Odnos liberalizma i demokracije tijekom povijesti nikada nije bio jednostavan. S jedne strane, mnogo toga što danas smatramo temeljem liberalne demokracije je iz liberalne političke tradicije. To su sloboda govora, sloboda vjeroispovijesti, jednakost pred zakonom, građanska i ljudska prava, vladavina prava te ograničavanje političke moći.

U tom smislu današnje demokracije teško je zamisliti bez nasljeđa liberalizma. Istovremeno, liberalni mislioci nikada nisu automatski poistovjećivali demokraciju sa slobodom. Jer ako većina može odlučivati o svemu, što onda štiti pojedinca kojeg većina ne voli i kojem bi možda željela zlo? Što se događa kada strah, mržnja ili kolektivne strasti postanu važniji od prava i slobode pojedinca?

Povijest 20. stoljeća pokazala je koliko demokratske institucije mogu biti ranjive pred autoritarnim i totalitarnim pokretima poput nacizma, fašizma i komunizma. Liberalizam zato polazi od ideje da je svaki čovjek pojedinac s vlastitim pravima i slobodom, a ne samo pripadnik nacije, klase, vjere ili političke većine. Zbog toga je zanimljivo da su pojedini liberali koji su upozoravali na opasnosti većinske vlasti istovremeno smatrali da demokracija može bolje funkcionirati kada građani sudjeluju više, a ne manje.

Što je direktna demokracija?

Direktna demokracija znači u osnovi da građani sami sudjeluju u donošenju političkih odluka, umjesto da tu ovlast u potpunosti prepuste izabranim predstavnicima. Najpoznatiji instrumenti su referendum, građanska inicijativa i mogućnost opoziva izabranih dužnosnika. Takav sustav postoji primjerice u Švicarskoj - i na razini općine, kantona i na nacionalnoj razini.

U širem smislu tu se mogu ubrojiti lokalne skupštine građana, participativno odlučivanje o proračunima i različiti oblici demokracije u kojima građani prvo raspravljaju, informiraju se pa tek zatim odlučuju. U praksi se često radi o kombinaciji predstavničke i direktne demokracije, gdje političari i dalje obavljaju svakodnevne poslove države, dok građani dobivaju više mogućnosti da pokrenu pitanja, zaustave određene odluke ili neposredno odlučuju o pitanjima koja ih se tiču.

Tocqueville i Amerika - demokracija susjedstva

Što se tiče direktne demokracije, postoji nekoliko zanimljivih primjera i unutar liberalne tradicije. Alexis de Tocqueville bio je francuski liberalni mislilac, političar i jedan od najvažnijih analitičara demokracije u 19. stoljeću. U svojim djelima posebno se bavio odnosom između slobode, jednakosti i demokratske većine, a jedan od njegovih najpoznatijih pojmova bila je upravo "tiranija većine".

Za Tocquevillea slobodno društvo zato nije moglo počivati samo na ustavu. Ono je trebalo i građane koji imaju naviku samoorganiziranja. Kada je početkom 1830-ih putovao po Sjedinjenim Američkim Državama, impresionirao ga je način na koji Amerikanci prakticiraju demokraciju na lokalnoj razini.

Posebnu je pozornost posvetio gradskim skupštinama u Novoj Engleskoj, tzv. town meetings. Građani su se ondje sastajali kako bi odlučivali o školama, porezima, cestama i drugim lokalnim pitanjima. Tocqueville je u tome vidio nešto više od administrativnog sustava.

Lokalno samoupravljanje bilo je "škola građanstva" jer su ljudi kroz praksu učili pregovarati, preuzimati odgovornost i surađivati s osobama s kojima se nisu nužno slagali. Modernija istraživanja Tocquevilleove političke misli upravo taj lokalni "drugi kolosijek demokracije" smatraju jednim od ključnih dijelova njegove vizije slobodnog društva.

To je posebno zanimljivo danas kada se često govori o političkoj polarizaciji. Ako se građani susreću gotovo isključivo kroz nacionalne izbore, televizijske rasprave i društvene mreže, politički protivnik lako postaje apstraktni neprijatelj. Na lokalnoj razini stvari izgledaju drugačije jer isti ljudi moraju zajedno riješiti pitanje škole, parka, prijevoza ili lokalnog proračuna.

Između direktne i predstavničke demokracije - John Stuart Mill

John Stuart Mill bio je britanski filozof, ekonomist i jedan od najvažnijih liberalnih mislilaca 19. stoljeća. Posebno se bavio pitanjima individualne slobode, predstavničke vlasti i granica državne moći. U djelu Considerations on Representative Government snažno je branio političko sudjelovanje građana. Tvrdio je da je svaki oblik sudjelovanja u javnim poslovima koristan jer razvija sposobnosti pojedinca i uči ljude odgovornosti.

