U rujnu 1819. jedan Englez noću je otkopao grob na farmi u New Rochelleu, sjeverno od New Yorka. Kosti je stavio u sanduk, ukrcao ih na brod i odnio preko Atlantika. Zvao se William Cobbett i bio je novinar.

Planirao je u Engleskoj podići veličanstven spomenik pokojniku, kojeg je 20 godina ranije javno nazivao lažljivcem, pijancem i čudovištem.

Spomenik nikad nije podignut. Kosti su se godinama prenosile od jednog vlasnika do drugog, a onda im se izgubio svaki trag. Lord Byron zabilježio je cijelu zgodu u epigramu:

Kad iskopa ti kosti, Tome Paine,
Will Cobbett dobro učini, bez sumnje:
Ti njega sad posjećuješ na zemlji,
A on će tebe posjetiti u paklu.

Tako je završila priča o čovjeku koji je, više od ikoga drugog, uvjerio Amerikance da im kralj ne treba.

Korzetar iz Thetforda

Thomas Pain, bez slova "e" koje je dodao tek kasnije, rođen je 1737. u Thetfordu, malom gradiću u istočnoj Engleskoj. Otac mu je bio kveker i izrađivao je korzete od kitovih kostiju. Sin je u 13. godini napustio školu i počeo izučavati očev zanat.

Sljedećih 20 godina njegov je život bio niz neuspjeha. S 19 godina pokušao je otploviti na gusarskom brodu koji se, nimalo ohrabrujuće, zvao Terrible, pod zapovjedništvom kapetana Williama Deatha.

Otac ga je odgovorio, a Terrible je ubrzo zarobljen i većina posade je poginula. Prva žena umrla mu je pri porodu godinu dana nakon vjenčanja. S drugom se razišao. Trgovina duhanom koju je vodio propala je.

Najzanimljivija je epizoda njegov rad kao službenik koji je naplaćivao trošarine na pivo, duhan i alkohol.

Prvi put su ga otpustili jer je navodno potvrdio pregled robe koju nije pregledao. Drugi put je otpušten nakon što je 1772. napisao pamflet Slučaj trošarinskih službenika i cijelu zimu proveo u Londonu lobirajući kod parlamenta za veće plaće poreznika.

Čovjek koji će poslije napisati da je vlast u najboljem slučaju nužno zlo, političku je karijeru dakle počeo kao državni službenik - poreznik koji traži povišicu. Bez uspjeha.

U Londonu je ipak upoznao Benjamina Franklina. Franklin je u tom propalom porezniku vidio nešto pa mu je napisao preporuku za Ameriku.

Paine je u Philadelphiju stigao 30. studenoga 1774. gotovo mrtav. Na brodu je harao tifus i s broda su ga morali iznijeti.

Imao je 37 godina, nije imao novca, a iza sebe je ostavio samo neuspjehe.

Za 14 mjeseci postat će najčitaniji pisac u Americi.

Zdrav razum

U siječnju 1776. američke kolonije bile su u ratu s Britanijom, ali gotovo nitko nije javno govorio o neovisnosti. Ideja je bila izboriti se za prava Engleza unutar carstva.

Kralj George III. (Đuro Treći) smatran je dobrim vladarom kojeg obmanjuju loši ministri.

Desetog siječnja anonimno je objavljen pamflet od 50-ak stranica pod naslovom Common Sense, odnosno Zdrav razum. Na naslovnici je stajalo samo: "Napisao jedan Englez".

Već prve rečenice bile su nešto što američka publika dotad nije čitala:

"Društvo je u svakom obliku blagoslov, a vlast je, čak i u svom najboljem obliku, samo nužno zlo. U najgorem obliku, nepodnošljiva je."

To je jedna od najvažnijih rečenica u povijesti liberalizma.

Paine razlikuje dvije stvari koje politika uporno miješa. Društvo nastaje iz ljudskih potreba, suradnje i razmjene. Vlast nastaje iz ljudskih mana. Društvo potiče na suradnju, vlast kažnjava. Zato Paine piše da je vlast, kao i odjeća, znak izgubljene nevinosti.

Zatim se okomio na samu ideju nasljedne monarhije, i to bez imalo poštovanja. Prvi engleski kralj iz loze koja je još vladala bio je Vilim Osvajač, "francusko kopile koje se iskrcalo s naoružanom bandom".

Ako je nasljedna vlast prirodna, pitao je, zašto priroda tako često narodu umjesto lava podari magarca? I zaključio: jedan pošten čovjek vrijedi društvu više od svih okrunjenih razbojnika koji su ikad živjeli.

