"Ako želite naučiti što je više moguće o ekonomiji iz samo jednog članka, pročitajte Friedricha A. Hayeka: "Upotreba znanja u društvu", objavljeno u izdanju The American Economic Review iz rujna 1945. godine. Prvo, nijedan drugi članak ne objašnjava tako jasno ekonomski problem. Drugo, nijedan ne pruža bolje razumijevanje superiornosti tržišne ekonomije. Treće, razotkriva jednu od najžalosnijih zabluda u standardnom pristupu poučavanju ekonomije. Konačno, baca svjetlo na opasno neznanje ekonomskog planiranja.

Hayek ističe da razumna raspodjela oskudnih resursa zahtijeva znanje raspršeno među mnogim ljudima, bez pojedinca ili skupine stručnjaka koji bi to sve mogli steći. Informirano ekonomsko odlučivanje zahtijeva dopuštanje ljudima da djeluju na temelju informacija o "vremenu i mjestu" koje samo oni imaju, istovremeno osiguravajući sustav komunikacije koji nas motivira i informira kako to najbolje učiniti. Tržišna razmjena i cijene stvaraju informacije i motivaciju. Ipak, studente ekonomije uvijek uče da tržište ispravno funkcionira samo ako svi sudionici imaju savršeno znanje. To je besmislica, kako objašnjava Hayek. Kad bi svi imali savršeno znanje, tržište bi uglavnom nestalo. Tržište je bitno upravo zato što omogućuje ljudima da imaju koristi od široko raspršenog znanja kada nitko nema više od najmanjeg fragmenta tog znanja, čak ni državni planeri. Svaki put kada vladin plan ograničava tržišnu razmjenu, znanje je zamijenjeno neznanjem.

Pročitajte Hayekov članak i pristupit ćete budućem čitanju s informiranijom perspektivom o tome što je ekonomija."

- Dwight Lee, istraživač na Independent institutu i profesor slobodnog poduzetništva na Sveučilištu u Georgiji

F.A. Hayek: Upotreba znanja u društvu

I

Koji je problem koji želimo riješiti kada pokušavamo konstruirati racionalni ekonomski poredak? Uz određene poznate pretpostavke, odgovor je dovoljno jednostavan. Ako posjedujemo sve relevantne informacije, ako možemo krenuti od zadanog sustava preferencija i raspolažemo potpunim znanjem o raspoloživim sredstvima, problem koji ostaje čisto je logički. Odnosno, odgovor na pitanje koja je najbolja upotreba raspoloživih sredstava implicitan je u našim pretpostavkama. Uvjeti koje mora zadovoljiti rješenje ovog optimalnog problema u potpunosti su razrađeni i najbolje se mogu izraziti u matematičkom obliku: ukratko rečeno, granične stope supstitucije između bilo koje dvije robe ili faktora moraju biti iste u svim njihovim različitim upotrebama.

Međutim, to izrazito nije ekonomski problem s kojim se društvo suočava. Ekonomska računica koju smo razvili za rješavanje ovog logičnog problema, iako važan korak prema rješenju ekonomskog problema društva, još ne daje odgovor na njega. Razlog tome je što "podaci" od kojih polazi ekonomska računica nikada nisu za cijelo društvo "dani" jednom umu koji bi mogao razraditi implikacije i nikada ne mogu biti tako dani.

Osobit karakter problema racionalnog ekonomskog poretka određen je upravo činjenicom da znanje o okolnostima koje moramo iskoristiti nikada ne postoji u koncentriranom ili integriranom obliku, već isključivo kao raspršeni komadići nepotpunog i često proturječnog znanja koje svi zasebni pojedinci posjeduju. Ekonomski problem društva stoga nije samo problem kako rasporediti "dane" resurse - ako se "dano" smatra da znači dano jednom umu koji namjerno rješava problem postavljen ovim "podacima". To je prije problem kako osigurati najbolje korištenje resursa poznatih bilo kojem od članova društva, za ciljeve čiju relativnu važnost znaju samo ti pojedinci. Ili, ukratko, to je problem iskorištavanja znanja koje nikome nije dano u cijelosti.

