socijalista koji su mu pružali podršku iz parlamenta. Keynes se tijekom rata malo predomislio pa je objavio da se takva ekonomska politika treba nastaviti i kada rat završi: "Ako ovako dobro funkcionira u ratu, još bolje će funkcionirati u miru".

Jedan čovjek je, međutim, izražavao veliku zabrinutost zbog puta kojim je Britanija krenula. Riječ je o Friedrichu Hayeku, austrijskom ekonomistu koji se u ratu sklonio u Veliku Britaniju, a utočište u izbjeglištvu od nacista pružio mu je nitko drugi do njegov kolega ekonomist Keynes. Dakle, njih dvojica su tijekom rata bili cimeri, živjeli su zajedno u istom stanu, ali su intelektualno vodili vlastiti rat.

Hayek je 1944. godine, još u jeku rata, objavio knjigu "Put u ropstvo", posvetivši ju "socijalistima iz svih političkih stranaka". Hayek je, naime, proživio hiperinflaciju koja je pogodila Njemačku i Austriju 1923. godine, smatrao je da je guranje Njemačke u hiperinflaciju bilo zaslužno za uspon nacista i za njega je svaka politika koja kreira inflaciju smrt. Shvatio je da se Keynes i njegovi sljedbenici ne brinu previše oko dugoročnih posljedica inflantorne politike (Keynesovo objašnjenje je bilo jednostavno: "Dugoročno smo svi ionako mrtvi"). Hayek je postavio pitanje: Prije nego umremo, koliko još Hitlera, Staljina i drugih diktatora moramo preživjeti? U Keynesovoj teoriji vidio je opasnu politiku ovisnosti o zaduživanju koja na duge staze mora dovesti do kolapsa gospodarstva, hiperinflacije i diktature "ništa bolje od Hitlerove".

Hayekova knjiga je podigla prašinu u britanskoj javnosti i šire, ali je naišla na različite odjeke. Većina ekonomista i političara već je bila totalno zaluđena Keynesovim idejama, običnim građanima je bilo dosta dotadašnjeg ekonomskog sustava, tako da je Hayekovo upozorenje uglavnom shvaćeno kao preuveličavanje i paranoja.

Premijeru Churchillu se, međutim, svidjelo Hayekovo djelo jer i on je dijelio sentiment straha od zamke socijalizma. Odbio je Keynesov prijedlog da se i nakon rata nastavi s intervencionističkim politikama. U predizbornoj kampanji 1945. je zagovarao povratak slobodnom tržištu. To je bio glavni razlog zašto je Churchill izgubio na izborima te godine. Laburisti, koji su ga zamijenili na vlasti, bili su kejnezijanci, kao i ogromna većina političara i ekonomista u tom trenutku.

Keynes je ubrzo nakon rata umro, ali njegov duh nastavio je upravljati zapadnim svijetom još tri desetljeća. Praktički svi američki predsjednici od rata do Reagana bili su kejnezijanci ili su barem imali ekonomski savjet pun kejnezijanaca. Slično je bilo i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, a od 1960-ih i u Zapadnoj Njemačkoj.

Izgledalo je kao da je Hayek izgubio rat. Kako je i sam rekao u jednom kasnijem intervjuu, bilo je nemoguće boriti se protiv "duha mrtvog čovjeka koji je nakon smrti još više idealiziran". Dvadeset godina nakon Keynesove smrti njegova slika objavljena je na naslovnici Timea - "Svi smo sada kejnezijanci". Hayek je nastavio pisati i objavljivati znanstveni rad u kojem je objašnjavao opasnosti kolektivizma i ukazivao na potrebu povratka slobodi, ali malo tko je mario. Toliko je postao nepopularan, da je, kad se htio preseliti u SAD, jedva našao posao. Samo jedno sveučilište ga je htjelo zaposliti - ono u Chicagu. Tamo je već djelovala skupina ekonomista, predvođena Miltonom Friedmanom, koji su činili čikašku školu - bila je to tada samo skupina disidenata koji su se opirali trendu. Hayek je, skupa s njima, organizirao godišnje sastanke s brojnim drugim značajnim osobama iz javnog života - uglavnom ekonomistima, novinarima, političarima, filozofima - koji su imali zajednički cilj promjene trenda u javnim politikama. Zvali su se Mont Pelerin Society, a sastajali su se kako bi zajednički našli načine da utječu na javno mnijenje i politiku. No, jako dugo, to se sve činilo kao jalov posao. Hayek se krajem 1960-ih u mirovini povlači u austrijsku provinciju, zaboravljen od javnosti.

