Ako postoji zagrobni život i ako mrtvi ljudi danas negdje mogu reagirati na spominjanja, Voltaire vjerojatno negdje u raju najviše štuca. To je čovjek kojem ljudi diljem svijeta uporno pogrešno pripisuju popularni citat, znate onaj "Ne slažem se s onim što govoriš, ali ću braniti do smrti tvoje pravo da to izgovoriš"? Da, taj. Nije Voltaire nego Beatrice Evelyn Hall koja je tako opisala Voltairea. Ali imao je on dobrih i mudrih izreka i bez toga. Na primjer:

"Oni koji te mogu natjerati da povjeruješ u apsurde, mogu te natjerati da počiniš zločine."

"Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima etablirani autoriteti nisu u pravu."

"Cijenite one koji traže istinu, ali čuvajte se onih koji je pronađu."

"Sada, sada, dobri čovječe, nije vrijeme za stvaranje neprijatelja."
(Voltaire na samrtnoj postelji kao odgovor svećeniku koji ga je zamolio da se odrekne Sotone.)

Ima nešto još zanimljivije od samog literarnog, filozofskog i teoretskog rada - to je njegov stvarni život i način kako je stekao za to vrijeme veliko bogatstvo.

François-Marie Arouet, poznatiji kao Voltaire, nije se obogatio samo perom. Najvažniji korak prema financijskoj neovisnosti - onoj koja mu je omogućila da piše što hoće, a ne što vlast dopušta - bio je hladnokrvni, matematički precizan napad na loše osmišljenu državnu lutriju. Država je htjela naplatiti svoje dugove. Voltaire i njegov prijatelj matematičar shvatili su da je shema glupa. Iskoristili su je. I pobijedili.

Od Bastille do Londona

Voltaire se rodio 1694. u Parizu, u građanskoj obitelji. Otac je htio da bude pravnik. On je htio pisati. Već kao mladić stekao je slavu duhovitim stihovima i epigramima - ali i neprijatelje. Godine 1717. završio je u ozloglašenom zatvoru Bastille zbog satire na račun regenta Filipa Orleanskog. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja mu je donijela slavu.

Novi sukob, ovaj put s vitezom de Rohanom, završio je javnim prebijanjem, pa opet Bastilleom. Umjesto trećeg zatvora, 1726. otišao je u Englesku.

Tri godine u Londonu promijenile su ga. Vidio je parlament, slobodu tiska, vjersku toleranciju i trgovce koji nisu ovisili o kraljevskoj milosti. Vratio se u Francusku krajem 1728. kao čovjek koji više nije htio živjeti od pokroviteljstva.

Rupa u državnoj računici

Francuska je tada još uvijek plaćala račune iz doba Luja XIV. i kolapsa Lawova sustava. Državne rente (obveznice Hôtel de Ville de Paris) izgubile su tržišnu vrijednost. Zamjenik ministra financija Michel Robert Le Peletier des Forts smislio je "pametno" rješenje: lutriju vezanu uz te obveznice.

Vlasnik obveznice mogao je kupiti srećku po cijeni od tisućinke nominalne vrijednosti obveznice. Pobjednik je dobivao punu nominalnu vrijednost obveznice plus mjesečni jackpot od 500.000 livara. Problem je bio elementaran: svaka srećka imala je jednaku šansu, bez obzira stoji li iza nje obveznica od 1.000 ili 100.000 livara. Jeftine, sitne obveznice davale su jeftine srećke - i isti izgled za veliki dobitak.

Matematičar Charles Marie de La Condamine to je uočio. Voltaire je imao veze, šarm i sposobnost da okupi ljude. Njih dvojica formirali su konzorcij od trinaestak ulagača. Otkupljivali su jeftine obveznice, preko pouzdanog javnog bilježnika kupovali gomile srećki i dijelili dobitke. Voltaire je na poleđine srećki pisao podrugljive parole - "Živio gospodin Pelletier-Desforts" ili aluzije na La Condaminea. Nije se mogao suzdržati.

Lutrija je krenula 1729. Već od veljače isti krug imena počeo je redovito pobjeđivati. Do listopada 1729. gotovo cijeli mjesečni fond odlazio je njihovoj skupini. Igra je trajala do lipnja 1730., kada ju je država ukinula. Voltaireov udio procjenjuje se na oko pola milijuna livara - dovoljno da više nikada ne ovisi o dvorskoj mirovini ni o državnim cenzorima.

Sud je rekao: legalno je

Ministar je pokrenuo postupak. Optužba je pala. Kraljevsko vijeće utvrdilo je da konzorcij nije prekršio nijedan zakon. Lutrija je jednostavno bila loše konstruirana. Le Peletier des Forts izgubio je položaj. Država je prestala igrati igru koju nije znala izračunati.

To nije bila prevara u klasičnom smislu. Nisu krivotvorili srećke ni podmićivali izvlačenje. Iskoristili su pogrešku u pravilima koju je osmislila sama vlast. Voltaire je kasnije i u Lorraini pokušao sličnu stvar. Novac je potom ulagao u opskrbu vojske i druge poslove. Postao je bogat čovjek koji je mogao kupiti sigurnost - i slobodu da piše.

Što je to zapravo značilo

Bez te sume Voltaire bi vjerojatno ostao ovisan o mecenama, dvoru ili nakladnicima koji se boje cenzure. S njom je mogao živjeti s Émilie du Châtelet, putovati, svađati se s Fridrikom Velikim, kupiti Ferney na granici i odatle desetljećima napadati fanatizam, netoleranciju i glupost institucija. Financijska neovisnost nije bila usputna nagrada. Bila je uvjet da ostane Voltaire.

Priča ima jasnu pouku, a neke stvari se ni do danas nisu promijenile. Država često osmišljava sheme koje izgledaju pametno samo onima koji ih pišu. Pametan pojedinac koji razumije brojke i pravila može ih iskoristiti - legalno. Voltaire nije čekao da ga netko spasi. Izračunao je grešku, okupio ljude, preuzeo rizik i otišao kući s kapitalom. Ostatak života proveo je radeći ono što je htio.

To je, u biti, cijela poanta. Sloboda misli skuplja je ako moraš nekoga moliti. Jeftinija je ako je možeš platiti.