Ovaj karakter temeljnog problema je, bojim se, zamagljen, a ne rasvijetljen mnogim nedavnim usavršavanjima ekonomske teorije, osobito mnogim upotrebama matematike. Premda je problem kojim se prvenstveno želim baviti u ovom radu problem racionalne ekonomske organizacije, u njegovom će tijeku uvijek iznova biti navedeno da ukazujem na njegove bliske veze s određenim metodološkim pitanjima. Mnoge točke koje želim iznijeti doista su zaključci prema kojima su se različiti putovi razmišljanja neočekivano susreli. Ali, kako sada vidim ove probleme, to nije slučajno. Čini mi se da mnogi od sadašnjih sporova u vezi s ekonomskom teorijom i ekonomskom politikom imaju svoje zajedničko podrijetlo u pogrešnom shvaćanju prirode ekonomskog problema društva. Ova pogrešna predodžba nastala je zbog pogrešnog prijenosa navika mišljenja koje smo razvili u suočavanju s prirodnim pojavama na društvene pojave.

II

U običnom jeziku riječju "planiranje" opisujemo kompleks međusobno povezanih odluka o raspodjeli raspoloživih resursa. Sva ekonomska aktivnost je u tom smislu planiranje; i u svakom društvu u kojem mnogi ljudi surađuju, to planiranje, tko god da ga radi, morat će se u određenoj mjeri temeljiti na znanju koje, u prvom redu, nije dano planeru, već nekom drugom koji će nekako morati prenijeti planeru. Različiti načini na koje im se priopćava znanje na kojem ljudi temelje svoje planove ključni su problem za svaku teoriju koja objašnjava ekonomski proces, a problem koji je najbolji način korištenja znanja prvobitno raspršenog među svim ljudima je barem jedan od glavnih problema ekonomske politike — ili dizajniranja učinkovitog ekonomskog sustava.

Odgovor na ovo pitanje usko je povezan s drugim pitanjem koje se ovdje postavlja, pitanjem tko planira. Upravo oko ovog pitanja vodi se sva rasprava o "ekonomskom planiranju". Ovo nije spor o tome treba li planirati ili ne. Spor je oko toga treba li se planiranje provoditi centralno, od strane jedne vlasti za cijeli ekonomski sustav, ili se planiranje treba podijeliti među mnogim pojedincima. Planiranje u specifičnom smislu u kojem se taj pojam koristi u suvremenoj polemici nužno znači centralno planiranje - usmjeravanje cijelog ekonomskog sustava prema jednom jedinstvenom planu. Konkurencija, s druge strane, znači decentralizirano planiranje od strane mnogo različitih osoba. Na pola puta između to dvoje, o kojem mnogi pričaju, ali malo tko voli kad ga vide, jest delegiranje planiranja organiziranim industrijama, odnosno, drugim riječima, monopol.

Koji će od ovih sustava biti učinkovitiji uglavnom ovisi o tome pod kojim od njih možemo očekivati da će se potpunije iskoristiti postojeće znanje. A to pak ovisi o tome je li vjerojatnije da ćemo jednom središnjem autoritetu uspjeti staviti na raspolaganje svo znanje koje bi se trebalo koristiti, ali koje je u početku raspršeno među mnogo različitih pojedinaca, ili pojedincima prenijeti takvo dodatno znanje koje im je potrebno kako bi mogli uskladiti svoje planove s planovima drugih.

III

Odmah će biti očito da će po ovom pitanju položaj biti drugačiji s obzirom na različite vrste znanja; i odgovor na naše pitanje stoga će se u velikoj mjeri okrenuti relativnoj važnosti različitih vrsta znanja; one za koje je vjerojatnije da će biti na raspolaganju određenim pojedincima i one za koje bismo s većim povjerenjem trebali očekivati da će ih naći u posjedu autoriteta sastavljenog od prikladno odabranih stručnjaka. Ako se danas tako široko pretpostavlja da će potonji biti u boljem položaju, to je zato što jedna vrsta znanja, naime znanstveno znanje, sada zauzima toliko istaknuto mjesto u javnoj mašti da smo skloni zaboraviti da to nije jedina vrsta koja je relevantna. Može se priznati da, što se tiče znanstvenog znanja, tijelo prikladno odabranih stručnjaka može biti u najboljoj poziciji za upravljanje svim najboljim dostupnim znanjem - iako to naravno samo prebacuje poteškoće na problem odabira stručnjaka. Ono što želim istaknuti je da, čak i pod pretpostavkom da se ovaj problem može lako riješiti, to je samo mali dio šireg problema.