Mill je čak smatrao da bi idealno bilo da cijeli narod na neki način sudjeluje u vlasti. Problem je, međutim, bio praktične prirode. Direktna demokracija mogla je funkcionirati u manjim zajednicama, ali ne i u velikoj modernoj državi s milijunima stanovnika. Zato je Mill na nacionalnoj razini branio predstavničku demokraciju, dok je istodobno veliku važnost pridavao lokalnom samoupravljanju.

Mill je smatrao da se umijeće demokracije mora vježbati na manjoj razini prije nego što građani mogu kvalitetno sudjelovati u odlučivanju o velikim nacionalnim pitanjima. Istovremeno je bio zabrinut zbog kompetencije i kvalitete odlučivanja. Nije vjerovao da će svaka odluka većine automatski biti dobra samo zato što ju je donijela većina.

James Buchanan - većina ne smije imati pravo na sve

Polovinom 20. stoljeća James Buchanan ponudio je drukčiji liberalni pristup istom problemu. Buchanan je bio američki ekonomist i politički teoretičar te jedan od najvažnijih predstavnika teorije javnog izbora, poznate kao public choice za koju je dobio Nobelovu nagradu (teorija javnog izbora). Posebno se bavio pitanjem kako političke institucije, pravila i interesi pojedinaca utječu na kolektivno odlučivanje.

Zajedno s Gordonom Tullockom u knjizi The Calculus of Consent iz 1962. analizirao je demokratske institucije iz perspektive pojedinca. Za Buchanana nije bilo dovoljno reći da neka odluka ima demokratski legitimitet samo zato što je za nju glasovalo 51 posto građana.

On je smatrao da se građani trebaju zapitati, primjerice, kakve troškove određena odluka nameće drugima.

Prema Buchananu, ako tanka većina može gotovo bez ograničenja odlučivati o imovini, porezima ili pravima manjine, tada demokracija može postati način kojim jedna skupina prebacuje troškove svojih odluka na drugu. Zato je analizirao različita pravila odlučivanja, uspoređujući pravilo jednostavne većine s kvalificiranom većinom i jednoglasnošću.

Njegova poanta nije bila da svaka odluka mora biti jednoglasna, nego da se politička pravila trebaju promatrati kroz pitanje pristanka pojedinaca i troškova koje kolektivne odluke proizvode.

Buchanan ne tvrdi da referendum automatski donosi bolju odluku od parlamenta. Njegova teorija prije svega postavlja pitanja: tko odlučuje, prema kojim pravilima i kako se štite oni koji ostanu u manjini? Zato i direktna demokracija, ako nema liberalnih ograničenja i zaštite prava pojedinca, može dovesti do tiranije većine.

Elinor Ostrom: Decentralizacija je ljudska organizacija

Elinor Ostrom je bila američka politologinja koja je proučavala kako ljudi mogu sami stvarati institucije i pravila za upravljanje zajedničkim resursima. Posebno ju je zanimalo mogu li zajednice uspješno upravljati takvim resursima bez potpune kontrole države ili privatizacije. Za svoj je rad 2009. dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Istraživala je manje lokalne zajednice koje upravljaju šumama, vodom, pašnjacima i drugim zajedničkim resursima. Pokazala je da izbor nije uvijek samo između privatizacije i centralne državne uprave. Ljudi mogu sami dogovarati pravila, nadzirati njihovu provedbu i prilagođavati institucije lokalnim uvjetima.

Njezina koncepcija "policentričnog upravljanja" pretpostavlja da društvom ne mora upravljati jedan politički centar, nego mnoštvo institucija koje djeluju na različitim razinama. Tu se Ostrom vrlo zanimljivo približava liberalnoj tradiciji decentralizacije. Građani nisu samo birači koji jednom u četiri godine predaju političku moć drugima, nego mogu biti aktivni tvorci vlastitih institucija.

Friedrich Hayek: Problem je neograničena vlast

Friedrich Hayek bio je ekonomist, filozof i jedan od najutjecajnijih liberalnih mislilaca 20. stoljeća. Posebno se bavio pitanjima slobode, vladavine prava, tržišnog poretka i ograničavanja političke moći. Bio je snažan zagovornik liberalne demokracije, ali nikada nije smatrao da demokratska većina ima pravo odlučivati o svemu.

Za njega je demokracija prije svega metoda donošenja odluka i mirne promjene vlasti. U knjizi Law, Legislation and Liberty Hayek otvoreno govori o problemu "neograničene demokracije". Smatrao je da predstavnički sustavi mogu biti zarobljeni organiziranim interesnim skupinama. Političke stranke tada sastavljaju većine tako što različitim skupinama obećavaju posebne pogodnosti, subvencije ili regulacije.