Tada dolazi do preokreta. Početkom 1970-ih Keynesova politika počinje polučivati prilično negativne rezultate - inflacija ozbiljno raste, a u isto vrijeme raste i nezaposlenost, što je po Keynesovoj teoriji bilo nemoguće. Političari i ekonomisti počinju shvaćati da po Keynesovom receptu - "ako nešto ne valja, znači da država treba još više intervenirati" - rezultati nisu bolji nego još gori. Sjetili su se da ima tamo netko tko je još davno upozoravao da će do toga doći i tko je pisao o politikama koje sprječavaju inflaciju. Bio je to povratak Friedricha Hayeka na velika vrata. Nagrađen je Nobelovom nagradom, a nakon njega to je prestižno priznanje dobilo još sedmero ekonomista čikaške škole. Političari su počeli gledati kako da promijene svoj smjer.

Ipak, možda najveća Hayekova sreća bila je to što je nova nada Torijevaca (Konzervativna stranka u Vel. Britaniji), Margaret Thatcher, pročitala njegove knjige i bila je oduševljena njegovim radom. Hayek je toliko utjecao na nju da je, kad je izabrana za lidericu oporbe 1975. godine na konvenciji torijevaca, izvadila njegovu knjigu "Ustav slobode", stavila je na stol pred svima i rekla: "Dobro proučite ovu knjigu, to je ono u što odsad vjerujemo". Da stvar bude luđa, Hayek je sebe smatrao liberalom i čak je posljednje poglavlje u toj knjizi naslovio "Zašto nisam konzervativac", u kojem je podrobno objasnio nedostatke u konzervativnom svjetonazoru. Svejedno, to Thatcher nije omelo da u Konzervativnoj stranci proglasi baš Hayeka svojim guruom.

Kad je Thatcher prvi put pobijedila na parlamentarnim izborima 1979. godine, Hayek je taman navršio 80. Doživio je da vidi kako njegov cjeloživotni rad nije bio uzaludan. Čak ga je, na prijedlog Thatcherice, kraljica odlikovala za doprinos Ujedinjenom Kraljevstvu.

Godinu dana kasnije na izborima u SAD-u pobjeđuje Ronald Reagan, još jedan političar pod velikim utjecajem Hayeka. Reaganov ekonomski izborni program sastavili su ekonomisti čikaške škole, koje je kasnije imenovao i za svoje ekonomske savjetnike.

Trend se promijenio. Odjednom pojmovi kao što su "privatizacija", "deregulacija", "porezno olakšavanje" - postaju jako popularni i poželjni. Cijeli svijet se okreće nazad u smjeru slobodnog tržišta. Hayek izlazi na kraju ipak kao pobjednik, zahvaljujući nizu okolnosti i činjenici da je bio u pravu u kritici kejnezijanske ekonomije.

Međutim, borba još nije posve gotova. Ni Thatcher, ni Reagan, ni ostali političari diljem svijeta koji su prihvatili Hayekove doktrine, nisu mogli implementirati takve politike brzo, lako i bez ozbiljnog otpora. Sasvim logično, kod takvih promjena mora doći do problema i socijalnih nemira, budući da rezultati nisu trenutačni. Kada država dijeli novac, pozitivne posljedice su vidljive odmah, a problemi dolaze tek godinama kasnije. Kad se provodi suprotna politika i država oslobodi gospodarstvo i građane, prve posljedice su bolne za mnoge, a sve ono pozitivno dolazi tek kasnije. Zato Hayekova doktrina oslobađanja tržišta nije politički profitabilna na kratke staze. Ali Thatcher je bila prilično odlučna u svojim namjerama da ju primijeni bez obzira na probleme. Kad su joj stotine kejnezijanskih ekonomista napisale otvoreno pismo u kojem traže da povuče svoje politike jer će izbiti veliki nemiri (to što su tražili popularno se nazivalo "U-turn"), ona im je odgovorila: "You turn if you wish. Ladies don't turn."