Danas je gotovo krivovjerje tvrditi da znanstveno znanje nije zbroj svih znanja. Ali malo promišljanja pokazat će da postoji neupitno tijelo vrlo važnog, ali neorganiziranog znanja koje se nikako ne može nazvati znanstvenim u smislu znanja o općim pravilima: znanje o posebnim okolnostima vremena i mjesta. S obzirom na to, praktički svaki pojedinac ima neku prednost u odnosu na sve druge jer posjeduje jedinstvene informacije koje bi mogle biti korisne, ali koje se mogu koristiti samo ako su odluke koje o tome ovise prepuštene njemu ili su donesene uz njegovu aktivnu suradnju. Trebamo zapamtiti samo koliko moramo naučiti u bilo kojem zanimanju nakon što završimo teoretsku obuku, koliki dio svog radnog vijeka provodimo učeći određene poslove i koliko je vrijedno bogatstvo u svim sferama života poznavanje ljudi, lokalnih uvjeta i posebnih okolnosti. Poznavati i koristiti stroj koji nije u potpunosti uposlen, ili nečiju vještinu koja bi se mogla bolje iskoristiti, ili biti svjestan viška zaliha koje se mogu iskoristiti tijekom prekida opskrbe, društveno je jednako korisno kao i znanje o boljim alternativnim tehnikama. Brodar koji zarađuje za život koristeći se inače praznim ili napola ispunjenim putovanjima parobroda ili posrednik za nekretnine čije je cjelokupno znanje gotovo isključivo vezano za privremene prilike ili trgovac koji profitira od lokalnih razlika u cijenama roba, svi oni obavljaju izrazito korisne funkcije temeljene na posebnom poznavanju okolnosti prolaznog trenutka koji drugima nije poznat.

Zanimljiva je činjenica da se ova vrsta znanja danas općenito treba promatrati s nekom vrstom prezira i da se smatra da je svatko tko takvim znanjem stekne prednost nad nekim bolje opremljenim teorijskim ili tehničkim znanjem postupio gotovo neugledno. Stjecanje prednosti boljim poznavanjem komunikacijskih ili prometnih objekata ponekad se smatra gotovo nepoštenim, iako je jednako važno da društvo iskoristi najbolje mogućnosti u tom smislu kao i u korištenju najnovijih znanstvenih otkrića. Ta je predrasuda u znatnoj mjeri utjecala na odnos prema trgovini općenito u usporedbi s odnosom prema proizvodnji. Čak i ekonomisti koji sebe smatraju definitivno imunima na grube materijalističke zablude iz prošlosti neprestano čine istu pogrešku kada su u pitanju aktivnosti usmjerene prema stjecanju takvog praktičnog znanja - očito zato što u njihovoj shemi stvari svo takvo znanje treba biti "dano". Čini se da je uobičajena ideja sada da bi svo takvo znanje trebalo biti lako dostupno svima, a prijekor iracionalnosti upućen postojećem ekonomskom poretku često se temelji na činjenici da ono nije tako dostupno. Ovo gledište zanemaruje činjenicu da je metoda kojom takvo znanje može biti što šire dostupno upravo problem na koji moramo pronaći odgovor.

IV

Ako je danas moderno minimizirati važnost poznavanja posebnih okolnosti vremena i mjesta, to je usko povezano s manjom važnošću koja se sada pridaje promjeni kao takvoj. Doista, malo je točaka u kojima se pretpostavke (obično samo implicitno) "planera" toliko razlikuju od pretpostavki njihovih protivnika kao u pogledu značaja i učestalosti promjena koje će učiniti potrebnim značajne izmjene proizvodnih planova. Naravno, kad bi se detaljni gospodarski planovi mogli postaviti za prilično duga razdoblja unaprijed i zatim ih se strogo pridržavati, tako da ne bi bile potrebne daljnje važne ekonomske odluke, zadatak izrade sveobuhvatnog plana koji upravlja svim gospodarskim aktivnostima bio bi puno manje užasavajuć.