Pamflet se proširio kao požar. Koliko je točno primjeraka prodano, ni danas se ne zna. Procjene se kreću od nekoliko desetaka tisuća do 150.000, u zemlji od oko dva i pol milijuna ljudi.

Čitao se naglas u krčmama, crkvama i vojnim logorima. George Washington zapisao je da taj pamflet mijenja raspoloženje ljudi.

Paine je prihod od autorskih prava namijenio kupnji rukavica za vojnike Kontinentalne vojske koji su se smrzavali u Kanadi. Šest mjeseci nakon objave pamfleta Kongres je potpisao Deklaraciju neovisnosti.

"Ovo je vrijeme iskušenja za ljudske duše"

Rat je zatim krenuo loše. Krajem 1776. Washingtonova vojska bila je potučena, prepolovljena i u bijegu preko New Jerseyja. Paine je marširao s njom kao pobočnik generala Greenea.

Prema legendi, pisao je uz logorsku vatru, a bubanj mu je služio kao stol. Rezultat je bio prvi broj serije Američka kriza, objavljen 23. prosinca 1776.:

"Ovo je vrijeme iskušenja za ljudske duše. Ljetni vojnik i domoljub za lijepa vremena u ovoj će krizi ustuknuti pred služenjem svojoj zemlji, ali onaj tko sada izdrži zaslužuje ljubav i zahvalnost svakog muškarca i svake žene."

Washington je naredio da se tekst pročita vojnicima. Na Božić navečer vojska je u snijegu i ledu prešla rijeku Delaware i kod Trentona iznenadila hesenske plaćenike. Bila je to prva pobjeda nakon mjeseci poraza.

Revolucija je imala generale, diplomate i filozofe. Paine je bio njezin novinar, a to je bila uloga koju nitko drugi nije mogao odigrati.

Izumitelj mostova

Nakon rata Amerika ga je nagradila, ali skromno. Pennsylvania mu je dala novac, a New York farmu u New Rochelleu.

Paine se vratio svojoj drugoj strasti, a to su bili izumi.

Konstruirao je bezdimnu svijeću i, što je bilo važnije, željezni most s jednim lukom, bez stupova u rijeci. U to doba takav je most bio revolucionaran, jer su ledene sante svake zime rušile drvene mostove na stupovima.

Godine 1787. otišao je u Europu tražiti investitore. U Engleskoj je dao izliti pokusni luk dug tridesetak metara i izložio ga u Londonu.

Most nikad nije izgrađen, ali njegov je nacrt utjecao na most preko rijeke Wear u Sunderlandu 1796. godine.

Tada je u Francuskoj izbila revolucija, a inženjer je ponovno postao pamfletist.

Prava čovjeka protiv Burkea

Godine 1790. Edmund Burke objavio je Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj, briljantnu obranu tradicije, aristokracije i postupnih promjena. Burke je tvrdio da su društvene institucije nasljeđe naraštaja i da ih nijedna generacija nema pravo razoriti u ime apstraktnih načela.

Paine je u ožujku 1791. odgovorio esejem Prava čovjeka. Na Burkeovu teoriju nasljeđa odgovorio je rečenicom koja je i danas aktualna:

"Svako doba i svaka generacija moraju biti jednako slobodni djelovati za sebe kao i doba i generacije koje su im prethodile. Taština i drskost upravljanja iz groba najsmješnija je i najbezobraznija od svih tiranija."

Mrtvi, drugim riječima, nemaju pravo upravljati živima. Ustav, vlast i povlastice vrijede samo dok ih prihvaćaju ljudi koji pod njima žive.

Burke je žalio za francuskom kraljicom i propašću viteštva. Paine mu je odgovorio da žali perje, a zaboravlja pticu koja umire. Burke je oplakivao aristokraciju, a nije vidio narod.

Prava čovjeka prodana su u stotinama tisuća primjeraka - i u Engleskoj i u Francuskoj. Za britansku vladu to je bilo previše. Godine 1792. pokrenut je postupak zbog buntovne klevete.

Paine je u rujnu pobjegao u Francusku i u Dover stigao samo nekoliko sati prije nego što je stigao nalog za njegovo uhićenje. U prosincu je u odsutnosti osuđen i proglašen odmetnikom. Diljem Engleske spaljivali su njegove lutke.

Francuska: od počasnog građanina do zatvorenika

Francuska ga je dočekala kao heroja. Proglašen je počasnim francuskim građaninom i izabran u Nacionalni konvent kao zastupnik Calaisa, iako nije znao francuski. Govore su mu morali čitati prevoditelji.

U siječnju 1793. Konvent je odlučivao o sudbini Luja XVI. Paine je bio najpoznatiji republikanac na svijetu, čovjek koji je rekao da su kraljevi okrunjeni razbojnici. Ipak je glasao protiv pogubljenja.