Usprkos velikim štrajkovima i prosvjedima ljevice, Thatcher je vodila državu puna tri mandata i tako postala najdugovječnija premijerka UK u 20. stoljeću, a Konzervativci su upravljali Vel. Britanijom po Hayekovom modelu ukupno 18 godina. I nakon njih, sljedeći premijer Tony Blair iz redova Laburističke stranke, morao je reformirati svoju stranku i prihvatiti tržišnu ekonomiju kao "politiku u javnom interesu". To je sve bio utjecaj Hayeka.

Više o borbi ideja između Keynesa i Hayeka pogledajte u dokumentarcu "Commanding Heights", snimljenom 2003. godine. Dokumentarac je odličan, zamjeram mu samo što je pogrešno predstavio Misesa. Mises je bio Hayekov mentor (to su tek spomenuli) i njegov utjecaj na Hayeka je bio masivan. Također, prikazali su Misesa kao nekakvog radikala što on nije bio. U dokumentarcu pogrešno navode da je Mises napustio konferenciju Mont Pelerin Societyja kad se društvo osnivalo, ali to se zapravo dogodilo godinama kasnije - više o tom događaju pročitajte ovdje. Osim tih par sitnica, nemam što prigovoriti - pogledajte film u nastavku:

Milton Friedman

Nemoguće je govoriti o najutjecajnijim ekonomistima na javne politike 20. stoljeća, a ne spomenuti čikaškog ekonomista Miltona Friedmana. Ako ukucate njegovo ime u pretraživač Youtubea, prikazat će vam hrpu videopriloga s njegovih predavanja i rasprava sa studentima. To je tek mali djelić onoga što je Friedman napravio za javnu raspravu i popularizaciju politike slobodnog tržišta.

On je čovjek koji stoji iza najvećeg koraka u globalizaciji - otvaranja velikog kineskog tržišta prema svijetu. On stoji iza skandinavskog preokreta početkom 1990-ih, kad su prvo Švedska, a zatim i druge skandinavske zemlje, političkim konsenzusom svih parlamentarnih stranaka odbacile dotadašnji put prema socijalizmu i započele postepeni proces deregularizacije, smanjenja poreznog opterećenja na gospodarstvo, privatizacije nekih državnih poduzeća, liberalizacije sustava zdravstva, mirovina i školstva. Friedman je zaslužan za "vaučeriziranu privatizaciju" dotad društvenih poduzeća u istočnoeuropskim državama 1990-ih, koja je, kako se kasnije pokazalo, bila puna rupa, ali u tom trenutku nije postojalo pravednije i dostupno rješenje za brzu pretvorbu. Kasnije će Friedman požaliti zbog nekih savjeta, pa je tako izjavio: "Da sam znao ono što sada znam, ne bih Moskvi 1990. predlagao 'Privatiziraj, privatiziraj, privatiziraj', nego bih im rekao: 'Prvo izgradite stabilne i neovisne institucije države, a potom privatizirajte'."

Više puta sam čuo kako se uspoređuju Hayek i Friedman, ali mislim da njih dvojica nisu ista struka (iako službeno jesu - obojica su ekonomisti). Hayek je bio prvenstveno znanstvenik, u punom smislu riječi. Njegovi radovi - izuzev ona dva najpopularnija - bili su na takvoj intelektualnoj razini da ih prosječna osoba ne može ni pročitati, a kamoli posve razumjeti. Dok je njegov mentor Mises bio teoretičar koji je pisao o praktički svemu što se tiče društva, Hayek se uhvatio pojedinog konkretnog problema i onda istraživao isključivo njega. Hayek nije bio čovjek za kamere, televiziju; nije znao dobro pojednostaviti kompleksne probleme da bi bilo razumljivo prosječnom gledatelju. Friedman je za to bio majstor.