Valja, možda, naglasiti da ekonomski problemi nastaju uvijek i samo kao posljedica promjena. Sve dok se stvari odvijaju kao prije, ili barem kako se očekivalo, ne pojavljuju se novi problemi koji zahtijevaju odluku, nema potrebe za stvaranjem novog plana. Uvjerenje da su promjene, ili barem svakodnevne prilagodbe, postale manje važne u modernim vremenima, implicira tvrdnju da su i ekonomski problemi postali manje važni. Ovo uvjerenje o sve manjoj važnosti promjena, iz tog razloga, obično imaju isti ljudi koji tvrde da je važnost ekonomskih razmatranja potisnuta u drugi plan zbog rastuće važnosti tehnološkog znanja.

Je li istina da su, s razrađenim aparatom moderne proizvodnje, ekonomske odluke potrebne samo u dugim vremenskim razmacima, na primjer kada treba podići novu tvornicu ili uvesti novi proces? Je li istina da je, nakon što je postrojenje izgrađeno, sve ostalo više-manje mehaničko, određeno karakterom postrojenje, te ostavlja malo toga za promijeniti u prilagođavanju okolnostima koje se stalno mijenjaju?

Prilično rašireno uvjerenje u potvrdu nije, koliko ja mogu utvrditi, potkrijepljeno praktičnim iskustvom poslovnog čovjeka. U svakom slučaju u konkurentnoj industriji - a sama takva industrija može poslužiti kao test - zadatak zadržavanja troškova od rasta zahtijeva stalnu borbu, apsorbirajući veliki dio energije menadžera. Kako je lako neučinkovitom menadžeru raspršiti razlike na kojima počiva profitabilnost i da je moguće, s istim tehničkim mogućnostima, proizvoditi uz veliku raznolikost troškova, među općim su mjestima poslovnog iskustva za koja se ne čini da biti jednako upoznat u studiju ekonomista. Sama snaga želje, koju neprestano izražavaju proizvođači i inženjeri, da im se dopusti da nastave nesputani razmatranjima novčanih troškova, rječito je svjedočanstvo u kojoj mjeri ovi čimbenici ulaze u njihov svakodnevni rad.

Jedan od razloga zašto su ekonomisti sve skloniji zaboraviti na stalne male promjene koje čine cjelokupnu ekonomsku sliku vjerojatno je njihova sve veća preokupacija statističkim agregatima, koji pokazuju mnogo veću stabilnost od kretanja detalja. Međutim, komparativna stabilnost agregata ne može se objasniti - kao što se čini da su statističari povremeno skloni učiniti - "zakonom velikih brojeva" ili međusobnom kompenzacijom slučajnih promjena. Broj elemenata s kojima imamo posla nije dovoljno velik da bi takve slučajne sile proizvele stabilnost. Kontinuirani tok dobara i usluga održava se stalnim namjernim prilagodbama, novim raspodjelama koje se prave svaki dan u svjetlu okolnosti koje prethodnog dana nisu bile poznate, B-om koji odmah ulazi kada A ne uspije isporučiti. Čak i veliko i visoko mehanizirano postrojenje nastavlja s radom uglavnom zbog okruženja iz kojeg se može osloniti za sve vrste neočekivanih potreba; crjepova za krov, uredskog materijala za forme i svih tisuću i jedne vrste opreme u koju se ne može uključiti i za koju planovi za rad tvornice zahtijevaju da bude dostupna na tržištu.

Ovo je, možda, i točka u kojoj bih trebao ukratko spomenuti činjenicu da je vrsta znanja kojom sam se bavio znanje one vrste koje po svojoj prirodi ne može ući u statistiku i stoga se ne može prenijeti nijednom središnjem statističkom tijelu. Do statistike koju bi takvo središnje tijelo moralo koristiti moralo bi se doći upravo apstrahiranjem od manjih razlika među stvarima, zbrajanjem, kao izvora iste vrste, stavki koje se razlikuju s obzirom na mjesto, kvalitetu i druge pojedinosti, na način koji može biti vrlo značajan za konkretnu odluku. Iz ovoga slijedi da središnje planiranje koje se temelji na statističkim informacijama po svojoj prirodi ne može izravno uzeti u obzir ove okolnosti vremena i mjesta i da će središnji planer morati pronaći neki način na koji će odluke koje ovise o njima biti prepuštene "čovjek na licu mjesta".