Hayek je argumentirao da se parlament postupno pretvara iz institucije općih pravila u mjesto trgovine političkim privilegijima. Njegova kritika nije bila argument za diktaturu niti protiv izbora. Bila je argument za ograničavanje političke vlasti općim pravilima, podjelom vlasti i vladavinom prava.

Kod Hayeka postoji jasna razlika između demokracije i liberalizma. Demokracija odlučuje tko vlada dok liberalizam ograničava što vlast smije učiniti. Hayek nije zagovarao današnje građanske skupštine niti je razvio teoriju direktne demokracije, ali je snažno branio decentralizaciju i lokalnu samoupravu.

Pozitivno je govorio i o švicarskim referendumima kao načinu ograničavanja političke vlasti. Zato se njegove ideje mogu povezati s današnjim raspravama o lokalnom odlučivanju i većem sudjelovanju građana.

Von Mises – demokracija nije samo reprezentacija

Ludwig von Mises bio je ekonomist i jedan od najvažnijih predstavnika austrijske škole ekonomije i klasičnog liberalizma u 20. stoljeću. Velik dio svog intelektualnog rada posvetio je pitanjima države, liberalizma, birokracije, parlamentarizma i političkih institucija. Demokraciju je prije svega branio kao mehanizam koji omogućuje mirnu smjenu vlasti bez građanskog rata, revolucije i nasilja.

Na njegove političke stavove snažno su utjecala iskustva Prvog svjetskog rata, raspada Habsburške Monarhije te kasnijeg uspona fašizma, nacizma i komunizma. Istodobno je upozoravao na opasnosti neograničene vlasti, birokratizacije i političkih interesnih skupina.

Von Mises je istodobno bio vrlo kritičan prema načinu na koji se političke stranke i interesne skupine mogu razvijati u predstavničkom sustavu.

U knjizi Liberalism (1927) posebno je raspravljao o krizi parlamentarizma i o strankama koje prestaju zastupati opća politička načela te postaju instrumenti posebnih interesa. Zbog toga je smatrao da se čak i formalno liberalne stranke s vremenom mogu udaljiti od svojih načela i pretvoriti u organizacije koje prije svega štite vlastite političke i interesne pozicije.

Tu se može povući veza i s poznatom opaskom Miltona Friedmana da "ništa nije tako trajno kao privremeni državni program" jer je Friedman smatrao da nakon programa interesne skupine lobiraju za njegov nastavak.

Von Misesova šira kritika birokracije ide u istom smjeru. Kada država preuzima sve više funkcija, nastaje institucionalni aparat koji ima vlastitu logiku i vlastiti interes za opstanak. Zaposleni u njemu, političari koji njime upravljaju i skupine koje od njega dobivaju pogodnosti imaju vrlo malo razloga zahtijevati njegovo smanjivanje.

Sličnu situaciju danas možemo vidjeti i u Srbiji kada je riječ o dugogodišnjoj vladavini Srpske napredne stranke (SNS) i problemima povezanima sa zloupotrebom javnih institucija i resursa. Međunarodni promatrači više su puta upozoravali na zamagljivanje granice između države i vladajuće stranke te na zloupotrebu javnih resursa u političke svrhe.

Johan Norberg i demokracija između izbora

Johan Norberg švedski je pisac, povjesničar ideja i liberalni autor koji se posebno bavi pitanjima otvorenog društva, globalizacije, slobode pojedinca i ljudskog napretka. U knjizi Open veliku važnost pridaje otvorenosti, suradnji, razmjeni ideja i sposobnosti ljudi da razgovaraju izvan vlastite skupine. Norberg smatra da razgovorna ili deliberativna demokracija počiva na ideji da ljudi prije donošenja odluke trebaju imati priliku dobiti informacije, čuti argumente drugih ljudi i promijeniti mišljenje.

On smatra otvoreno društvo napreduje kada ljudi mogu susretati drukčije ideje, surađivati i mijenjati stavove na temelju novih informacija. Jer politička rasprava tada nije samo borba za većinu, nego i proces učenja, slušanja i preispitivanja vlastitih uvjerenja.

To donekle podsjeća i na ideje europskog filozofa i političkog teoretičara Jürgena Habermasa, jednog od najvažnijih suvremenih zagovornika deliberativne demokracije i javne rasprave. Zoran Đinđić je tijekom studija i znanstvenog rada u Njemačkoj bio u kontaktu s Habermasom, koji mu je pomogao u njegovu akademskom putu i kasnije bio jedan od njegovih mentora. Đinđić je u svome političkom djelovanju naglašavao važnost javne rasprave i aktivnog sudjelovanja građana u borbi protiv režima Slobodana Miloševića.