Bilo kakva usporedba znanstvenog rada između Hayeka i Friedmana je besmislena. Friedman nije imao vlastite teorije, njegova najpopularnija knjiga "Kapitalizam i sloboda" sastoji se od ponavljanja, na malo moderniji i pitkiji način, teorija koje su već postojale, neke od njih i stoljećima. Iako su ga Šveđani 1990-ih na sva usta hvalili za "izum vaučerizacije školstva" koji je njihova država prihvatila i primijenila, Friedman je to "posudio" od J.S. Milla koji je takav obrazovni model predlagao još u 19. stoljeću. Tako i prijedlozi socijalne države u tržišnoj ekonomiji bili su zapravo Millova ideja. Friedmanova monetarna teorija bila je proizvod njegovih kolega iz čikaške škole, on je bio samo glasnogovornik.

Milton Friedman je, ukratko, bio popularizator za klasičnoliberalne ideje koje su drugi znanstvenici i teoretičari već ranije otkrili. Friedman ih je samo znao zapakirati na najbolji način i predstaviti javnosti tako da svakome bude jasno što društvo time dobiva. On je bio debatant, i to vrhunski, možda najbolji u modernoj ljudskoj povijesti. Zamislite, nije bilo lako braniti ideje slobodnog tržišta kada suprotna strana uvijek polazi s "moralno uzvišenog" položaja. Friedman je znao s takvima, imao je spreman odgovor na svako pitanje. Nitko ga nije mogao argumentirano pobijediti.

Bio je savjetnik predsjednika Nixona i Reagana, a na poziv državnika diljem svijeta dolazio je u posjete i davao im ekonomske savjete - od Europe do Kine. Uz to je rado gostovao na sveučilištima u skoro svakoj zemlji svijeta, na njihovim televizijama itd.

Kraj povijesti?

Pad Berlinskog zida, raspad SSSR-a i prelazak cijele istočne Europe sa socijalističkog sustava na tržišnu ekonomiju značio je, po mnogima, "konačnu pobjedu" liberalne ideje nad marksizmom. Čak je i Kina ubrzo nakon toga tiho odbacila socijalizam. Američki politolog Francis Fukuyama je 1992. u knjizi "The End of History" izložio tezu da je to ne samo završetak Hladnog rata, već i "konačno etabliranje liberalne demokracije kao forme vlade zapadne civilizacije".

Međutim, to nije bio kraj borbe, već samo privremeno primirje pred početak nove. Rusija, kao što danas možemo vidjeti, nikada nije u potpunosti uspjela implementirati liberalnu demokraciju i danas je jedna od glavnih neprijateljskih osovina. Kina je iskoristila otvaranje trgovine sa Zapadom da bi samo ojačala pozicije moći vladajuće Komunističke partije unutar države, ali i u svijetu. To je još jedna prijetnja koja cijeloj civilizaciji stalno visi nad glavom.

U zapadnom svijetu također nije mirno. Kad je izbila recesija 2008. godine, Keynes je ponovno postao popularan. Do danas - zahvaljujući masi što stvarnih, a što medijski iskonstruiranih kriza - politike državnog intervencionizma, upravo po Keynesovom receptu, opet su u strašnom zamahu. Za vrijeme Koronafesta političari su trošili i nisu pitali za sutra. To je bio "New Deal" na steroidima. Sada, kad se još nismo oporavili od inflacije izazvane tim politikama, oni već najavljuju nove, još masivnije, zbog - klimatskih promjena. Političarima je to jako profitabilno. Ako im je profitabilna kriza, onda ćemo stalno biti u krizi - baš kao što je Hayek onomad upozorio.

Duhovi ekonomista koji su upravljali 20. stoljećem još uvijek žive i upravljaju današnjim politikama. Novi teoretičari mogu samo nadograditi staro, nema se tu više što novo izmisliti. Kao što je Mises jednom jednostavno objasnio: "Pitanje je uvijek isto - država ili tržište". Keynes, pa čak i Marx, opet su u zamahu i jašu na valovima koji im pogoduju. Kao da se ponavlja isti ciklus. Trenutno smo u fazi kad je Hayek zaboravljen dok je društvo opijeno helikopterskim novcem. Nadam se samo da opet neće trebati proći 30 godina dok javnost ne osjeti potrebu triježnjenja.