V

Ako se možemo složiti da je ekonomski problem društva uglavnom brza prilagodba promjenama u određenim okolnostima vremena i mjesta, čini se da slijedi da se konačne odluke moraju prepustiti ljudima koji su upoznati s tim okolnostima, koji će izravno znati o relevantnim promjenama i resursima koji su odmah dostupni za njihovo ispunjavanje. Ne možemo očekivati da će se ovaj problem riješiti tako da se sva ta znanja prvo priopće središnjem odboru koji nakon integracije svih znanja izdaje svoje naredbe. To moramo riješiti nekim oblikom decentralizacije. Ali ovo je odgovor samo na dio našeg problema. Potrebna nam je decentralizacija jer samo tako možemo osigurati da se poznavanje konkretnih okolnosti vremena i mjesta pravovremeno iskoristi. Ali "čovjek na licu mjesta" ne može odlučivati samo na temelju svog ograničenog, a intimnog poznavanja činjenica iz svoje neposredne okoline. I dalje ostaje problem priopćavanja dodatnih informacija koje su mu potrebne da bi svoje odluke uklopio u cijeli obrazac promjena šireg ekonomskog sustava.

Koliko mu znanja treba da bi to uspješno učinio? Koji su događaji koji se događaju izvan horizonta njegovog neposrednog znanja važni za njegovu neposrednu odluku i koliko od njih mora znati?

Teško da postoji nešto što se događa bilo gdje u svijetu što ne bi moglo utjecati na odluku koju bi trebao donijeti. Ali on ne mora znati za te događaje kao takve, niti za sve njihove učinke. Za njega nije važno zašto se u određenom trenutku traži više vijaka jedne veličine nego druge, zašto su papirnate vrećice lakše dostupne od platnenih vrećica ili zašto su kvalificirana radna snaga i određeni alatni strojevi trenutno postali sve manje dostupni. Sve što je značajno za njega jest koliko ih je više ili manje teško nabaviti u usporedbi s drugim stvarima koje ga također zanimaju, ili koliko su više ili manje hitno potrebne alternativne stvari koje proizvodi ili koristi. Uvijek je pitanje relativne važnosti pojedinih stvari kojima se on bavi, a uzroci koji mijenjaju njihovu relativnu važnost ne zanimaju ga osim učinka na te konkretne stvari u vlastitom okruženju.

Upravo s tim u vezi ono što sam nazvao ekonomskom računicom pomaže nam, barem analogijom, da vidimo kako se ovaj problem može riješiti, i kako se zapravo rješava, sustavom cijena. Čak ni jedan jedini kontrolirajući um, koji posjeduje sve podatke za neki mali, samostalni ekonomski sustav, ne bi – svaki put kad bi se morala izvršiti neka mala prilagodba u raspodjeli resursa – eksplicitno prošao kroz sve odnose između ciljeva i sredstava koji bi eventualno mogli biti pogođeni. Doista je veliki doprinos čiste logike izbora to što je uvjerljivo pokazala da bi čak i takav jedan um mogao riješiti ovu vrstu problema samo konstruiranjem i stalnom uporabom stopa ekvivalencije (ili "vrijednosti", ili "graničnih stopa supstitucije"), tj. pridavanjem svakoj vrsti oskudnog resursa numeričkog indeksa koji se ne može izvesti iz bilo kojeg svojstva koje ta određena stvar posjeduje, ali koji odražava, ili u kojem je sažeto, njezino značenje s obzirom na cjelokupnu strukturu sredstva i cilja. U svakoj maloj promjeni morat će uzeti u obzir samo ove kvantitativne pokazatelje (ili "vrijednosti") u kojima su koncentrirane sve relevantne informacije; i, prilagođavajući količine jednu po jednu, on može prikladno preurediti svoje dispozicije bez potrebe da riješi cijelu zagonetku ab initio ili bez potrebe da je u bilo kojoj fazi pregleda odjednom u svim njezinim grananjima.