Plenumi u Srbiji kao liberalni eksperiment?

Liberali kroz povijest uglavnom nisu u prvom redu zagovarali direktnu demokraciju ili građanske skupštine. Njihov je glavni naglasak bio na slobodi i pravima pojedinca, bez obzira na to što misli politička većina. Ipak, više liberalnih mislilaca smatralo je da predstavnička demokracija sama po sebi nije dovoljna.

Zato su naglašavali važnost lokalne samouprave, udruživanja, građanskih inicijativa i drugih oblika suradnje među ljudima. Ideja je da građani ne budu samo birači, nego i aktivni sudionici u rješavanju problema svoje zajednice. Zbog toga je zanimljivo promatrati studentski pokret koji se posljednje dvije godine razvio u Srbiji.

Nakon pada nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu u studenome 2024., studentski prosvjedi proširili su se na brojne fakultete. Jedan od njihovih najzanimljivijih elemenata postali su plenumi kao skupštine u kojima studenti raspravljaju i kolektivno donose odluke. Povijesno gledano, plenumi nisu nova pojava i već se dugo opisuju kao jedan od oblika participativne i direktne demokracije.

Ono što je u slučaju Srbije posebno jest to što su studentski plenumi postupno prerasli u širu mrežu građanskog i političkog organiziranja. Studentska lista formalno je registrirana kao politička stranka, ali u praksi pokušava uvesti drukčiji način političkog djelovanja.

Nema klasičnog stranačkog vođu ni hijerarhiju kakvu imaju tradicionalne stranke, a odluke se donose kroz šire sudjelovanje i raspravu. Na listi se nalaze kandidati koji su uglavnom birani prema stručnosti, iskustvu i području kojim bi se trebali baviti ako uđu u parlament.

Studentski pokret je tijekom 2025. godine, zajedno s drugim građanima, organizirao velik broj građanskih zborova, inicijativa i drugih aktivnosti na lokalnoj razini. U Srbiji su lokalne građanske liste već ostvarile određene uspjehe na lokalnim izborima 2025. godine. Posebno su zanimljivi građanski zborovi.

Europska komisija je tijekom posljednjih godina ulagala znatna sredstva u različite programe građanskih panela i javnih konzultacija kako bi povećala sudjelovanje građana u donošenju odluka. U Srbiji su se, međutim, slični oblici sudjelovanja razvijali spontano na ulicama, u kvartovima i lokalnim zajednicama.

Trenutno se u Srbiji odvija svojevrsna demokratska revolucija i eksperimentiranje s novim oblicima politike, građanskog sudjelovanja i demokracije.

Istovremeno, Studentska lista nije formalno liberalna stranka niti su svi studenti i drugi sudionici pokreta liberali. Ona okuplja ljude vrlo različitih vrijednosti i političkih ideja, uključujući stavove koji se mogu povezati i s radikalnom ljevicom i s desnicom, dok se velik dio aktivnih sudionika nalazi negdje između tradicionalne ljevice, centra i desnice.

Nisu ni svi zahtjevi Studentske liste nužno liberalni i postoje i legitimne kritike da pojedini dijelovi njihova programa od 11 točaka sadrže populističke elemente, nejasna obećanja i prijedloge čije praktične posljedice još nisu dovoljno razrađene.

Treba imati na umu i to da unutar Studentske liste postoje kritike zbog problema u procesima rasprave i odlučivanja, kao i zbog utjecaja različitih lobija i socijalnog pritiska. Studenti i drugi sudionici pokreta takve probleme pokušavaju stalno rješavati i poboljšavati vlastite načine organiziranja i donošenja odluka. Upravo zato su metode koje studenti koriste zanimljive jer imaju brojne dodirne točke s liberalnim idejama, poput vladavine prava i prijedloga za veću primjenu direktne demokracije.

Zato je zanimljivo ono što se danas događa u Srbiji jer pokazuje da demokracija ne završava samo na izborima. Demokracija postoji i između izbora, kada se ljudi sastaju, razgovaraju, organiziraju, kritiziraju odluke vlasti i pokušavaju zajedno riješiti probleme u svojoj zajednici. Sloboda također znači da pojedinci imaju dovoljno prostora da se međusobno povezuju i stvaraju vlastite institucije i oblike suradnje.

U tom smislu studentski plenumi u Srbiji nisu potpuno liberalan projekt, ali predstavljaju demokratski eksperiment i inovaciju koji može da inspiriše ljude globalno. Odgovor na krizu predstavničke demokracije nije manje demokracije, nego više demokracije tamo gdje je građani mogu neposredno vidjeti, razumjeti i surađivati.