Karl Marx je tvrdio da je otkrio znanstvene zakone ekonomije: vrijednost dolazi iz rada; profit je krađa; samo centralno planiranje može izgraditi pravedno društvo.

Ali četiri austrijska ekonomista - Menger, Böhm-Bawerk, Mises i Hayek - razbili su njegovu teoriju.

Marx je rekao da vrijednost dolazi od rada. Carl Menger je odgovorio: vrijednost dolazi od nas.

U djelu Načela ekonomije (1871.) Menger je pokazao da je vrijednost subjektivna. Ovisi o preferencijama pojedinaca - mijenja se ovisno o ljudima, mjestu i vremenu.

Violina je neprocjenjiva za glazbenika, bezvrijedna za nekog drugog. Hrana vrijedi više kad je čovjek gladan nego kad je sit. Rad ne određuje vrijednost. Ljudske potrebe ju određuju.

Marx je rekao da kapitalisti iskorištavaju radnike. Eugen Böhm-Bawerk predstavlja drugačije objašnjenje: vremenska preferencija.

Radnici cijene sadašnji dohodak. Poduzetnici se odriču sadašnjeg dohotka u zamjenu za neizvjesnu dobit kasnije. Oni preuzimaju rizik, ulažu kapital u buduća očekivanja i nadaju se da će se to isplatiti.

Dobit nije iskorištavanje. Ona je naknada za vrijeme, rizik i planiranje.

Karl Marx je predlagao ukidanje tržišne ekonomije. Tvrdio je da je ona zastarjela i da ju treba zamijeniti novi, pravedniji sustav u kojem neće biti privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje. Država bi njima upravljala.

Ali što će se onda dogoditi? Kako bi država znala što proizvoditi?

Ludwig von Mises postavio je to pitanje 1920. godine i dokazao da socijalizam nema adekvatan odgovor. Bez tržišnih cijena nema načina za usporedbu troškova ili planiranje kompromisa.

Nema stvarnih cijena = nema stvarne ekonomije.

Mises nije rekao da socijalizmu nedostaje morala. Tvrdio je da mu nedostaje logike.

F.A. Hayek je otišao korak dalje. Pokazao je da nijedan državni centralni planer ne može parirati znanju raspršenom u društvu.

Cijene nisu samo brojevi. One su signali – koji odražavaju lokalne potrebe, prioritete i oskudice.

Cijene odražavaju to znanje. One omogućuju pojedincima koordinaciju bez potrebe da ikakav centralni planer razumije cijelu sliku. Nijedan stručnjak, nijedan algoritam, nijedan petogodišnji plan ne može to zamijeniti.

Do sredine 20. stoljeća marksistička teorija se urušila.

Menger je opovrgnuo radnu teoriju vrijednosti. Böhm-Bawerk je demontirao višak vrijednosti. Mises je razotkrio granice centralnog planiranja. Hayek je objasnio zašto je decentralizacija važna.

Austrijanci nisu samo kritizirali Marxa. Ponudili su koherentniji okvir - utemeljen na osobnom izboru, a ne na klasnoj borbi.

Zašto je to sada važno? Jer Marxove loše ideje nikad ne umiru.

Kontrola cijena. Centralno planiranje. Konstantno ocrnjivanje profita.

Svaki put kad zaboravimo što je uništilo marksizam, on se vraća - pod novim sloganima, sa starim posljedicama.

Većina studenata nikada ne nauči ovu priču. Ne znaju kako je Marx pao. Ne znaju zašto su Austrijanci pobijedili. I ne shvaćaju koliko današnjih loših ideja odražava iste marksističke zablude - samo pod drukčijim brendiranjem.

------------

Tekst je originalno objavila međunarodna organizacija Students for Liberty