U osnovi, u sustavu u kojem je znanje o relevantnim činjenicama raspršeno među mnogim ljudima, cijene mogu djelovati tako da koordiniraju odvojene akcije različitih ljudi na isti način kao što subjektivne vrijednosti pomažu pojedincu da koordinira dijelove svog plana. Vrijedno je na trenutak razmisliti o vrlo jednostavnom i uobičajenom primjeru djelovanja cjenovnog sustava kako bismo vidjeli što on točno postiže. Pretpostavimo da se negdje u svijetu pojavila nova prilika za korištenje neke sirovine, recimo kositra, ili da je jedan od izvora opskrbe kositrom eliminiran. Za našu svrhu nije važno - a vrlo je značajno da nije važno - koji je od ova dva uzroka učinio kositar oskudnijim. Sve što korisnici kositra trebaju znati jest da se dio kositra koji su prije trošili sada isplativije koristi negdje drugdje i da, posljedično, moraju štedjeti kositar. Nema potrebe da velika većina njih čak zna gdje se pojavila hitnija potreba ili u korist kojih bi drugih potreba trebali osigurati opskrbu. Ako samo neki od njih izravno znaju za novu potražnju i preusmjere resurse na nju, a ako ljudi koji su svjesni novog jaza koji je tako stvoren zauzvrat ga popune iz još drugih izvora, učinak će se brzo proširiti na cijeli gospodarski sustav i utjecati ne samo na sve upotrebe kositra nego i na njegove zamjene i zamjene tih zamjena, opskrbu svim stvarima od kositra i njihovim zamjenama, i tako dalje; i sve to bez da velika većina onih koji su bili ključni u donošenju ovih zamjena uopće znaju išta o izvornom uzroku tih promjena. Cjelina djeluje kao jedno tržište, ne zato što bilo koji od njezinih članova nadzire cijelo polje, već zato što se njihova ograničena pojedinačna vidna polja dovoljno preklapaju tako da se kroz mnoge posrednike relevantne informacije prenose svima. Sama činjenica da postoji jedna cijena za bilo koju robu - ili bolje rečeno da su lokalne cijene povezane na način određen troškovima transporta itd. - donosi rješenje do kojeg je (to je samo konceptualno moguće) mogao doći jedan jedini um koji posjeduje sve informacije koje su zapravo raspršene među svim ljudima uključenim u proces.

VI

Moramo promatrati cjenovni sustav kao takav mehanizam za prenošenje informacija ako želimo razumjeti njegovu pravu funkciju - funkciju koju, naravno, ispunjava sve manje savršeno kako cijene postaju sve kruće. (Međutim, čak i kada su kotirane cijene postale prilično krute, sile koje bi djelovale kroz promjene u cijeni još uvijek djeluju u značajnoj mjeri kroz promjene u drugim uvjetima ugovora.) Najvažnija činjenica o ovom sustavu je ekonomija znanja s kojim djeluje ili koliko malo pojedini sudionici trebaju znati da bi mogli poduzeti pravu akciju. U skraćenom obliku, svojevrsnim simbolom, prenose se samo najbitnije informacije i prosljeđuju samo onima kojih se to tiče. Više je od metafore opisati sustav cijena kao neku vrstu mašinerije za registriranje promjena, ili sustav telekomunikacija koji pojedinačnim proizvođačima omogućuje da promatraju samo kretanje nekoliko pokazivača, kao što bi inženjer mogao promatrati kazaljke na nekoliko brojčanika, kako bi prilagodili svoje aktivnosti promjenama o kojima možda nikada neće saznati više nego što se odražava u kretanju cijena.

Naravno, ove prilagodbe vjerojatno nikada nisu "savršene" u smislu u kojem ih ekonomist zamišlja u svojoj analizi ravnoteže. Ali bojim se da su nas naše teorijske navike pristupa problemu s pretpostavkom više ili manje savršenog znanja od strane gotovo svih učinile donekle slijepima za pravu funkciju cjenovnog mehanizma i dovele do primjene prilično pogrešnih standarda u prosuđivanju njegovih učinkovitost. Čudo je da u slučaju kao što je nestašica jedne sirovine, bez izdavanja naredbe, bez da više od možda šačice ljudi zna uzrok, deseci tisuća ljudi čiji identitet nije mogao biti utvrđen mjesecima istrage, napravljeni su za štedljiviju upotrebu materijala ili njegovih proizvoda; tj. kreću se u pravom smjeru. Ovo je dovoljno čudesno čak i ako, u svijetu koji se stalno mijenja, neće svi uspjeti tako savršeno da će njihove stope profita uvijek biti održavane na istoj konstantnoj ili "normalnoj" razini.

