Politička arhitektura u našem neposrednom susjedstvu puca po šavovima. Oni koji su godinama gradili iluziju nedodirljivosti, gradeći hibridne režime na klijentelizmu, kontroli medija i gušenju slobodnog tržišta, napokon plaćaju račun.

Prvo je u Mađarskoj počeo kolaps Viktora Orbána, čovjeka koji je godinama prodavao bajku o "nacionalnom suverenizmu", dok je u pozadini njegova partijska oligarhija isisavala stotine milijuna europskih i poreznih novaca, ostavljajući zemlju u inflatornom glibu i stagnaciji.

Zatim je puklo u Srbiji. Aleksandar Vučić, autokrat koji je usavršio tehnologiju apsolutne kontrole društva i ekonomije kroz partijsku knjižicu i mafijaško-kumovske monopole, doživio je neizbježan slom. Kad se društvo svede na plijen jedne klike, pitanje je samo trenutka kad će se kula od karata urušiti pod vlastitom težinom.

Gledajući te potrese, mnogi u Banskim dvorima vjerojatno se tješe mišlju: "Ali mi smo drukčiji. Mi smo Europa. Mi smo u eurozoni i Schengenu."

Ne zavaravajte se. Mehanika propasti je ista, samo je fasada drukčija.

Uglađeni europejac s istim refleksima

Dok su Orbán i Vučić gradili grube, sirove autoritarne modele, Andrej Plenković stvorio je njihovu saloniziranu, briselsku verziju. S finim odijelom, navodno tečnim francuskim, talijanskim, engleskim i njemačkim te vječnim pozivanjem na „mainstream", Plenković se godinama prodavao kao brana od radikalizma.

No, ispod te europske glazure krije se identičan obrazac.

Hranjenje glomaznog aparata: Proračun nikad nije bio deblji, a privatni sektor nikad više opterećen regulacijama, porezima i parafiskalnim nametima kako bi se financirala nabujala javna uprava i kupovao socijalni mir.

Institucionalno gušenje: Pravosuđe, regulatori i neovisna tijela svedeni su na puke transmisijske pojaseve stranačke volje.

Apsolutna netrpeljivost prema kritici: Svako propitivanje ekonomske politike ili korupcijskih afera proglašava se „hibridnim ratom", „nerazumijevanjem trenutka" ili napadom na državu.

Plenković više nije rješenje ni za Hrvatsku, a sve manje i za vlastitu stranku. Postao je hodajući teret, personifikacija arogancije vlasti koja je uvjerena da država postoji zbog nje, a ne obrnuto.

Njegov silazak s političke scene više nije pitanje hoće li, nego kada i s kolikom cijenom. Ako nastavi povlačiti konce do samoga kraja, riskira da povuče i čitav sustav za sobom.

Između čekića i nakovnja: Ljevičarski distopijski eksperiment

Ono što situaciju u Hrvatskoj čini opasnijom nego u Mađarskoj ili Srbiji jest nedostatak suvisle, reformske i liberalne alternative.

Kada bi Plenković pao na izborima u ovom trenutku, tko čeka pred vratima? SDP i Možemo.

SDP je beznadno zaglavljen u mentalnim obrascima prošlog stoljeća, nesposoban ponuditi išta osim još više državnog intervencionizma, poreznog mrcvarenja i podjele plijena među sindikalnim strukturama. S druge strane, Možemo predstavlja čistu ideološku opasnost.

To je ekipa aktivističkih dogmata čija se vizija ekonomije svodi na degrowth, gušenje poduzetništva, ekološki fundamentalizam i preraspodjelu tuđeg novca. Njihovo upravljanje Zagrebom jasno je pokazalo limit njihovih sposobnosti: ideološke fraze ne odvoze otpad, ne popravljaju ceste niti privlače kapital.

Dopustiti da SDP i Možemo preuzmu nacionalnu ekonomiju značilo bi uvesti Hrvatsku u spiralu novih poreza, destimuliranja rada i potpunog gušenja ionako krhkog slobodnog tržišta.

Spašavanje stabilnosti: Rekonstrukcija bez Plenkovića

Kako izbjeći taj scenarij? Ako Hrvatska želi stabilnost, kontinuitet i nužnu konkurentnost na europskom tržištu, rješenje se mora naći prije nego što nezadovoljstvo eksplodira na ulici ili biralištima.

Za samu Hrvatsku, ali i za opstanak vladajuće većine, jedini pragmatičan potez jest radikalna i ozbiljna rekonstrukcija Vlade, i to bez Andreja Plenkovića.

HDZ mora shvatiti ono što despoti u susjedstvu nisu na vrijeme: država i stranka ne smiju postati talac jedne osobe. Odlazak Plenkovića i imenovanje novog, tehnokratski i tržišno orijentiranog vodstva rasterećenog afera i briselskog mesijanskog kompleksa, stvorilo bi prostor za nužno provjetravanje.

Fiskalno rasterećenje: Smanjenje poreza na dohodak i dobit te rezanje parafiskalnih nameta privatnom sektoru.

Reforma javnog sektora: Zaustavljanje bujanja birokracije i klijentelističkog zapošljavanja.

Depolitizacija institucija: Vraćanje barem elementarnog povjerenja u pravnu sigurnost, bez koje nema ozbiljnih privatnih investicija.

Ako se HDZ ne usudi napraviti ovaj rez sam, napravit će ga birači. A onda cijenu neće platiti samo Plenković, nego i cijelo hrvatsko društvo, gurnuto ravno u ruke aktivističke ljevice koja jedva čeka eksperimentirati na onome što je preostalo od hrvatske ekonomije.