Predložio je da se Luj protjera u Ameriku, gdje bi mogao živjeti kao običan građanin i vidjeti kako izgleda zemlja bez kraljeva. Smisao njegova argumenta bio je da treba ukinuti kraljevsku vlast, a ne ubiti čovjeka.

Marat ga je prekinuo i rekao da je Paine kveker i da mu vjera ne dopušta smrtnu kaznu. Konvent je izglasao pogubljenje. Luj je giljotiniran 21. siječnja 1793.

Paine je kasnije napisao rečenicu koja objašnjava njegov glas:

"Tko želi zaštititi vlastitu slobodu, mora od tlačenja čuvati čak i svog neprijatelja. Jer ako prekrši tu dužnost, uspostavlja presedan koji će doći i do njega samoga."

Imao je pravo, a doživio je to na vlastitoj koži. Kad su jakobinci preuzeli vlast, Paine je kao Englez i "neprijatelj revolucije" uhićen u prosincu 1793. i zatvoren u palači Luxembourg.

Na putu do zatvora uspio je prijatelju predati rukopis prvog dijela Doba razuma.

U zatvoru se dogodila najčudnija epizoda njegova života, barem prema njegovu vlastitom pripovijedanju.

Stražari su kredom označavali vrata ćelija zatvorenika koji su sljedećeg jutra išli pod giljotinu. Paine je imao groznicu pa su mu vrata ostavili otvorena radi zraka. Oznaka je zato stavljena s unutarnje strane. Kad su se vrata navečer zatvorila, oznaku se više nije vidjelo. Kola za giljotinu otišla su bez njega.

Nakon 10 mjeseci zatvora oslobodio ga je novi američki veleposlanik James Monroe. Paine nikad nije oprostio Washingtonu što ga nije pokušao spasiti.

Godine 1796. objavio je otvoreno pismo u kojem je Washingtona nazvao licemjerom i izdajicom prijateljstva. U Americi mu to nisu oprostili.

Doba razuma ili kako izgubiti sve prijatelje

Ako mu je pismo Washingtonu donijelo neprijatelje, Doba razuma (1794.–1807.) donijelo mu je mržnju.

Paine u toj knjizi nije bio ateist. Bio je deist, vjerovao je u Boga Stvoritelja i to je izričito napisao. Odbacivao je međutim Bibliju kao objavu, crkvene institucije i svećenstvo.

"Moj vlastiti um je moja crkva", napisao je.

Bibliju je čitao kao bilo koju drugu knjigu: provjeravao je proturječja, pitao tko ju je napisao i ismijavao priče koje mu se nisu činile vjerodostojnima. Bila je to primjena istog načela na religiju koje je ranije primijenio na monarhiju: ništa ne vrijedi samo zato što je staro ili zato što tako kažu oni na vlasti.

Za protestantsku Ameriku to je bila neoprostiva uvreda. Stoljeće kasnije Theodore Roosevelt nazvao ga je "prljavim malim ateistom". Nije bio ni prljav, ni malen, ni ateist, ali uvreda se zadržala.

Šest ljudi na sprovodu

Paine se u Ameriku vratio 1802. na poziv imenjaka Thomasa Jeffersona. Zatekao je zemlju koja ga više nije htjela. Novine su ga nazivale pijancem i bezbožnikom. Kočijaši su ga odbijali voziti.

U New Rochelleu su mu 1806. zabranili glasovati, uz obrazloženje da nije američki državljanin. Bio je to čovjek koji je smislio i sam naziv "Sjedinjene Američke Države", ili ga barem prvi popularizirao.

Umro je 8. lipnja 1809. u New Yorku. Kvekeri su mu odbili dati mjesto na svom groblju pa je pokopan na vlastitoj farmi. Prema izvještajima, na sprovodu je bilo 6 ljudi.

Neprijatelj s lopatom

Paine nije dugo ostao u grobu.

William Cobbett bio je 1790-ih najžešći Paineov protivnik. U Americi je pod pseudonimom Peter Porcupine pisao pamflete protiv revolucionara, a o Paineu je objavio pogrdnu biografiju punu izmišljotina.

S godinama se međutim promijenio. U Engleskoj je postao liberal, borac protiv korupcije i parlamentarnih privilegija, pa je 1817. i sam morao pobjeći u Ameriku pred progonom vlasti. Tamo je ponovno čitao Painea i shvatio da se cijeli život borio protiv čovjeka s kojim se zapravo slagao.