Namjerno sam upotrijebio riječ "čudesno" kako bih šokirao čitatelja zbog samozadovoljstva s kojim često uzimamo rad ovog mehanizma zdravo za gotovo. Uvjeren sam da bi ovaj mehanizam, da je bio rezultat namjernog ljudskog dizajna, i da su ljudi vođeni promjenama cijena shvatili da njihove odluke imaju značaj koji daleko nadilazi njihov neposredni cilj, bio proglašen jednim od najvećih trijumfa ljudskog uma. Njegova je nesreća dvostruka što nije proizvod ljudskog dizajna i što ljudi vođeni njime najčešće ne znaju zašto su prisiljeni činiti to što čine. Ali oni koji vape za "svjesnim usmjeravanjem" - i koji ne mogu vjerovati da bi bilo što što je evoluiralo bez dizajna (pa čak i bez našeg razumijevanja) trebalo riješiti probleme koje ne bismo trebali biti u stanju svjesno riješiti - trebali bi zapamtiti ovo: problem je upravo kako proširiti raspon naše upotrebe resursa izvan raspona kontrole bilo kojeg uma; i stoga, kako se osloboditi potrebe za svjesnom kontrolom i kako osigurati poticaje koji će natjerati pojedince da čine poželjne stvari, a da im nitko ne mora govoriti što da rade.

Problem s kojim se ovdje susrećemo nipošto nije svojstven ekonomiji, već se javlja u vezi s gotovo svim istinski društvenim fenomenima, s jezikom i većinom našeg kulturnog naslijeđa, i zapravo predstavlja središnji teorijski problem svih društvenih znanosti. Kao što je Alfred Whitehead rekao u drugoj vezi, "Duboko je neistinito, što ponavljaju svi udžbenici i eminentni ljudi kada drže govore, da bismo trebali njegovati naviku da mislimo ono što radimo. Slučaj je upravo suprotan. Civilizacija napreduje povećanjem broja važnih operacija koje možemo izvesti bez razmišljanja o njima."

To je od velikog značaja na društvenom planu. Stalno se koristimo formulama, simbolima i pravilima čije značenje ne razumijemo i čijom upotrebom koristimo pomoć znanja koje pojedinačno ne posjedujemo. Razvili smo te prakse i institucije nadograđujući se na navike i institucije koje su se pokazale uspješnima u vlastitoj sferi i koje su zauzvrat postale temelj civilizacije koju smo izgradili.

Sustav cijena samo je jedna od onih tvorevina kojima se čovjek naučio služiti (iako je još daleko od toga da ga je naučio najbolje iskoristiti) nakon što je naletio na njega, a da ga nije razumio. Njime je postala moguća ne samo podjela rada, već i koordinirano korištenje resursa temeljeno na jednako podijeljenom znanju. Ljudi koji vole ismijavati svaku sugestiju da bi to moglo biti tako obično iskrivljuju argument insinuirajući da se tvrdi da nekim čudom upravo ta vrsta sustava spontano izrasla da najbolje odgovara modernoj civilizaciji. Obrnuto je: čovjek je uspio razviti tu podjelu rada na kojoj se temelji naša civilizacija jer je slučajno naletio na metodu koja je to omogućila. Da nije to učinio, možda bi ipak razvio neki drugi, sasvim drugačiji tip civilizacije, nešto poput države mrava termita ili neki drugi potpuno nezamisliv tip. Sve što možemo reći je da još nitko nije uspio osmisliti alternativni sustav u kojem se mogu očuvati određene značajke postojećeg koje su drage čak i onima koji ga najžešći napadaju - kao što je posebice mjera u kojoj pojedinac može birati njegove težnje i posljedično tome slobodno koristiti vlastito znanje i vještinu.

VII

Umnogome je sreća da se rasprava o nužnosti sustava cijena za bilo kakvu racionalnu kalkulaciju u složenom društvu sada više ne vodi isključivo između tabora koji imaju različite političke stavove. Teza da bez sustava cijena ne bismo mogli očuvati društvo utemeljeno na tako ekstenzivnoj podjeli rada kao što je naše dočekana je s urlikom podsmijeha kada ju je prvi iznio Mises prije 25 godina. Danas poteškoće na koje neki još uvijek nailaze u prihvaćanju više nisu uglavnom političke, a to čini atmosferu mnogo pogodniju za razumnu raspravu. Kad Lava Trockog čujemo kako tvrdi da je "ekonomska kalkulacija nezamisliva bez tržišnih odnosa"; kada profesor Oscar Lange obećava profesoru Misesu kip u mramornim hodnicima budućeg Centralnog odbora za planiranje; a kada profesor Abba P. Lerner ponovno otkrije Adama Smitha i naglasi da se suštinska korisnost sustava cijena sastoji u poticanju pojedinca, dok traži vlastiti interes, da čini ono što je u općem interesu, razlike se doista više ne mogu pripisivati političkim predrasudama. Čini se da je preostalo neslaganje očito uzrokovano čisto intelektualnim, a posebno metodološkim razlikama.