Odlučio je ispraviti nepravdu na svoj način. U rujnu 1819. otkopao je Paineov grob u New Rochelleu, kosti spremio u sanduk i odnio ih u Englesku. Želio je pokrenuti javnu zbirku i podići veliki spomenik u domovini koja je Painea osudila kao odmetnika.

Ideja je bila genijalna - i potpuno je propala. Novac se nije skupio, a novine su ga ismijavale. Tada je Byron napisao epigram s početka ovog teksta.

Cobbett je sanduk s kostima godinama držao kod sebe. Nakon njegove smrti 1835. sanduk je prošao kroz ruke nasljednika, vjerovnika i raznih kupaca, a do sredine 19. stoljeća svaki se trag izgubio.

Kasnije su se pojavljivali ljudi koji su tvrdili da imaju dio lubanje, čeljust ili pramen kose, ali nijedna od tih tvrdnji nije potvrđena.

U New Rochelleu danas stoji spomenik Paineu, ali ispod njega nema kostiju. Čovjek koji je kraljevima osporio pravo na krunu na kraju nije zadržao ni pravo na vlastiti grob.

Je li Burke ipak bio u pravu?

Pošteno je čuti najjači argument protiv Painea, a on je i jednostavan i težak. Burke je predvidio Teror.

Godine 1790., prije giljotina, prije Robespierrea i prije ratova, Burke je napisao da revolucija koja ruši sve institucije u ime apstraktnih prava završava u krvi i diktaturi. Točno se to i dogodilo, a završilo je Napoleonom.

Paine je u Francuskoj vidio ono što je vidio: revoluciju koja pojede vlastitu djecu. Vlast je poslala na giljotinu kralja, pa Girondince, pa Dantona, pa Robespierrea.

Samog Painea od toga je dijelila jedna oznaka kredom. Teško je reći da je Burke pogriješio.

Postoji i drugi prigovor, s liberalne strane. U drugom dijelu Prava čovjeka i u eseju Agrarna pravda (1797.) Paine predlaže progresivni porez, mirovine za starije i fond iz kojeg bi svaki mladić i djevojka s 21 godinom dobili kapital za početak života. Zagovornici univerzalnog temeljnog dohotka i socijalne države danas ga s razlogom smatraju pretečom.

Oba prigovora zaslužuju odgovor.

Burke je bio u pravu u predviđanju, ali je pogriješio u načelu. Branio je nasljedne povlastice, crkvene privilegije i pravo mrtvih da upravljaju živima.

Paineova načela o pravima pojedinca, a ne Burkeova o tradiciji, osudila su Teror. Paine je u Konventu glasao protiv pogubljenja i zato je završio u zatvoru. Nije on izdao svoja načela, nego su jakobinci izdali njegova.

Što se tiče Agrarne pravde, Paine je taj fond izričito opisao kao pravo, a ne milostinju. Smatrao je da je zemlja izvorno zajedničko nasljeđe pa onaj tko je drži duguje naknadu onima koji su ga ostali bez nje. Fond se trebao financirati iz poreza na nasljeđe zemlje, a ne iz poreza na rad i trgovinu.

Ta ideja bliža je kasnijem georgizmu (po Henryju Georgeu) nego modernoj socijalnoj državi. I sam Paine u istoj knjizi slavi trgovinu kao "miroljubiv sustav koji povezuje narode".

Mogu se ne prihvatiti svi njegovi prijedlozi, ali ga se ne može nazvati etatistom ni socijalistom.

Ostavština bez groba

Thomas Paine nije imao formalno obrazovanje, nije imao imetak ni položaj, a za života nije imao ni sreće. Imao je jedan talent: znao je složene ideje o pravima, vlasti i slobodi izreći rečenicama koje je mogao razumjeti obrtnik u krčmi i vojnik u rovu.

Zato su ga se bojali kraljevi.

Njegov je nauk u biti jednostavan. Društvo je ono što ljudi grade zajedno, a vlast je alat koji mora služiti tom društvu. Nijedna vlast ne vrijedi zato što je nasljedna, stara ili sveta. Pravo vrijedi i za neprijatelja, inače ne vrijedi ni za koga.

Njegove kosti nestale su negdje u Engleskoj. Navodno su se pojavljivali dijelovi lubanje, čeljust i pramen kose, i svaki od tih tragova je sumnjiv.

Ideje se nisu izgubile. Kad god netko pita zašto bi nam vladali oni koji su vlast naslijedili, zašto bi mrtvi određivali zakone živima ili zašto bi država imala pravo na savjest pojedinca, postavlja Paineova pitanja.

Pisao je da mu je svijet domovina, a činiti dobro njegova religija. Pokazalo se da mu ni grob nije bio potreban.