Nedavna izjava profesora Josepha Schumpetera u djelu "Kapitalizam, socijalizam i demokracija" daje jasnu ilustraciju jedne od metodoloških razlika koje imam na umu. Njen je autor vodeći među onim ekonomistima koji ekonomskim fenomenima pristupaju u svjetlu određene grane pozitivizma. Njemu se ti fenomeni u skladu s tim pojavljuju kao objektivno dane količine roba koje se izravno susreću jedna s drugom, gotovo, čini se, bez ikakve intervencije ljudskih umova. Samo u ovoj pozadini mogu objasniti sljedeću (za mene zapanjujuću) izjavu. Profesor Schumpeter tvrdi da mogućnost racionalne kalkulacije u odsutnosti tržišta za čimbenike proizvodnje za teoretičara proizlazi iz "elementarne tvrdnje da potrošači u procjeni ('zahtijevanja') potrošačkih dobara ipso facto također procjenjuju sredstva koja će ući u proizvodnju ove robe."

Uzeta doslovno, ova izjava je jednostavno neistinita. Potrošači ne čine ništa slično. Ono što "ipso facto" profesora Schumpetera vjerojatno znači jest da je vrednovanje čimbenika proizvodnje implicirano u vrednovanju potrošačkih dobara ili nužno slijedi iz njega. Ali ni to nije točno. Implikacija je logički odnos koji se može smisleno ustvrditi samo o propozicijama koje su istovremeno prisutne jednom te istom umu. Očito je, međutim, da vrijednosti čimbenika proizvodnje ne ovise samo o vrednovanju potrošačkih dobara, već i o uvjetima ponude različitih čimbenika proizvodnje. Samo umu kojemu su sve te činjenice bile istodobno poznate odgovor bi nužno slijedio iz činjenica koje su mu dane. Praktični problem, međutim, nastaje upravo zato što te činjenice nikada nisu tako dane jednom umu i zato što je, posljedično, potrebno da se u rješenju problema koristi znanje koje je raspršeno među mnogim ljudima.

Problem stoga ni na koji način nije riješen ako možemo pokazati da bi sve činjenice, kad bi bile poznate jednom umu (kao što hipotetski pretpostavljamo da su dane ekonomistu koji promatra), jedinstveno odredile rješenje; umjesto toga moramo pokazati kako se rješenje proizvodi interakcijama ljudi od kojih svaki posjeduje samo djelomično znanje. Pretpostaviti da će sve znanje biti dano jednom umu na isti način na koji pretpostavljamo da je dano nama kao ekonomistima koji objašnjavaju, znači zanemariti problem i zanemariti sve što je važno i značajno u stvarnom svijetu.

To što je ekonomist s ugledom profesora Schumpetera tako upao u zamku koju dvosmislenost pojma "datum" postavlja teško se može objasniti jednostavnom pogreškom. To prije sugerira da postoji nešto suštinski pogrešno u pristupu koji obično zanemaruje bitan dio fenomena s kojim imamo posla: neizbježna nesavršenost ljudskog znanja i posljedična potreba za procesom kojim se znanje neprestano komunicira i stječe. Svaki pristup, poput onog većine matematičke ekonomije sa svojim simultanim jednadžbama, koji zapravo polazi od pretpostavke da znanje ljudi odgovara objektivnim činjenicama situacije, sustavno izostavlja ono što je naš glavni zadatak objasniti. Daleko sam od toga da poričem da u našem sustavu analiza ravnoteže ima korisnu funkciju. Ali kada dođe do točke u kojoj zavodi neke od naših vodećih mislilaca da povjeruju da situacija koju opisuje ima izravnu važnost za rješenje praktičnih problema, krajnje je vrijeme da se prisjetimo da se ne bavi društvenim procesom uopće i da to nije ništa više od korisne preliminarne studije glavnog problema.